Poznajte li svog unutarnjeg kritičara? To je onaj glasić koji će nas spustiti na svaki spomen napuštanja sigurne zone govoreći nam da nismo dovoljno dobri, posebni, da ćemo napraviti budalu od sebe, da će nam se smijati, da se još trebamo usavršiti…
Taj unutarnji kritičar je tzv. sigurnosni instinkt. Uvijek je na oprezu, štiti nas od boli, štete, neuspjeha, odbijanja… Postaje dio nas još u djetinjstvu, kao odgovor na situacije u kojima smo kritizirani. S vremenom unutarnji kritičar zna ozbiljno porasti pa dominira našim mislima i životom. Zauzima obrambeni stav i prije nego li je to potrebno i naoko nas štiti od daljnjih povreda drugih ljudi.
Nažalost, način na koji nas štiti uglavnom nije produktivan za nas. Funkcionira po principu da sami sebe toliko „išamaramo“ da nemamo snage niti volje upuštati se u situacije u kojima nam drugi ljudi mogu to isto učiniti. Unutarnji kritičar odnosi pobjedu, jer se nismo izložili „opasnosti“. Nažalost, uskratili smo si i živost i razvoj, kao i suosjećanje prema sebi.
Iz današnje perspektive gotovo da i ne mogu povjerovati da je sa mnom godinama, čak desetljećima, vladao taj okrutni tiranin. Tražio je od mene perfekcionizam na svakom koraku, kudio me za svaku pogrešku, vagao mi svaku riječ i odobravao svaki moj postupak. Crpio me pod krinkom samozaštite. Trebale su mi godine da shvatim da sam rob samodestruktivnog unutarnjeg kritičara. Čak sam u nekim periodima bila ponosna na sebe što sam pod tolikom samokontrolom. Sve do trena kad sam shvatila da zbog toga ne volim sebe, da sam pregruba prema sebi, da nisam u stanju oprostiti sebi… Za svaku reakciju drugih krivila sam sebe – bila sam u neprekidnom loopu overthinkinga i vaganja svakog koraka. Bojala sam se osude, odbacivanja, neprihvaćanja… Potpuno sam se izgubila u kritičnom umu.
Kada sam osvijestila tog unutarnjeg kritičara, polaganim, ali sigurnim korakom, odlučila sam ga utišati. Danas s radošću mogu reći da sam se oslobodila njegovih okova. To je kao da sam dobila novi život – onaj koji živim bez sumnje u sebe.
Unutarnji kritičar me uvijek pokušavao vratiti u status quo, ali ja ne mogu živjeti u kutiji, niti bi itko to trebao. Sve ono što nam u životu donosi rast, nove obzore i ispunjenje, nosi sa sobom dozu rizika i nesigurnosti. Našem unutarnjem kritičaru to se nikako ne sviđa, zato je važno naučiti prepoznati taj njegov glas i ne vjerovati svemu što govori i ne dopustiti mu da nas usmjerava kroz život. Naravno, to ne znači da utišavanjem unutarnjeg kritičara mi odobravamo sve svoje ideje i postupke. Potrebno je pronaći harmoniju između realne činjenice kada nismo dobri u nečemu i to jednostavno prihvatiti te svjesnosti gdje leže naši talenti i mogućnosti za rast i ne dopustiti unutarnjoj sumnji da nas sreže već u samom korijenu.
Znam da nije nimalo lako suočiti se sa sobom i svojim slabostima, ali bez volje i odluke da to napravimo ne možemo rasti. Trenutak u kojem možemo preusmjeriti naš fokus i pogledati stvari iz druge perspektive je trenutak istinskog oslobođenja. Postoje (samo)kritike koje su konstruktivne i idu u smjeru poboljšanja, ali ako su dominantne one koje su negativne, koje nas sabotiraju i uništavaju naše samopouzdanje, neophodno je što prije promijeniti obrazac odnosa prema sebi.
Budite nadzor nad svojim mislima, obratite svjesnu pozornost na to kakvi se razgovori vode u vašoj glavi. Ako nisu ugodni, blagi, poticajni i puni razumijevanja – nađite druge sugovornike. Evo nekoliko ideja što možete učiniti kako biste utišali unutarnjeg kritičara.
Kako utišati unutarnjeg kritičara?
Prepoznajte li se u dosadašnjem tekstu, vjerojatno imate prisutnu sumnju u sebe i manjak samopouzdanja. Ovo su teme na kojima možemo i trebamo raditi posvećeno i kroz neko vrijeme, ali za početak naučimo čuti i prepoznati tog lika u našim mislima koji se predstavlja kao naš zaštitnik emocionalne sigurnosti – unutarnji kritičar.
Možda do sada niste niti bili svjesni njegove prisutnosti. Neka prvi korak k utišavanju njegovog glasa bude prepoznavanje i identifikacija. Kad čujete samokritični glas u sebi zastanite i osvijestite njegovo prisustvo. Ja sam ga voljela i šutke pozdraviti i time dati na značaju spoznaji da znam da je to on, a ne ja. Kada to napravimo mi se distanciramo od njega, a ne poistovjećujemo se s njim kao bezbroj puta do tada. Odvajanjem sebe od njega imamo izbor i slobodu odlučiti što ćemo poduzeti u vezi s njegovim kritikama i idejama.
Mnogi autori koji se bave ovom tematikom predlažu da mu date i ime ili ga poistovjetite s nekim filmskim likom ili likom iz književnosti. To će svakako donijeti malo humora, a smijeha nam uvijek treba.
Ključni korak prema izlasku iz rivalstva s unutarnjim kritičarem je suosjećanje prema njemu, odnosno prema ranjenom sebi. Ne zaboravite da je on tu, jer je nastao kao reakcija na emocionalne povrede koji nisu iscjeljenje. Svaki puta kada osvijestite njegovu prisutnost, zapitajte se gdje leži povreda te u kojem dijelu se skriva taj uplašeni dio. Budite blagi prema njemu i prema sebi. Samo kroz iscjeljenje možemo raditi na sebi i krenuti naprijed u životu prema promjeni koja je za naše najveće dobro. Utišavanje unutarnjeg kritičara odrazit će se na svim poljima života: na ljubavi prema sebi, na hrabrosti da ostvarimo najluđe snove i ideje, na odnosima s drugim ljudima. Kada se prestanete boriti sa sobom, život će vam pružiti mnogo više radosti, harmonije, ostvarenja, a to svi želimo, zar ne?
Tekst: Indira Juratek, Budi Dobro
Foto: Indira Juratek, Pexels
