Nives Čavić (@budi_kulturan): 5 domaćih naslova koje vrijedi pročitati
Nives Čavić (@budi_kulturan): 5 domaćih naslova koje vrijedi pročitati

Nives Čavić (@budi_kulturan): 5 domaćih
naslova koje vrijedi pročitati

„Čitam domaće!“ moja je krilatica. U prošloj kolumni preporučila sam vam pet odličnih knjiga domaćih autora, ali to je tek početak otkrivanja skrivenog blaga u domaćoj književnosti. Stoga vam s nestrpljenjem želim preporučiti još pet domaćih naslova. Krenimo redom!

OKRETIŠTE, Damir Karakaš

“Okretište” je dosad najintimniji roman Damira Karakaša u kojem se suočava s traumatičnim događajem zbog kojeg je gotovo izgubio život. Za roman „Okretište“ Karakaš je dobio najznačajniju regionalnu književnu nagradu „Meša Selimović“. Ističe kako su mu u pisanju romana bile važne upravo i knjige Meše Selimovića jer “tko bolje zna pisati o traumama od njega”. Prema romanu „Okretište“ u HNK- Split priprema se predstava u režiji Dine Mustafića čija je premijera najavljena za početak prosinca.

„Okretište“ je bolna autobiografska priča temeljena na događaju koji je točka životnog preokreta, „preokretište”. Postoje događaji u životu koji život mijenjaju u trenutku, stubokom. Mijenjaju tko smo, što smo, što ćemo postati (i ostati). Mijenjaju naslijeđe prošlosti, prisutnost u sadašnjosti, bojazan od budućnosti.

Okretište

Ožiljci koji ostaju

Događaji su to koji uzrokuju bol i patnju u kojoj se prisjećamo „od koga smo nastali i odakle smo potekli“ (majke, oca, bake, djeda, rodnog kraja). Ali, svjesni smo i sadašnjosti koju čim prije trebamo početi “živjeti”, zbog sebe samih i dragih nam ljudi.

Osvetiti se ili nastaviti život kao da se ništa nije dogodilo? Pobjeći negdje zauvijek? Pitanja su to koja se nameću spontano, sama od sebe. Odgovor je OSVETITI SE, ali ne koristiti se „oružjem“ zlostavljača, već “onim” što najbolje znamo i umijemo. Nužno je izdignuti se iznad njihove malenkosti jer samo tako možemo naprijed, dotaknuti zvijezde, vidjeti vrh krošnji, sunce ispred oblaka, ptice u letu… I ljepotu života.

Ožiljci ostaju. I bole. Nema lažne nade, nema idile, oprosta ili zaborava. Najvažnije (i najteže) je pronaći smirenost i izdržati sve faze. Ono što nas ne smije izdati je snaga. Snaga za nastavkom života.

Zapravo ne želim: hoću! Volja je stvar jakih, želja stvar slabih; to sam davno kod Desnice pročitao.

 …izvukao sam iz džepa knjigu, čitao, potom na papiriću zapisao rečenicu iz te knjige: “Kasnije ću o svemu tome tačnije da pišem.”

ČITAJTE DAMIRA!

LJETA S MARIJOM, Olja Savičević Ivančević

Olja Savičević Ivančević u novom romanu “Ljeta s Marijom” ispisuje intimne zapise nekoliko generacija žena iste obitelji. Sve se događa unazad sto godina, od 1921. do 2021. u dalmatinskom gradiću, staroj kamenoj kući tijekom ljetnih sezona, a glavne protagonistice su žene po imenu Marija ili imaju inačicu tog imena: Mara, Marijola, Meri, Marijeta….

Olja u fokus stavlja ženu, njen život i položaj u društvu i obitelji. Prepričava njihove osobne sudbine, nedaće, radosti, zaljubljivanja, brakove, odrastanja, tragedije, nerazumijevanja, nepripadanja, ratna događanja… Nije im bilo lako o(p)stati u patrijarhalnom svijetu, ali nit vodilja bila im je i ostala – ljubav.

Ženska priča

Svoju priču pričaju nam praunuke, unuke, kćeri, supruge, ljubavnice, majke, bake, djevojke… Žene koje su dolazile, ostajale i odlazile. Priče su stvarne, puno ih je ispričala upravo Oljina majka što pridonosi njihovoj životnosti, autentičnosti, povezivanju čitatelja s likovima, prepoznavanju u pojedinim situacijama. Tu priča postaje opća i univerzalna, postaje ženska priča. Postaje i vapaj, pobuna žena protiv normi i okvira u kojima (još uvijek većinom) živimo. A upravo žene su te koje generacijama grade i isprepliću obiteljska stabla, njihovi životi utječu i na živote njihovih potomkinja. Iza svih ovih priča odvija se (i živi) život. I naš, iako se (ne) zovemo Marija.

