Prije malo više od godinu dana, omiljena gradska kazališta bila su primorana zatvoriti svoja vrata, a egzistencija mnogih slobodnih umjetnika postala je upitna. Premotamo li film u sadašnjost – situacija je nešto drugačija, predstave se održavaju, ali u drugačijim i težim uvjetima. Journalova rubrika Predstava mjeseca skreće nam pažnju na posebno intrigantne nove kazališne komade iza kojih stoje zanimljivi kreativni timovi.
Travanj nam je obilježila premijera predstave Teorija zavjere u Satiričkom kazalištu Kerempuh.
Teorija zavjere – predstava koja nas podsjeća na zamke nekritičkog mišljenja
U središtu su upravo teorije zavjere i fake news koji se, posebno u aktualnoj situaciji, skriva pod krinkom ultimativne istine. Kako stoji i u samom opisu predstave, dovoljno je tek nekoliko klikova da upadnemo u vrtlog „znanstveno dokazanih činjenica“, postanemo internetski aktivisti i lažni prosvjetitelji. Teorija zavjere koju potpisuju mladi dramaturzi Marin Lisjak i Filip Jurjević govori upravo o tom fenomenu i apsurdu, a pritom nas podsjeća na opasnosti nekritičkog razmišljanja.
Marina Pejnović, mlada redateljica čiju smo predstavu Bilježnica Robija K. gledali prošle godine, ispričala nam je kako se predstava razvijala, o čemu zapravo govori i kako je uopće raditi u kazalištu u doba pandemije.
- Čestitamo na premijeri, prije svega! Kako je uopće održati je u ovakvim uvjetima, jesi li zadovoljna odazivom?
Zahtjevno je organizirati premijeru jer je u svakom trenutku mogla biti otkazana. U stalnom smo bili očekivanju da netko javi da je u samoizolaciji ili pozitivan. Na kraju bih rekla kako smo imali sreće i stvarno izašli na dogovoreni datum, ali u međuvremenu se broj publike smanjio s cca 150 na cca 50. Kerempuh inače ima oko 500 mjesta te bi u tri dana (dvije pretpremijere i premijera) predstavu pogledalo oko 1500 ljudi što je bio odličan uzorak za vidjeti kako diše predstava.
- Možeš li nam približiti radnju predstave? Znamo da je u fokusu bizarni fenomen teorije zavjera i prihvaćanje istih kao jedine istine. No, što se točno odvija na sceni?
Često zaboravljamo kako na internetu, na način koji ga većina konzumira, nema osoba već vidimo samo sjene nečijih identiteta. Tako niti naša predstava nema likova, odvija se u teatraliziranim naznakama prostora te predstavlja problem sam, a ne našu prizmu gledanja. Pratimo četiri priče od najbanalnije (forum na temu 5G u kabaretskoj formi) u kojoj se likovi militariziraju, ali ne djeluju; do najopasnije (Incel ćelija na seminaru) koja prelazi rampu interneta i djeluje u stvarnom životu; pa sve do političke afere koja djeluje kao teorija zavjera, ali to nije- transkripti iz afere Josipe Rimac.
“Zaboravljamo kako na internetu, na način koji ga većina konzumira, nema osoba već vidimo samo sjene nečijih identiteta”
Kao i na internetu vidimo događaj sam, bez konteksta. Ne znamo pozadinu ljudi s kojima komuniciramo. I zanimljivo najčešće imamo potrebu podijeliti bijes, ljutnju i strah u prostoru interneta te time razvijamo poremećaj u kojem osjećamo kako je naš stav bitan, neovisno što nismo stručni u određenoj tematici. Bombardiranjem po površini nastojimo što više zamagliti bitno od nebitnog – od svinjskog karea 29, 99 preko trač sekcije do moraliziranja preskačemo bitno – 150. političku aferu koju kao građani nemamo potrebu sankcionirati i zaboravimo na nju sa sljedećom aferom pa sve do militariziranja preko interneta te djelovanja u stvarnosti.
