S Andreom Bučom pričali smo o njezinom novom serijalu Na magistrali koji otkriva ljepote Jadrana
Njezine putopisne emisije Stani u Lici, Stani v Zagorju i Stani na otoke, svi su obožavali pratiti na HRT-u, a Andrea Buča nam sada sprema još jedan serijal o ljepotama Hrvatske. Na magistrali nova je emisija koja stiže 23. siječnja na HRT, a povodom toga smo popričali s Andreom o tome što sve možemo očekivati.
Nakon Stani u Lici, Stani v Zagorju i Stani na otoke, sada izlazi novi putopisni serijal – Na magistrali. Što možemo očekivati?
Magistrala je inspirativna i sveobuhvatna tema, ja sam se odlučila za pripovijedanje od ideje i temelja na kojima je nastala, o zahtjevnom inženjerskom pothvatu, načinu na koji je promijenila Jadran, kad je došao prvi motorizirani gost i okupao se na našoj obali, o tome da je najljepša cesta Europe, o lokalnom životu uz samu cestu. Svaka od šest epizoda ima highlight temu, a oni dijelovi magistrale za koje sam osobno vezana pričam kroz posebnu emociju i impresiju.
Serijali o Lici, Zagorju i otocima su osvojili gledatelje. Što te inspiriralo da snimiš serijal Na magistrali? Je li u igru ušlo to što si i sama iz tih krajeva?
Magistrala je naša Route 66, slavna cesta koja je prolaskom A1 izgubila na važnosti, izgubila i stanovništvo, ali joj je ostala ljepota, prekrasne panorame zbog kojih je i proglašena jednom od najljepših na svijetu. Magistrala je duboko utkana u naša kolektivna sjećanja, osobito starijih generacija, posebno nas koji smo živjeli uz nju i s njom. Bila je jedini prometni pravac pa iako krivudava i iscrpna za sve slabijeg želudca, rado se sjećamo tih vremena.
Što te najviše oduševilo ili iznenadilo na snimanju? Imaš neku anegdotu koju bi podijelila s nama?
Usred najvećeg turističke stihije na Makarskoj rivijeri, koju sam godinama zaobilazila bježeći od gužvi i za koju sam se bojala kako uopće snimati jer za sve ono što želim pokazati tisuće turista nisu najbolja kulisa. Međutim priroda se zainatila i pokazala svu svoju raskoš. Usred Makarske, na svjetioniku Sv.Petar s pogledom na moćno Biokovo koje iz mora izranja, dogodio se najljepši zalazak sunca u svim nijansama crvene i nahranio dušu.
Kad bi morala birati, koji grad/mjesto na Jadranskoj magistrali bi izdvojila kao jedno mjesto koje svi trebaju posjetiti barem jednom u životu?
Ako izdvojim jedan, zamjerit će mi drugi, ali ono što me se posebno dojmilo je Opuzen, u srcu Neretvanske doline. Taj gradić morate posjetit, osobito u vrijeme art festivala Zen Opuzen kad umjetnici iz cijelog svijeta oslikavaju stare i dotrajale gradske fasade, gdje kiteri na ušću bojaju nebo svim bojama, a pipuni, dinje i cate su najsočnije ikad. To je Dalmacija koju bi trebalo sačuvati, zauvijek.
Što ovaj serijal razlikuje od prijašnjih koje si radila?
Ovo je cestovni serijal, a zapravo priča o prošlosti, o velikom građevinskom pothvatu, kulturološkim i ekonomskim promjenama, izgubljenim vremenima i sadašnjosti. Ispreplela sam mnoge teme; ljude, običaje, arhivsku građu i nostalgiju, nadam se da će vam se svidjeti.
Kroz svoj rad istražuješ razne ljepote Hrvatske. Kako se ti i tvoj tim odlučite za destinaciju koju želite posjetiti?
Kad imam neku ideju raspišem sinopsis i redateljski koncept, onda pitcham urednici programa koja s povjerenjem odobri. Nakon toga nazovem snimatelje i uvijek isti intro: „ljudi snimamo Liku, Zagorje, pučinske otoke ili Magistralu…bit će teško, teren je kao i svaki do sad naporan ali to volimo i idemo dati sve od sebe.“ I kao svaki put do sad, damo sve od sebe.
Putopisi u bilo kakvoj formi su nešto što uvijek privlači publiku. Kako vidiš ulogu putovanja u očuvanju kulturne i prirodne baštine te povezivanju ljudi s različitim dijelovima Hrvatske?
Mnogi su komentirali kako su se inspirirani serijalima Stani zaputili u istraživanje i avanturu trasom kuda sam ja prošla, doživjeti iz prve ruke ljepotu, ljude i običaje. Mi često zaboravimo tko smo, koliko je prekrasna zemlja u kojoj živimo i koliko divnih ljudi ima, tamo negdje malo dalje od asfalta, od vreve, na zelenim bregima, vrhovima planina ili dalekim pučinskim otocima. Meni je zadovoljstvo da ih s vremena na vrijeme na to mogu podsjetiti.
Foto: Sanjin Kaštelan
