Antonia Ćosić: “Pet godina volontiranja na dječjoj onkologiji i hematologiji promijenilo me za život”
Projekt Bijeli ljiljani
Projekt Bijeli Ljiljani predstavljen je 9. siječnja u zagrebačkoj Laubi izložbom fotografija štićenika Doma za odrasle osobe “Lobor-grad”. Po prvi puta u povijesti, skrbnici su dozvolili snimanje 190 štićenika doma s ciljem destigmatizacije psihičkih poremećaja i bolesti.
Ideja je krenula od HRT-ove voditeljice, novinarke i magistre psihologije Antonie Ćosić koja je snage udružila s fotografkinjom Duškom Stepanov.
Ispred Duškinog objektiva redala su se lica čije vas životne priče, baš kao ni pogled na svijet, neće ostaviti ravnodušnima. One sjajno ukazuju na to da, ma kako različiti bili, smo u suštini isti, s istim željama i nadanjima.
Dokumentarni film
Priče štićenika Doma za odrasle osobe Lobor-grad obrađuje i kratkometražni dokumentarac Bijeli ljiljani, iza kojeg stoji upravo Antonia Ćosić. Dirljivi dokumentarac prati živote štićenika doma, njihovu rutinu, tragedije koje su ih pogodile te ukazuje na nadu koja ih vodi kroz život. Bio je to sjajan povod za naš zajednički razgovor.
- Povod našeg susreta je hvalevrijedan projekt Bijeli ljiljani. Uz izložbu postavljenu u Laubi i prigodne panele, realiziran je i dokumentarni film istog naziva. Možeš li nas nakratko odvesti ‘iza kulisa’ ovog projekta? Što te inspiriralo na stvaranje dokumentarnog filma?
Fotografija Aleksandra Čekmenjeva na kojoj starija žena 1999. drži plastični bijeli ljiljan u rukama s nekim krhkim pogledom prema objektivu. Kao da se vide paralelno neprestana borba i nepresušna nada. Koliko god da psihička bolest ili teškoća narušavaju svakodnevicu oboljelog, a nekad i isisavaju pozitivu iz njih, smatram da je potrebno puno nade za život uz psihičku bolest.
Teško je kad ti vlastiti mozak izvodi trikove. Dok nekom zdravom treba minuta da obavi neku radnju, za isto to bolesnom trebaju sati… rastuži to. Ali mislim da ih nada drži.
Predstavila sam glavnoj urednici IMS HRT-a Katarini Periša Čakarun ideju o snimanju “Lobor-grada”, Doma za odrasle osobe u Zagorju, sat vremena vožnje od Zagreba. Ona je vidjela u tome edukativnu komponentu koja je važna za HRT, a to je destigmatizacija psihičkih bolesti.
Javila sam se Aleksandru Čekmenjevu, jedino kako sam mogla – mailom. Iako je u ratom pogođenoj državi, odgovorio je da njegov blagoslov i nije potreban, on ne smatra da je ovo rekreiranje njegova djela, napisao mi je kako smatra da se dokumentarnim filmom njegovu ideju diglo na jednu višu razinu i počašćen je što smo 25 godina kasnije realizirali Bijele ljiljane.
- Vjerujemo kako će mnoge ubuduće bijeli ljiljani, osim na prekrasno cvijeće, asocirati i na ovaj projekt. Zašto ste se odlučili nazvati ga baš tako?
Mogli smo nazvati film Lobor-grad ili Pobjeda nade ili Život nakon bolesti, ali htjela sam i naslovom komunicirati jednostavnost i inkluzivnost.
Za poziranje fotografkinji Duški Stepanov bijeli ljiljan su držale i zaposlenice Lobor-grada, a ne samo korisnici. Jedan od komentara izložbe koji mi se usjekao u glavu je “Ja ne vjerujem da je ovo korisnica. To mora da je zaposlenica. Ona izgleda dobro!”, pokazuje na osobu koja boluje od shizofrenije i još nekih teškoća. To je poanta pričanja ovih priča. Naravno da je bolest teška, ali to ne znači da nema mogućnosti da oboljeli budu dobro. Pravilna terapija i skrb mogu i oboljelu osobu dovesti do ispunjenog i smislenog života.
