‘Zbornica’ – film koji mijenja sve što znamo o zagonetnoj prostoriji uz odličnu Marinu Redžepović

Prije nekoliko smo vam tjedana pisali o tome kako je ova godina bila nevjerojatno bogata za regionalni, ali i hrvatski film. Dogodila se Murina, Plavi cvijet, trenutno još uvijek briljira srpski film Toma, a u kinima počinje igrati novi film Danisa Tanovića. Toj maloj plejadi sad se pridružuje i Zbornica koju smo dobili priliku pogledati u sklopu Zagreb Film Festivala koji traje cijeli tjedan i donosi nam više od stotinjak filmova na lokacije diljem grada.

Zbornica, u režiji Sonje Tarokić, je dinamična, zabavna, nerijetko dirljiva i intenzivna priča koja savršeno koristi prostor zbornice kao mjesto nabijeno tenzijama, različitim stajalištima i profilima ljudi, a iako glazba nije u prvom planu, ona izvrsno pridonosi napetosti i posebnosti ovog filmskog djela.Marina Redžepović, pak, u glavnoj ulozi mlade pedagogice Anamarije, nosi cijeli film svojom izvedbom.

Anamarija je pedagogica u svojim tridesetima koja dobiva stalni radni odnos u novoj školi. Puna entuzijazma i vjere u svoj posao, želi promijeniti zastarjele obrasce, ali pritom nailazi na okolinu koja joj je sušta suprotnost.

Film večeras igra na ZFF-u u Kinu SC i svakako pokušajte uhvatiti svoju ulaznicu, ali ako vam to ne pođe za rukom, bacite pogled na ostatak programa na festivalu. Odlične su vijesti što Zbornica od sljedećeg tjedna, točnije od 25.11., igra u kinima pa film i tada možete pogledati, a ususret premijeri, donosimo vam razgovor s glavnom glumicom, Marinom Redžepović.

  • Gledali smo vas u brojnim ulogama, ali ovo je svakako jedna od najvećih filmskih. S kakvim ste očekivanjima ušli u snimanje filma, što se promijenilo od početne ideje i jeste li zadovoljni u globalu?

Čini mi se da svi mi koji se bavimo filmom očekivanja doživljavamo više kao želju da će ono što izražavamo naići na prepoznavanje. Do tad, u procesu, ostajemo prosto ljudi puni nade; da neće padati kiša kad snimamo u eksterijeru, na primjer, da će glumačke sinergije zaživjeti, a i, evo, u pandemijskom duhu i da ćemo moći gledati film s publikom. Kako bilo, nadamo se mnogim stvarima. Tako da i očekivanja i zadovoljstvo ovise o publici, gledatelji su uvijek i jedini ‘u pravu’. Osobno, budući da mi je ovo prvi ovako kompleksan film, i emotivno i operativno-tehnički, htjela sam što više promjena za sebe. I dogodile su se, još uvijek ih procesuiram.

  • Film nam se zapravo čini izuzetno kompleksan za snimanje –ogroman mozaik likova, dječji glumci, pregršt dijaloga  i odnosa među likovima koji se brzo mijenjaju. Možete li nam se malo osvrnuti na cijelo iskustvo snimanja?

Glumački, najizazovnija je bila vrlo precizna mizanscenska uvjetovanost, a istovremeno trebalo je simulirati kao da je nismo uopće svjesni. Sonja nas je sve jako dobro pripremila na to, sigurno nas vodila i vjerovali smo joj. Osobno, mislim da sam iscrpila granice vlastite fokusiranosti, ali one su mi, istovremeno, puno mira priuštile. Općenito,uz sve poteškoće, jako smo se povezali i vrlo brzo ušli u ”đir” kolektiva i zbližili se kao ljudi. Humor nam je davao puno energije i predanosti, definitivno. Veselim se jako što ću neke članove ekipe sutra vidjeti nakon dvije godine. 

  • Kako biste opisali lik Anamarije? Koliko ste se s njom odmah mogli poistovjetiti i što bi nam kroz nju film mogao ispričati o ‘borbi s vjetrenjačama’?

