Marta i Antonija otkrile su nam svoju priču iza inicijative ‘Moramo vam nešto reći’ o posvajanju djece

Marta i Antonija otkrile su nam svoju priču iza inicijative ‘Moramo vam nešto reći’ o posvajanju djece

Nakon događaja koji nas je sve dotukao, preplavio nas je niz teških vijesti. Jučerašnji sadržaj na Journalu posvetili smo načinima kako se što lakše psihički oporaviti, ali i na koje sve načine možete pomoći. Danas vam, ipak, donosimo jednu divnu priču o genijalnoj inicijativi koja će vas nečemu naučiti, angažirati i potaknuti vas na promišljanje, ali i inspirirati.

Čak 3700 djece trenutno je zapelo u sustavu posvajanja ili udomljavanja u Hrvatskoj i čeka razriješenje svoje situacije.  Brojka koja nas možda na prvu šokira, ali nerijetko na nju društvo brzo zaboravi i izgubi se u valu drugih informacija. Ipak, kad takvu brojku personaliziramo, kad dobije lice i to ono Marte Divjak i Antonije Skender, lako je osvijestiti o kakvom se problemu radi.

Marta je posvojena s tri i pol godine, a krajem 2019. pokrenula je inicijativu ‘Moramo vam nešto reći‘ i baš tako upoznala svoju, kako je zove, Tonku. Među njima je desetak godina razlike u dobi i čini nam se da se i zato tako dobro slažu, a obje su bile u doticaju s posvajanjem, udomiteljskim obiteljima i poznaju problematiku sustava posvajanja djece u Hrvatskoj.

Otkrile su nam detalje svoje inicijative, ali i svog iskustva za koje se nadaju da će gurnuti temu posvajanja u naš fokus, posebice kad se trenutna situacija primiri.

  • Postoji li neko konkretno iskustvo, prekretnica koja vas je potaknula da zaista pokrenete inicijativu Moramo vam nešto reći? Kako ste odlučile zajedno ući u to?

Marta: Kad ste posvojeni ili imate dijete koje ste posvojili ta tema je uvijek tu, pogotovo kad dijete odrasta i ima xy pitanja, uz ona standardna koje svako dijete ima, postavljaju se  i pitanja o posvojenju, identitetu djeteta. Oduvijek sam s roditeljima pričala o tome, kako sam sazrijevala tako su me počele zanimati konkretnije stvari, proces posvajanja; koje su prepreke, problemi i situacije s kojima se potencijalni posvojitelji susreću, a i imala sam osobno iskustvo.

Kad sam navršila 20 godina tu se pojavila ideja o pokretanju projekta, no mislim da nisam još bila dovoljno hrabra i sigurna u sebe da bi tako nešto napravila. Sve do zajedničke sjednice djece i saborskih zastupnika koja je održana u sabornici pred kraj 2019. u povodu 30. obljetnice UN-ove Konvencije o pravima djeteta. Dječaka Mladena zanimalo je zašto ima toliko djece u domovima za nezbrinutu djecu te je mama komentirala svoje iskustvo, da je jednako teško posvojiti dijete danas koliko i prije 20 godina. Netko je komentirao taj članak “oprostite, ali Vi niste majka, već posvojiteljica i to nije isto.” Možete si samo zamisliti koliko sam se naživcirala, ali to je bio trenutak kad sam odlučila nakon pet godina nešto napraviti

 Pokrenula sam Instagram Moramo vam nešto reći (jer očito imam puno toga za reći, a nisam jedina posvojena). Par mjeseci kasnije javila mi se Tonka u inbox inicijative – poslala mi je prekrasnu poruku, pala mi je u krilo. Par puta smo se vidjele i nekako sam osjetila da smo se upoznale s razlogom. Tonka je odrastala u domu i udomiteljskoj obitelji, samoostvarena Tonka, moja sila razuma je danas moja najbolja prijateljica i uzor. Moram napomenuti da otkad je ona dio inicijative, sve je lakše. Hvala svemiru što mi je poslao Tonku. 

  • Što je po vama najveći problem trenutno u sustavu posvajanja djece, ali i u domovima za nezbrinutu djecu?

Antonija: Prekasno pokretanje postupaka prema roditeljima koji zanemaruju djecu te presporo oduzimanje roditeljskih prava. Obiteljski zakon propisuje da se mjera oduzimanja prava roditelju na stanovanje s djetetom može izreći u trajanju do godine dana te se može produljiti za najviše još godinu dana. Nakon toga, do lišenja prava na roditeljsku skrb može proći još godina dana. To su već 3 godine onemogućavanja da se dijete posvoji u adekvatnu obitelj. Zar je to uistinu u najboljem interesu djeteta?