- Teško je sakriti emocije kada bivamo suočeni s postavom izložbe. No istovremeno se postavlja pitanje skrivamo li ih prečesto. Zašto i danas toliko bježimo od toga?
Od ljeta 2022. kad se ideja rodila do premijere dokumentarca 13 siječnja 2024. mi se nametnuo zaključak da živimo u vremenu kad su redovi kod psihoterapeuta i čekanje, ali potiho. O problemima se javno ne govori. Kao što je kazala i Jelena Veljača na panelu o mentalnom zdravlju u javnosti kako medijski prostor kaska za društvenim mrežama po tom pitanju.
Treba smanjiti osudu i ohrabriti ljude da budu svoji i osigurati im prihvaćenost. Osnovni cilj dokumentarca je destigmatizacija. Upoznavanjem ovih ljudi povećava se šansa za empatijom i prihvaćanjem. A ako gledatelji vide s kakvim su strahotama oni izašli na kraj i imali snage stati pred kamere, nadam se da će bar mali postotak gledatelja sljedeći put imati hrabrosti otkriti svoje emocije. Za krhkost je uvijek potrebna snaga i treba, ako ništa, poštovati kad se netko pred nama emotivno ogoli.
- Među portretiranim osobama je i Janica. Legenda njezine fotografije otkriva priču o tome kako joj je “najdraže kad je netko dođe posjetiti, sjedne s njom i kratko porazgovara”. Istraživanja pokazuju kako smo zahvaljujući tehnologiji sve bliži, no i sve udaljeniji. Što možemo učiniti po tom pitanju?
Apsolutno da. Pored paralelne blizine i udaljenosti, događa se i novi pojam – kognitivna škrtost. Čitala sam nedavno kako su ljudi postali škrtiji dati ideje i informacije jedni drugima baš zato što je sve dostupno. Zato posebno cijenim vrijeme provedeno na snimanju u Lobor-gradu. Iako je samo snimanje dokumentarnog filma Bijeli ljiljani trajalo jedan dan, nekoliko dana smo zbog pregleda terena proveli s njima.
Oni su mi rekli sve što znaju i što misle “direkt u glavu”. Nema okolišanja ni muljanja. Iskreno kažu i tko im je drag, a tko im nije drag. Janici je trebalo duže vremena da se otvori, u jednom trenutku sam pomislila da je možda bolje pustiti je da ima svoj mir jer je cijelo jutro, na dan snimanja, šutjela i bila povučena. Kad je sjela pored mene, šokirala me rekavši mi da nas malo voli. Zašto? Jer smo sjeli s njom i porazgovarali. Otkrila mi je i da su je fotografirali samo za osobnu. Ovo će joj biti druga fotografija u životu.
- Jedan od ključnih ciljeva ovog projekta jest destigmatizacija psihički oboljelih osoba. Uz odgoj i obrazovanje ona se provodi i razgovorom o mentalnom zdravlju. Mnogi nakon godina šutnje ne znaju kako tome pristupiti. Koji bi po tebi bio prvi korak?
Mi smo nakon snimanja komentirali kako ćemo se drugačije postaviti kad sretnemo nekog na ulici tko nam izgleda “čudno” ili “drugačije”. Voljela bih da priče ovih ljudi djeluju tako na sve. Naravno da ljudi koji ne primaju terapiju izgledaju na ulici kao da su bez kontrole i razumijem strah prolaznika. Ali zato treba pravovremeno liječiti.
Iznad svega, svaka bolest se treba tretirati na početku da bi rezultati bili što bolji. Dopustite nekom da Vam kaže da nije dobro. Dopustite sebi da se požalite osobi od povjerenja. Dopustite sebi odlazak stručnjaku.
- Projekti nalik ovom zasigurno pridonose aktualizaciji teme mentalnog zdravlja. Poboljšanja ima, no načelno to je još uvijek tema o kojoj se sporadično govori. Premda društvene mreže mogu biti začetnici određenih negativnih trendova, mogu biti i sjajan poligon za “ozbiljne razgovore na duhovit način”. U tu kategoriju mogli bi uvrstiti i tvoje profile. Kakav odnos gajiš prema društvenim mrežama?