Anamarija je žena u tridesetim godinama, pedagogica je i napokon je ušla u stalni radni odnos u novoj školi. Ima muža i dijete koje ide u vrtić. U novu sredinu dolazi puna entuzijazma u želji da promijeni  i poboljša ustajale odgojne prakse kao i interakcije unutar kolektiva, međutim, otpori su mnogobrojni. I upravo su oni odraz ne samo kvalitete konkretnog sustava već i bivanja u sustavu kao takvom, njegovim granicama unutar kojih je određena prilagodba nužna. Anamarija kroz film sazrijeva kao odrasla osoba i taj lom se odvija između želje za svijetom kakav ona misli da bi trebao biti i svijeta koji se vrti u svojim realnim zadatostima. Tim je teže jer je riječ o protagonistici koja voli svoj posao i i ne manjka joj stručnosti, ali da bi bila tu za djecu, ono unutarnje prekrajanje je neminovno. Pokušala sam ju približiti sebi kroz vlastiti strah od nevidljivosti i nedorečenosti, jednako izrazitog osjećaja samoće kao i izrazite želje i ljubavi prema ljudima, ali i kroz moju izdržljivost i povjerenje u to da je sasvim ”u redu” ako te ama baš svi ne razumiju. Na ovom posljednjem sam godinama radila. 

  • S redateljicom Sonjom Tarokić već ste više radili u više navrata. Kako ste kliknule i koliko su se vaši pogledi odnosno vizija za Zbornicu poklapale?

U sve što smo radile zajedno, ušle smo s potpunim povjerenjem jedna u drugu, uz obostrano poštovanje i strast prema filmu.  Čini mi se da je to za nas bio jedini mogući način kako bi napravile išta što osjećamo vrijednim. ‘Zbornici’ smo, između ostalog, suglasno pristupile sa željom za empatijom prema onom ‘običnom’ ljudskom, onoj nemogućnosti kojom te određuje i vlastiti karakter, ali i hijerarhijski pritisak. Tu smo tražile širinu i izazov, a i same nas je to mijenjalo kroz proces pripreme i snimanja.  

  • Kako biste predstavili i opisali film nekome tko ga još nije gledao i kome biste ga najviše preporučili?

Ankica Jurić Tilić, producentica filma, najpreciznije je sažela film kao priču o – svijetu odraslih, u onoj široj premisi. Makar, bitno mi je istaknuti da smo, pripremajući film, uvjerile se u ono što smo dotad samo pretpostavljale, a to je da se o školi i kroz školu može snimiti tisuću filmova – ‘školske’ su priče nepregledne, iznimno važne i nezaobilazne jer ono ‘školsko’ u nama je trajno i, čini mi se, univerzalno. Nevjerojatno puno gorljivih emocija se pokrenulo kako iz pozicije prosvjetnih radnica i radnika i roditelja s kojima smo pričali, a i svi smo, na kraju krajeva, bili učenici. Nadam se da će naš film prepoznati svi koji su svoj život posvetili prosvjeti, ali i oni kojima su bliske svakodnevne sistemske borbe. Ljubitelji filma, također. 

  • Zagreb Film Festival donosi zbilja ogroman filmski opus. Imate li  svog favorita na festivalu koji biste voljeli pogledati ili vas je već oduševio?

Neovisno o programskim aktualijama, moj stalni favorit je program ‘Kockice’. Zanima me što rade i kako se izražavaju autorice i autori koji su na svojevrsnim počecima, atmosfera je uvijek topla i prijateljska. A ovogodišnji program je zaista fantastičan i čim vam odgovorim na pitanja, jurim na film ‘Baksuzno bubanje ili bezumni pornić’ u režiji Radu Judea. 

  • Imate li neke nove projekte na kojima radite i što možemo iščekivati u budućnosti?

Zasad nemam novih projekata pred kamerom, ali u ITD – u igram predstavu u režiji i po tekstu Ivora Martinića ”Drama o Mirjani i ovima oko nje” sa Majom Posavec i Ivanom Krizmanić. Uživam i veselim se izvedbama koje su pred nama. A što se Zbornice tiče, pred nama je nakon ZFF-a još nekoliko premijera, a film kreće u kina od 25.11., dakle već sljedećeg četvrtka.

Foto: PR, Zagreb Film Festival

0