Indira Juratek: Zašto smo toliko strogi prema sebi i kako to promijeniti?

Indira Juratek

Why do I and everyone I love pick people who treat us like we are nothing?

We accept the love we think we deserve.

Rijetko kada citiram filmove, ali ima jedna rečenica koju često ponavljam ljudima, jer me se zaista dojmila i jer je živa istina. U filmu The Perks of Being A Wallflower  Charlie (Logan Lerman) je depresivni mladić, sramežljiv je i povučen… Zaljubljuje se u Sam (Emma Watson) koja je stalno u nekim vezama u kojima se partneri loše odnose prema njoj. Iako se teško povezuje s ljudima, Charlie s lakoćom razgovara s profesorom engleskog, Mr. Andersonom, kojeg jednom prilikom upita zašto dobri ljudi biraju loše partnere. On mu odgovara da prihvaćamo onakvu ljubav kakvu mislimo da zaslužujemo.

Naš najveći neprijatelj – samokritičnost

A sada zamislite kakav je taj partner koji je cijeli život uz vas.  Je li ta osoba puna razumijevanja, podrške, nježnosti, suosjećanja i ljubavi? Ili je ta osoba vječni kritičar, puna prezira, negodovanja, uvijek traži više, bolje, potkopava vas? Taj naš vječni partner s kojim putujemo smo mi sami. Iskreno si odgovorite – jeste li sami sebi ugodan suputnik, jer onako kako volite i prihvaćate sebe, tako zaista učite i druge da vas vole i prihvaćaju.

Samokritičnost je vrlo česta u današnjoj kulturi gdje nas se od malih nogu uči osjećaju manje vrijednosti. U našem društvu sve je postavljeno na principima natjecanja i ocjenjivanja. Brže, više, jače, konstantno uspoređivanje, (nedostižni) perfekcionizam – sve vodi k tome da nas netko izvana vrednuje. Ali po kojim mjerilima? Pričamo o autentičnosti, a zatiremo svaku individualnost, svatko tko je iole drukčiji od okoline, osjeća strah od osude društva ako „izađe iz ormara“. Sebe doživljavamo kao nešto što treba konstantan popravak, jer smo nesavršeni; tražimo našu bolju polovicu, jer mislimo da smo nepotpuni; tjeramo sebe do iznemoglosti, jer se moramo dokazati. U knjizi Voli svoje neprijatelje autori navode da naše društvo živi mit nedovoljno dobroga. „Taj mit definira našu kulturu, a kvaliteta mu je sizifovska: neprestano valjamo kamen uzbrdo, da bi se on otkotrljao nizbrdo prije nego stignemo na vrh. Sreća nam vječno izmiče.“ A mi nikada nismo dovoljno dobri, lijepi, pametni, bogati, uspješni…

Neprihvaćanje sebe, zatajivanje svoje prave prirode, samokritiziranje, sve je to unutarnja borba koja slama naš duh i crpi volju za životom. Jedini način da izađemo iz samoprezira je razvijanje empatije i suosjećanja prema sebi samome.

(Su)osjećanje prema sebi

Kada kažemo da nešto osjećamo lako nam je definirati da je to neki osjećaj unutar nas koji osjećamo prema nekome ili nečemu. S druge strane suosjećanje nam ukazuje da imamo mogućnost staviti se u „nečiju kožu“ i su-osjećati kako se neka druga osoba osjeća. Suosjećanje se javlja u prilikama kada netko drugi proživljava nevolju, bol ili patnju. Mnogi empatični ljudi će s lakoćom suosjećanje dati drugima oko sebe, ali kada su sami u pitanju bit će prestrogi prema sebi te će umjesto razumijevanja po sebi udariti kritikama i (prevelikim) očekivanjima, koje na koncu vode u duboku razočaranost sobom.

Poznata psihologinja koja se posvetila razvoju suosjećanja Kristin Neff kaže da se do suosjećanja prema sebi dolazi tako da se umjesto konstantnog i nemilosrdnog prosuđivanja i kritiziranja sebe zbog različitih nedostataka, počnemo prema sebi odnositi s ljubaznošću, blagošću i razumijevanjem kad se suočimo s osobnim neuspjesima. U praksi bi to značilo integrirati u svoj svakodnevni život oprost, dobrotu, pripadnost, mindfulness i zahvalnost. 

