‘Plavi cvijet’, must-see priča o često nedorečenom i kompleksnom odnosu majki i kćeri

Nedavno smo vam pisali o godini kakvu hrvatski film dugo nije imao. Genijalne vijesti iz filmskog svijeta samo su se redale, a nerijetki je protagonist istih često bio Plavi cvijet, najnoviji naslov redatelja Zrinka Ogreste. Nakon svjetske premijere u Moskvi, film je osvojio Zlatnu arenu za najbolji film na festivalu u Puli, a glavna glumica Vanja Ćirić nagrađena je za najbolju izvedbu.

Dramu smo premijerno gledali prošlog tjedna u Kaptol Boutique Cinema, a iako se prvotno činilo da konkretne fabule nema, izašli smo iz kina pod neočekivano intenzivnim dojmom. Impresivna obiteljska i životna dramu s Ćirić, Anjom Šovagović Despot i Teom Harčević prati tri generacije žena, a završava potpuno neočekivano.

“Mirjana je službenica u zagrebačkoj tvornici konca. Na dan proslave 20. obljetnice rada, Mirjanini susreti i razgovori s bližnjima osvjetljavaju dijelove njezina života: onaj iza nje, onaj koji vodi i onaj koji joj tek predstoji. Plavi cvijet film je o ženi, majci i kćeri, film koji budi emotivne asocijacije i nuka nas da dobro promotrimo sami sebe”, zvuči službeni sinopsis, ali film donosi puno više. Nakon premijere, razgovarali smo s Vanjom kojoj je ovo bila prva filmska uloga i Teom, studenticom glume koja je također debitirala.

  • Iza Plavog cvijeta je zaista uzbudljiv i uspješan period. Jeste li očekivale ovakav uspjeh filma i kad se osvrnete na samo snimanje – kako biste opisale to iskustvo? 

Vanja: Snimajući film nemaš neki osjećaj kakav će on na kraju ispasti, ali s obzirom da je naš proces, atmosfera i ekipa na setu bila uistinu jako dobra, nekako sam predosjećala da bi mogli zaokružiti priču u dobrom smjeru…Zrinko Ogresta veliki je redatelj kojem jednostavno vjeruješ. Fantastično iskustvo koje priželjkuješ da se dogodi možda još koji put u glumačkom životu.

Tea: Uspjeh koji je film doživio stvarno je nevjerojatan i užasno mi je drago da je publika tako lijepo reagirala, pogotovo zato što mi je ovo prvi profesionalni projekt pa tu razinu uspjeha uopće nisam ni zamišljala, već mi je zaista dovoljno bilo samo biti dijelom takvog nečega i skupiti iskustvo. Kad gledam film ovako s odmakom na sve ono što sam po putu skupljala od iskusnijih kolega koji su me jako pazili i nježno vodili, zapravo je taj uspjeh samo potvrda jednog predivnog procesa punog izvrsnih ljudi. 

  • Kako biste ga žanrovski opisale i predstavile ga nekome tko ga još nije gledao?

Vanja: Rekla bih da je Plavi cvijet drama. Ivor Martinić je napisao ” Dramu o Mirjani i ovima oko nje” po kojoj je i nastao scenarij…drama o obitelji, ljubavi, prolaznosti. O životu.

Plavi cvijet je jedan ženski film, film o svim ženama, o odnosu majki i kćeri koji je često nedorečen”

Tea: Možda je najlakše reći kako je Plavi cvijet baš jedan ženski film, film o svim ženama, o odnosu majki i kćeri koji je često nedorečen i kompliciran, a samim time vrlo univerzalan što pruža prostor svakoj ženi da se prepozna u sva tri lika, a pogotovo u Mirjani. Kategorija filma nakon kojega želiš nazvati mamu. 

  • Film nema klasičnu radnju s uvodom, zapletom i raspletom. Međutim, čitavo smo vrijeme pod nekakvim emotivnim pritiskom same radnje. Odnosi između triju žena su nevjerojatno intenzivni, iako ne eskaliraju često. Koliko se bilo izazovno uživjeti u likove i koliko ste se oslanjale na vlastita životna iskustva?

Vanja: Ulogu sam stvarala dosta intuitivno…uvijek možeš pronaći neku zajedničku osobinu sa svojim likom, zavoliš ga na neki način. Mislim da je to i jedna od važnijih osobina ne samo mog lika, nego i cijelog filma da se u njemu svi možemo na trenutke prepoznati. Film teče metaforički kao i rijeka koju spominjemo, kao i život.