“Djeca ne smiju biti samo brojevi”

Država mora osigurati uvjete u kojima djeca neće biti depersonalizirani brojevi u spisima. Kod udomljavanja i kod posvajanja u prvom planu treba biti interes djeteta, ali to je samo na papiru. Nužno je osnovati izdvojene sudove za slučajeve u koje su upletena djeca te parnice ograničiti strogim vremenskim okvirom. Ovdje se treba raditi o tjednima, a ne godinama.

Kad se radi o domovima, oni su kvalitetni koliko i njihovo vodstvo i osoblje. Imamo vrlo dobre primjere domova gdje je interes i zdravi razvoj djece na prvom mjestu te ona dobivaju maksimalnu odgojnu, psihološku i zdravstvenu njegu. Zatim imamo primjere koje smo zasigurno svi susretali u novinskim člancima gdje su djeca na samoj margini te se o njima ne vodi briga. U svakom slučaju, djeci nije mjesto u domovima, u ‘najgorem’ slučaju adekvatan oblik skrbi bi bila SOS sela, a najbolji oblik skrbi udomiteljstvo te posvajanje.

  • Kako društvo diše; po pitanju posvojene djece? Smatrate li da postoje predrasude prema posvajanju, jeste li ih i same osjetile i što možemo kolektivno napraviti da osvijestimo ovaj problem?

Marta: Od posvojenja se radi senzacionalizam, a to je normalan i jednostavan čin. Ljudi ne mogu imati biološko dijete pa posvajaju dijete o kojem netko nije mogao skrbiti. Roditelj želi dijete, a dijete želi i treba roditelje. Zar nije jednostavno? Ja volim reći da je mene netko drugi rodio za moje roditelje. 

Antonija: Predrasude, naravno, postoje. Počevši od toga da su ‘geni geni’, da su djeca iz doma oštećena, da posvojitelji nisu pravi roditelji i još more drugih…..Sve potiče od obitelji pa tako smatramo da roditelji trebaju educirati svoju biološku djecu o posvojenju, objasniti da je to normalno i samo još jedan način ostvarivanja obitelji. Ništa više ni manje. Također, i mi, udomljeni – posvojeni – udomitelji – posvojitelji moramo biti hrabri i bez okolišanja istupiti i javno pričati o tome dok jednostavno ne postane normalno.

  • Marta, jednom si prilikom komentirala kako je pogrešno od posvajanja raditi toplo i plemenito djelo. Možeš li nam malo objasniti to? Misliš li da je i takav stereotip prema posvajanju problem u cijeloj priči?

Marta: To je nešto što konstantno ponavljam i prije godinu dana sam rekla da ću i dalje konstantno ponavljati. Mene nisu moji roditelji posvojili iz milosrđa i potrebe da nekog “spase.”

“Posvajanje je potreba, ne čin milosrđa”

Kao što sam već spomenula, želiš dijete, dijete želi i treba roditelje. Ima ljudi koji komentiraju na našoj FB i IG stranici: “da nemam SVOJE dijete, sigurno bih posvojila” ili “želim i ja posvojiti i spasiti dijete.” Nismo u azilu. Definitivno je to problem, ali baby steps…ništa se ne događa preko noći. Na svu sreću imam Tonku koja ima 37 godina i strpljenja, pa i mene uči strpljenju. Ali dobre stvari definitivno dolaze. 

  • Iza nas je Štefanje, obljetnica osnivanja inicijative ‘moramo vam nešto reći+, gdje je bila ova tema prije 366 dana? 

Marta: Nigdje, jednom godišnje se spomenula i to AKO. Mi smo u međuvremenu počele snimati podcaste, pokrenule i kampanju “Držim fige za djetinjstvo bez brige”, napisali osam natuknica koje su iznimno bitne i pozvali ljude da se fotografiraju kako drže fige i objave na društvenim mrežama. To je jedan od načina kako osvijestiti ljude i upalilo je! Kampanju je podržala Nika Turković (čiji je tata psihoterapeut i dio stručnog tima inicijative), Mario Petreković, Ana Radišić koja nas je i pozvala u njezin podcast. Tu su i blogerice Ivana Blažoti Mijoć ali i Internetmater koje “guraju” inicijativu od samog starta, kad sam ju još vodila anonimno.

  • Antonija, vi ste zapravo do 16. godine živjeli s udomiteljima, a šest mjeseci ste proveli u domu. Kako se djeca nose s takvim situacijama, kome se mogu obratiti za eventualnu pomoć? Koliku ulogu igra birokracija u svemu?

Antonija: Birokracija i tromost iste igraju veliku ulogu u životima djece. Često mislim da ljudi karijerno upleteni u proces nisu svjesni tereta i odgovornosti svoje pozicije jer de facto odlučuju o ljudskim životima. Imala sam sreće i uz zalaganje pojedinaca vrlo brzo sam iz doma za nezbrinutu djecu došla u udomiteljsku obitelj. Ta obitelj je bila spremna i na posvojenje, svakako je bilo jasno da u mom slučaju neće biti povratka u biološku obitelj, a zašto ništa nije poduzeto, gdje je zapelo, na čijem stolu – još uvijek nisam saznala. Vjerojatno ni neću, što je u redu, ali želim tako nešto spriječiti za druge.