5 koraka kako ne biti prestrog prema sebi

  1. Oprostiti sebi – Krivnja je jedan od najdestruktivnijih osjećaja. Kada osjećamo krivnju sumnjamo u sebe, smatramo se bezvrijednima te time otvaramo vrata samodestrukciji. Prestanite se kažnjavati zbog počinjenih pogrešaka! Prihvatite da je u redu pogriješiti, uzmite lekciju sa sobom, ali emocije ostavite. Zaista nema smisla uništiti si budućnost zbog prošlih pogrešaka. Učite iz njih, rastite iz njih, ali naučite ih pustiti. Krenite s lakoćom dalje. Oprostite sebi kada ne ispunjavate (vlastita) očekivanja.
  • Dobrota prema sebi – Umjesto da ignoriramo vlastitu bol, kritiziramo i kudimo sami sebe, budimo blagi i nježni prema sebi. Ljudi koji imaju razvijeno suosjećanje prema sebi svjesni su da su poneki neuspjesi u životu neizbježni, nitko nije „savršen“ i život se nekada odvija drukčije od naših ideala, želja i maštanja. Ako negiramo te činjenice, bol i patnja se povećavaju, a mi se borimo s vjetrenjačama poput Don Quijotea. Prihvaćanjem činjenice da je život naprosto takav i da je sačinjen od uspona i padova, u trenutcima kada smo na silaznom valu imat ćemo razumijevanje za sebe, znat ćemo sami sebi biti podrška i utjeha, vjerovat ćemo da će doći bolji dani.
  • Znati da nismo sami – U ljudskoj prirodi je izražena potreba za pripadnošću te ne čudi da je često korijen naše patnje u osjećaju duboke osamljenosti. Mislimo da smo jedini kojima se to događa, da smo jedino mi neuspješni, da jedino mi činimo pogreške. Koliko ste puta kada je život krenuo u neželjenom smjeru pomislili Zašto se to (samo) meni događa? To pitanje zamijenite s onim Čemu me to uči? i vidjet ćete da u dubini svakog problema s kojim se suočavamo leži neka rana koju trebamo iscijeliti. I zapamtite – događa se svima. Imamo različite izazove s kojima se susrećemo, ali svima nam je zajedničko da imamo neke lekcije koje moramo savladati. Nitko od nas nije izoliran slučaj, svi smo mi nit u tkanju čovječanstva s kojim dijelimo iskustva i svakodnevno zajedno rastemo.
  • Usredotočena svjesnost (mindfulness) jedan je od najvažnijih koraka u razvoju suosjećanja prema sebi. Počiva na mogućnosti da budemo svjesni svega što se događa u sadašnjem trenutku, svih naših osjećaja i misli te da ih prihvatimo na miran i staložen način. Kada smo svjesni negativnih i nepodržavajućih misli i emocija možemo ih promijeniti. Tada minule događaje lišavamo njihove moći nad nama. Kada prakticiramo mindfulness mi učimo biti budni i otvoreni na način koji je suosjećajan za nas same. Uočavamo uvjerenja, obrasce, predrasude, povezujemo se sa sobom i svijetom oko nas. Svjesno biramo promjenu.
  • Zahvalnost  – Fokusirati se na osjećaj zahvalnosti za sve što imamo, radije nego na ono što nemamo, otvara vrata radosti, ispunjenosti i svekolikom obilju. Kada se usredotočimo na naše blagoslove, blaži smo i nježniji prema sebi te se otvaramo prema svim ljepotama koje nam život nudi.

Što nije suosjećanje prema sebi

Biti suosjećajan prema sebi nije isto što i sažalijevati samog sebe. Samosažaljenje ima korijen u strahu, nepoštivanju te sebičnosti. Ljubav nije sažaljiva, ona je suosjećajna.

Nemojte povlađivati sami sebi i opravdavati neuspjeh kada realno niste uložili mnogo. U svakom trenu trebamo biti svjesni svih poznatih okolnosti. Ako nismo dali gotovo ništa od sebe, a očekivali smo velike rezultate pa za neuspjeh krivimo svijet, druge ljude, sudbinu – mudro je stati na loptu i razmisliti. Ako smo si nametnuli prevelika očekivanja ili si postavili nedostižne rokove pa nismo uspjeli u realizaciji onda trebamo priznati sebi da smo se precijenili, ali da je to u redu te da ćemo sljedeći put napraviti više u skladu s našom prirodom i našim mogućnostima.

Budite svjesni razlike između suosjećanja prema sebi i samopoštovanja. Samopoštovanje počiva na nekim ostvarenim uspjesima prema unaprijed određenim standardima (dobra, pametna, lijepa, uspješna). Suosjećanje je nešto što svako živo biće zaslužuje samim time što postoji, to je otvorenost srca da prihvaća i voli.

Zašto je važno osjećati suosjećanje prema sebi?

Ljudi koji imaju zdrav odnos prema sebi te oni koji su skloni pokazati suosjećanje prema sebi žive životom koji je radosniji, veseliji, ispunjeniji. Kada smo suosjećani prema sebi mi se ne okrivljujemo, ne preziremo i ne osuđujemo zbog počinjenih grešaka. Mi tada patnju i bol prihvaćamo kao sastavni dio lepeze ljudskih iskustava i svjesno biramo kako ćemo postupiti sljedeći put u istoj ili sličnoj situaciji. Suosjećanje je jedna od najvećih ljudskih vrlina, ona je nešto što se vježba, uči, živi i razvija. Da bismo suosjećanje integrirali u nas i naš život trebamo postati svjesni da u svakom trenutku naše životne slagalice mi ne vidimo cijelu sliku, ali kako nam se otkriva svako novo polje, naše iskustvo nas uči da postoje drugi načini i drugi putevi da živimo život u kojem prvenstveno podržavamo sami sebe.

Tekst: Indira JuratekBudi Dobro

Foto: Marina Ćosić, Pexels, Unsplash

0