I ne brini. Jednog dana sve će se uskladiti, kaže pjesnik Hadi pokazujući na zvijezde. I more, i zemlja, i nebo. I ljudi.

Ni na što nismo spremne, osim da budemo djeca. Potom ostarimo, zatim nas nema.

Bugenvila je obgrlila čitavu kuću svojim dramatičnim bokorima, pa kuća kamena i bijela sa zelenim škurama izgleda kao dom nekih sretnih ljudi bez problema. Ali, mi i jesno bile ti ljudi, samo s problemima. Sretni ljudi s problemima, pomislila sam da je to moguće taj tren.

ČITAJTE OLJU!

LEGLO, Suzana Matić

“Leglo” je nova knjiga Suzane Matić koju nazivaju i zbirkom priča i poetskim zapisima. Za mene je “Leglo” zbirka emotivnih crtica. Suzaninih, a samim time i naših.

Riječ “leglo” asocira na sigurnost, zaštitu, početak, nultu točku, pripremu, uvertiru, nježnost, ljubav… Ali i na nesigurnost, nerazumijevanje, sukob, zlo, patnju, neizvjesnost… Tema knjige je obitelj, a Suzana dok piše o obitelji misli na leglo. Suzanina definicija obitelji ima odmak od klasične (brak, roditelji, djeca, brat, sestra…), ona je “širi” u svim smjerovima. Obitelj je početak našeg životnog puta, puta osobnih traženja i previranja, vlastitih izbora i slučajnosti. Ona nas određuje i definira. Potrebno je puno energije kako bi o(t)pustili obiteljske utege i poletjeti svojim putem. Suzana leti i grli nas svojim životnim krilima. Njen let je nemoguć bez ljubavi. Ljubav je pokreće.

Leglo kao utočište

Jedno je sigurno – leglo je utočište koje se mora napustiti kako bi započeli živjeti vlastiti život. I stvorili novo leglo. Koliko god putovali, i vremenski i prostorno i unutar sebe, uvijek mu se vraćamo. Jer, leglo je obitelj. I obrnuto, obitelj je leglo.

Citirat ću Suzanu: “Leglo je ishodište, razlog. Leglo je raison d’ etre.”

JA SAM zbilja dala sve od sebe. Sad mi je dosta. Pakiram njezin kofer i govorim: “Sad sam JA ta koja ne želi živjeti s tobom! JA SAM TA!”

Gledam u svoje zdravo i sretno dijete. Mislim o lekcijama koje će još morati naučiti, a za koje mi nije svejedno.

Ako nemaš sjebano djetinjstvo kao da nisi ni živio. Bar u intelektualnim krugovima to daje određeni “Je ne sais quoi”, što veća devijacija od sretne obitelji, to bolje.

ČITAJTE SUZANU!

JESMO LI TO BILI MI, Luiza Bouharaoua

Luizu sam upoznala na zajedničkom gostovanju u #journalbookclub. Prvo što sam joj rekla bilo je: “Pročitala sam tvoju knjigu!”

U međuvremenu je Luiza za tu knjigu („Jesmo li to bili mi”) dobila međunarodnu nagradu za mlade autore koja dobitniku omogućuje prijevode na strane jezike i pomoć pri distribuciji i pronalasku stranih izdavača. Također, od HAVC-a je dobila potporu za adaptaciju  knjige u scenarij po kojem će snimiti film. BRAVO Luiza!

Knjiga koja podsjeća na djetinjstvo

Knjiga „Jesmo li to bili mi“ neobična je po svojoj strukturi: tri ista lika pojavljuju se u svakoj od 11 priča, pa se može čitati i kao zbirka priča i kao roman. Likovi se iz priče u priču mijenjaju, sazrijevaju i odrastaju, kao i njihovi odnosi. Priča je to djetinjstvu generacije rođene 1991. godine, njihovom odrastanju na splitskim ulicama. Odrastanju obilježenom svakodnevicom i snovima, iskrenim i dječjim. I žudnjom za ljubavlju.