- Ovo je autorski projekt, kako si došla na ideju istog? Čini se da tematski predstava ne može biti aktualnija za trenutak u kojem živimo.
Mislim kako se u ovoj temi susreću sve silnice današnjeg vremena: populizam, lažni identiteti, preopterećenost informacijama, fake news, gubitak empatije na određenu tematiku, zbog nemogućnosti procesuiranja informacija, proizvodnja straha, politička hiperkorektnost i nekorektnost, cancel culture….itd.
- U predstavi glumi jako interesantna glumačka ekipa, od onih koji su na sceni već jako dugo do ‘novijih’ imena – tu su Linda Begonja, Josip Brakus, Matija Šakoronja, Dražen Čuček i Bernard Tomić. Kako je bilo raditi s glumcima, koliko su oni sami utjecali na neke ideje u predstavi?
Ovo je drugi put da surađujem s istom ekipom u Kerempuhu, ali mislim da smo se zajedno oko svega ovoga i te kako namučili jer teško je postaviti nešto što se ne odvija u niti jednom prostoru, bez likova i u vremenu koje je brže od ljudskog tijela.
“Glumci su utjecali na predstavu referencama i neodustajanjem”
Najlakše je na sve to reći pa nije baš tako, to je sve glupost te zato mislim kako treba inzistirati na ovoj tematici te ju nastaviti ispitivati u kazališnom jeziku bez obzira što mu se opire. Glumci su jako utjecali na predstavu svojim referencama na materijale i u konačnici ne odustajanjem kada smo se mučili s prijevodom u kazališni jezik!
- Iza tebe je niz uspješnih redateljskih projekata. Od crtanih filmova preko režije koncerata do izvrsnih predstava kao što je Bilježnica Robija K. u kojoj smo uživali. Jesi li danas potpuno uvjerena u posao redateljice, u pitanju je ipak izuzetno stresan poziv, nije li? Što kazališnu režiju ponajviše izdvaja od ostalih?
Kazališna režija je stresan posao u kojem se nadam smanjiti razinu stresa inzistiranjem na određenim uvjetima, a ako ne uspijem u tome u sljedećih par godina prestat ću se njome baviti. Ovo je i najljepši posao na svijetu jer ti omogućava analizu, promišljanje svijeta te kreaciju paralelne stvarnosti koja to komentira.
- Danas se formira jedna nova generacija kreativaca i umjetnika u kulturi. Što je karakteristično i kako komentiraš snalaženje svoje generacije u današnjoj industriji umjetnosti i kulture, uz kakve prepreke ili eventualno benefite, stvarate?
Problematično je upravo to što ste to nazvali industrijom. Kod nas bi hitno trebalo razdvojiti industriju od kulture. Karakteristično za našu generaciju je što smo svedeni na proizvode, a odgajani s idejom istraživanja i procesa. I kada se nekome učini da imaš proizvod onda svi to očekuju te ti na taj način ograniče razvijanje.
- Što te ovih mjeseci posebno inspirira, na što najviše obraćaš pažnju i kakve te ideje i pojave najviše zanimaju?
Ovih mjeseci sam zahvalna na tome što imam volju i želju za životom unatoč svemu. Zanimaju me koncentracija, mir i kontemplacija.
- Smatraš li da se kultura dobro snašla u ovim nepredvidljivim uvjetima krize? Pretrpjela je mnogo, a mnogim je umjetnicima egzistencija došla u pitanje. Kako sama komentiraš kazalište u doba korone i što ga očekuje u budućnosti?
Kazališta u doba korone mora biti jer smo već sada izašli iz forme. Bitno ju je neovisno o zahtjevnim uvjetima održavati! Egzistencija je svima upitna, a ne samo umjetnicima. Problemi samostalnih umjetnika sežu iz vremena prije krize kada nismo uredili svoj status jer da jesmo ova bi nas kriza malo manje pogodila. U budućnosti se nadam potpunoj promjeni sustava u svim segmentima. Nadam se da će ovaj period omogućiti restart.
Foto: Satiričko kazalište Kerempuh