“Jedna od važnijih osobina mog lika i filma jest da se u njemu svi možemo na trenutke prepoznati”

Tea: Mislim kako je Vanja odradila lavovski posao s Mirjanom, tako suptilno i točno što je omogućilo drugim likovima da zažive upravo u odnosu na nju što je nekako i ideja samog teksta. Veronika, koju ja igram, nekako je slika svake mlade curke koja misli da je bolja od onoga što joj se nudi doma i puna je ambicija za neki nedostižni svijet, a zapravo još ne razumije kako svijet funkcionira. Mislim da se slučajno snimio neki moj razgovor s mamom prije nekoliko godina, ne bi bio pretjerano različit od scena u filmu. 

  • Vanja, vama je ovo bila prva filmska uloga u dugometražnom filmu, iako ste već godinama na kazališnim daskama. Tea, vama je ovo također filmski prvijenac. Kako vam je ovaj medij ‘sjeo’ u odnosu na druge I što je presudno – redateljski pristup, vaše osobne preference ili nešto sasvim treće?

Vanja: Meni je osobito drago da sam dobila priliku odmaknuti se iz nekih svojih glumačkih okvira… privilegija je za glumca dobiti ovakav prostor za rast. Mislim da je i na filmu i u kazalištu bitan i redateljski pristup, ali i scenarij, sama podjela, odnos s partnerima, to je timski rad koji zahtjeva pripremljenost, toleranciju, profesionalnost, a na kraju i talent naravno.

Tea: Samom sviješću da ti je ovo prvi put pred kamerom, stvara se neki stres, pogotovo jer sam u tom trenutku taman bila u jednoj fazi studiranja u kojoj shvatiš kako o glumi ipak ne znaš ništa, ali sam užasno zahvalna na ljudima koji su svojom spremnošću i toplinom taj stres i strah smanjili. Od Zrinka, do Anje i Vanje koje su mi stvarno bile kao neke mame dok sam ja malo lelujala u nepoznatom. 

  • Kritika je većinom reagirala genijalno na film I sa strane struke – ispunio je sva očekivanja. Međutim, što očekujete od publike? Što bi široku javnost moglo privući ovoj priči i zašto će iz kina izaći pod dojmom?

Vanja: Pa, jako bih voljela da se prvenstveno publici film svidi. Da ih dotakne iskrenost, jednostavnost i toplina naše priče…svi mi nosimo neke svoje intimne obiteljske priče i tu Plavi cvijet ima najveću snagu. Prepoznavanja tih ljudskih sudbina.

  • Vanja, ključna scena u filmu – ona pred sami kraj s Anjom Šovagović Despot, naježila nas je i još nam se mota mislima. Koliko ju je bilo intenzivno snimiti i što mislite zašto ostavlja tako snažan utisak na gledatelja?

Vanja: Scena s majkom na kraju filma je vrlo emotivna, snažna, možda neočekivana i iako svi naslućuju nešto, ne očekuju baš takav odmak. Kada sam još bila u procesu upoznavanja sa scenarijem, odmah sam znala da tu scenu moram shvatiti kao ozbiljan glumački zadatak…kada smo ju snimali sjećam se da bilo jako hladno, ali bila sam spremna i bio je pravi gušt osjetiti svu njenu snagu,tugu i ljepotu. Još kad snimaš takvu scenu s partnericom kao što je Anja, onda je to za mene razlog zašto radim i volim svoj posao. 

  • Tea, tek si na početku karijere, a već si ostvarila zamijećenu ulogu u nagrađivanom filmu. Što je sljedeće za tebe? U kakvim se ulogama vidiš narednih godina i s kim, recimo, na hrvatskoj sceni voljela surađivati?

Tea: Još uvijek studiram i mislim da mi se tek sad otvorilo neko polje za kvalitetno istraživanje glume i sebe, tako da se o budućnosti još ne usudim pretjerano razmišljati. Trenutno sam u nekoj fazi u kojoj bi bila sretna samo raditi, probati sve što se nudi jer je svijet glume, filma i kazališta zapravo toliko širok pojam da ni sama još nisam svjesna koliko prostora za eksperimente postoji. A ako svaki takav eksperiment bude upola ugodno i plodno iskustvo poput Plavog cvijeta, nemam se na što žaliti. 

Foto: PR

0