Knjiga je to koja nas podsjeća i na naše djetinjstvo. Svako malo „zaskoči“ nas s pitanjem što je to utjecalo da postanemo osobe kakve smo danas. Sve. I lijepi i manje lijepi trenuci. Ljudi, odnosi, mjesta.

djetinjstvo

Ono što nas je zasigurno obilježilo je šutnja i skrivanje emocija. O nekim se stvarima naprosto nije govorilo, gurale su se „pod tepih“. I rat. Taj strah ostaje zauvijek (negdje) prisutan. Odrasli smo. Nazad nema, samo naprijed. Na nama je da radimo na sebi, na odnosima (s prijateljima, partnerima, djecom, roditeljima…), budemo empatični, iskreni, čim manje disfunkcionalni, govorimo istinu. Nije nimalo lako. Jer, jedno su iluzije i maštanja iz mladosti, a drugo stvarnost.

Jesam li to bila ja? Jesam.

Ne možeš van iz svoje kože ma koliko se trudija.

Misliš ako ukloniš sve tragove i sakriješ se da će to izbrisati ono što se dogodilo.

Mater vam jeben. Mater vam jebem svima koji ste klali, silovali i pljačkali ma kojem se bogu molili i koje god nacionalnosti bili.

ČITAJTE LUIZU!

STJENICE, Martina Vidaić

Nakon prvog romana Martine Vidaić “Anatomija štakora” zanimalo me što nam ima za reći u drugom svom romanu “Stjenice”. Puno toga, vrijedi pročitati oba. S romanom „Stjenice“ Martina Vidaić ušla je u polufinale nagrade Fric za najbolju knjigu proze.

Bijeg od same sebe

Roman “Stjenice” napisan je kao pismo prijateljici skrivenoj iza nadimka “Hladna”. Pismo piše Gorana Hrabrov, arhitektica koja živi i radi u Zagrebu, a porijeklom je iz Dalmacije. U podstanarskom stanu na Medvešćaku mira joj ne daju mravi i stjenice, njeni “sustanari”. Gorana bježi od njih, napušta i stan i Zagreb. Ali, Gorana prvenstveno bježi od same sebe.

Tragedija joj se dogodila prije bijega, iza nje je šest mjeseci liječenja od posljedica prometne nesreće. U nesreći je izgubila supruga Sergeja nakon samo petnaestak dana braka, braka sklopljenog nabrzaka, a isto tako i nabrzaka (tragično) okončanog. Gorana se u tom razdoblju izolirala od ljudi, prijatelja, posla, Igora (poslovnog partnera i šefa)…

tužna žena

Kuća unutar zidova vlastitog tijela

Gorana se našla u rascjepu između prošlosti i sadašnjosti. U stanu ostavlja mobitel, ključ od auta i zapaljenu svijeću. I odlazi… Jedna od stanica joj je i obitelj (disfunkcionalna, naravno) kod koje se kratko zadržava te nastavlja put prema otoku, prema kući u kojoj je provela djetinjstvo. Otok joj se čini kao idealno mjesto za bijeg, ali i preispitivanje. Odlučuje prema postojećim nacrtima koje je davno pripremila obnoviti staru obiteljsku kuću.

Prihvaća se posla, obnavlja i kuću i uspomene. Ali i sebe. Shvaća kako je došlo vrijeme za povratak u Zagreb, za suočavanje s realnošću. I prihvaćanje kako idealna kuća ne postoji, u “idealnoj kući” živimo mi sa svojim nesavršenim životima. Najvažnije je stvoriti idealnu kuću unutar zidova vlastitog tijela. U tom slučaju moguće je sagraditi i grad(ove).

Takva rastrzana kuća, sklepana iz nužde od onoga što je taj čas bilo dostupno, u dijelovima oronula, u dijelovima nedovršena, pomalo hladna, pomalo topla, bila je možda najtočniji izraz naših odnosa.

Ne mogu ti objasniti drugačije nego da te pitam: jesi li ikad napravila nešto naizgled nevjerojatno nelogično za što si ipak znala da je posve ispravno i jedino moguće?

„Što sjediš tu i gubiš vrijeme? Moraš poći s nama graditi grad.” Ja odmahujem glavom. “Ne mogu”, kažem, “moram najprije sebi napraviti kuću.”

ČITAJTE MARTINU!

Tekst: Nives Čavić (@budi_kulturan)

Foto: Instagram (@budi_kulturan), Unsplash, Pexels, iStock

Učitati još
Zatvori