Sa samom činjenicom da sam udomljena nosila sam se vrlo dobro, bila sam sretna da sam zbrinuta, udomiteljicu sam od prvog dana zvala mama i jednostavno je taj dom i obitelj bila moja. 

  • Koje su vaše prve uspomene iz vaših posvajateljskih i udomiteljskih obitelji?

Marta: Vožnja na stražnjem sjedištu Opel Corse, točkasta tapiserija i moj maleni poni. Kad smo došli doma, mama i tata su mi skuhali čaj i rekli da su oni sad moji roditelji. I to je bilo to, ja sam njihova, a oni su moji. 

Antonija: Prva uspomena je dan kada sam izašla iz doma. Imala sam roze buce, bio je Badnjak i padao je gusti snijeg. Sjećam se da sam sjedila na stražnjem sjedalu auta i mahala rozim bucama toliko da su mi se urezale u pamćenje! Bila sam sretna jer sam znala da idem ‘doma’ jer je netko došao po mene, a kad si u domu, svaki dan čekaš da netko dođe po tebe i odvede te kući.

Kako su ostala djeca iz, recimo, škole ili drugih aktivnosti reagirala na činjenicu da si ti Marta posvojena, a ti Antonija udomljena? Što škole mogu učiniti da bi posvojenoj djeci olakšale ako uoče da su djeca
ugrožena od strane vršnjaka?

Marta: U osnovnoj školi su klinci znali biti grubi, ali to me nije obilježilo, već me ohrabrilo. No, to ne znači da je to okej, ja sam imala sreće – stvarno sam jakog karaktera. Uvijek sam odgovarala ljudima na pitanja. Najčešće bi pitali “jesi upoznala prave roditelje?” Tu bi ih ispravila i rekla da su meni ‘pravi’ roditelji jedini roditelji koje ja znam, oni koji su me odgojili i koji me vole, a ono što oni misle – to se zove biološki roditelj. Zapravo me zna zabaviti koliko ljudi budu oprezni kad postavljaju pitanja pa ih ohrabrim i velim da mogu pitati što god žele, da se neću uvrijediti. Tu sam da im objasnim sve što im nije jasno.

Antonija: Moji udomitelji su pripremili odličan teren, sve svoje bližnje su obavijestili o tome: obitelj, prijatelje, susjede. Kako sam imala svega 3 i pol godine s djecom iz susjedstva sam odrastala i kasnije smo zajedno krenuli u školu. Ovdje su opet udomitelji preduhitrili pitanja i obavijestili školu da sam ja njihova kćer, ali drugačijeg prezimena. Tu i tamo bi djeca bila zbunjena različitim prezimenima, no moja udomiteljica je uvijek govorila da me jedna mama rodila, a druga mama me odgaja.

Škole, kao i društvo (jer smatramo da je ovo odgovornost cijele zajednice) trebaju s djecom razgovarati, biti otvoreni za njihova pitanja. Objasniti im jednostavnim jezikom da postoje djeca koja su udomljena ili u domu ili posvojena i da u tome nema ništa loše i da s njima sve štima!

  • Blagdani su, mi smo ih navikli obilježavati u društvu obitelji, no mnoga djeca u sustavu nemaju tu mogućnost. Na što biste voljele posebno skrenuti pozornost u ovo blagdansko doba godine?

Marta: Skrećemo pozornost na 3700 djece u sustavu, tri tisuće sedamsto (!!!) I nemojte da vam ta nevidljiva djeca budu vidljiva samo za vrijeme blagdana. 

Antonija: Kao što je Marta rekla, a i sami dobro znamo, blagdansko vrijeme je ujedno i vrijeme kad se ljudi sjete činiti dobra djela, kupovati poklone i donirati domovima. No, ta djeca su tu i sve ostale dane u godini, imaju rođendane, imendane, želje i potrebe. Sjetite se toga i činite male stvari kontinuirano. Educirajte sebe i ljude oko sebe, donirajte, volontirajte, razmislite o opciji da postanete udomitelj.

Koji su vam budući planovi za inicijativu Moramo vam nešto reći, što je sljedeći korak?

Antonija: Sljedeći korak je osnivanje Udruge kako bi mogli krenuti u konkretne projekte. Ideja nam ne nedostaje. U stalnom smo kontaktu i istraživačkom radu s ljudima iz struke kako bi što bolje detektirali probleme i skicirali rješenja.

Foto: Sanja Tušek

Učitati još
Zatvori