Neki mi kažu da sam prevesela, neki kažu da im je super kad ih “vodim iza kamere” jer je kod mene puno videa kako izgledaju trikovi u TV studiju, što se radi na HRT-ovskim hodnicima i koje su neke od najzanimljivijih soba tamo. Meni su društvene mreže jedan od izvora zabave. Fora mi je montirati videe ili slagati fotke, ako je nekom zanimljivo, super!
Moram ipak priznati da ne mogu zadržati 100% ležernosti i uvukla se u mene doza odgovornosti kad mi se na mail javila brucošica Jovana iz Mostara da mi kaže da je moj TikTok profil prevagnuo da upiše novinarstvo i da piše rad o HRT-u. Dvaput sam čitala mail da provjerim jesam li shvatila. Iznimno sam počašćena, ali me osvijestilo da je moguć čak i utjecaj jednog maleckog privatnog profila kao što je moj, čak i ako je krenuo iz čiste zezancije. Dvije studentice u Zagrebu mi se često javljaju otkad su bile maturantice i lijepo napreduju na novinarstvu. Ali da sam “prešla granice” države mi je bilo van pameti.
- Pred kamerama uvijek treba imati nasmiješeno lice, no dani nisu uvijek takvi. Ipak, oni koji te poznaju posvjedočit će kako zračiš pozitivom. Kako to uspijevaš? Kako se nosiš s negativnim komentarima?
Ja sam uvjerena da prođem sva raspoloženja kao i prosječna osoba, ali najčešće mi ljudi kažu da sam natprosječno pozitivna i vedra. Mislim da me pet godina volontiranja na dječjoj onkologiji i hematologiji promijenilo za život. Nekad se sjetim djece koju smo izgubili.
Nikad neće doživjeti prvu lektiru, prvi srednje, prvu ljubav, prvi dobar dejt, prvi loš dejt, posao, genijalnog šefa, šefa iz pakla, najluđe putovanje ili propalo putovanje. Onda odlučim prihvatiti i dobro i loše što život nosi.
- Što je najljepše što ti je donio projekt Bijeli ljiljani? Zamišljaš li već njegovu budućnost?
Jedan dan nakon snimanja Bijelih ljiljana bila sam u dućanu i u redu ispred mene stajale su majka i tinejdžerka dok je tinejdžerka nabrajala čudesa koja hoće. Mama je samo slušala i kimala glavom, a kći je na kraju bijesna otišla jer je mama zaboravila ponijeti određenu majicu. I u tom nabrajanju stvari, u nekom dijelu mozga sam se sjetila Janice koja samo želi kavu ujutro s prijateljicom, Zdravka koji samo želi da sin maturira i Miljenka koji bi za sve novce svijeta kupio – sok.
Normalno je da tinejdžerka nabraja, ne treba je osuđivati, a normalno je i da ja pod dojmom “Lobor-grada” gledam na život drugačije. Kad mi izblijede sjećanja, možda ću i ja ljutito hodati gore-dolje po dućanu. Ali možda bi i ona drugačije gledala na život da je imala prilike upoznati Miljenka. Susret s bilo kojom osobom nas mijenja, htjeli mi to priznati ili ne. To pamtim od Bijelih ljiljana – sve ljude koji su me promijenili.
Moja radna svakodnevica je emisija U fokusu na HTV4 i snimanje priloga za Informativni medijski servis HRT-a, a snimanje dokumentarca je za mene bio svojevrsni izlet i ne vidim budućnost, iako me i prije samog emitiranja ljudi već pitaju što je sljedeće. Ljudi, pa ja strepim od Vaših komentara, nemojte me zezati s budućim projektima.
Voljela bih zahvaliti Stjepanu Kotarskom i Stjepanu Betiju jer je bio lavovski posao snimiti dokumentarac u samo jednom danu s jednom kamerom! I hvala Saši Petriću što je bio montažer za poželjeti. Moj jedini plan bio je subotu ujutro sjesti u auto s Duškom i zaputiti se u “Lobor-grad” da s njima premijerno pogledamo dokumentarac.
PS: Svi vi koji ste to propustili, dokumentarac Bijeli ljiljani možete pogledati večeras na HTV4 s početkom u 22:45 sati. Također, dostupan je i na apikaciji HRTi. Ujedno, danas je i zadnji dan u kojem možete razgledati postav izložbe fotografija Duške Stepanov Bijeli ljiljani u zagrebačkoj Laubi.
Foto: Martina Movrić
