Nives Čavić (@budi_kulturan): Preporuke domaćih knjiga
Nives Čavić (@budi_kulturan): Preporuke domaćih knjiga

Nives Čavić (@budi_kulturan):
Preporuke domaćih knjiga

Čitam domaće! Velika sam zagovarateljica, promotorica i čitateljica domaćih autora (pritom mislim i na autore iz regije). Nebrojeno sam si puta dokazala kako se u vremenu i prostoru u kojem živimo skriva pravo književno blago. Posebno je zadovoljstvo i privilegija imati priliku upoznati autore pročitanih knjiga, popričati s njima i saznati “male tajne” koje se skrivaju između napisanih redova.

Stoga vam s radošću želim preporučiti pet odličnih domaćih knjiga. Krenimo redom!

U kasno ljeto, Magdalena Blažević

Ishodišna tema romana je ratni zločin koji se dogodio 16. kolovoza 1993. u Bosni, u selu Kiseljak u kojem je autorica odrasla. Kako bi se osobno odmaknula od zločina kojem je svjedočila, autorica ulogu pripovjedačice u romanu prepušta Ivani, djevojčici stradaloj u dobi od samo 14 godina jer, kako kaže, Ivana ima “svevideće oči”. Pratimo njeno djetinjstvo, ratne strahote i život nakon zločina.

Autorica smrti, strahu i beznađu suprotstavlja život, nadu i ljepotu. Bez književne “galame”, ljepotom jezika i bajkovitim opisima zaokuplja čitatelja. Progovara milozvučnim glasom djeteta i ostavlja nas zatečene, tužne, ljute, bijesne, bez teksta, u vrtlogu emocija. Nakon počinjenog zločina nije kraj, priča se nastavlja (ili tek počinje) jer treba se vratiti na poprište, sahraniti stradale, nastaviti živjeti. Kako?!

Ovaj roman nadilazi prostor i vrijeme, vjeru i naciju. Manifest je protiv rata i zločina bilo koje vrste. Nitko nema pravo uništavati tuđe živote. Opravdanja nema. Nikad ga neće biti. Ovakvi romani su nasušno potrebni kako ne bi zaboravili, kako bi se podsjetili i ostavili u amanet. Čitajte polako, upijajte svaku riječ. I pored opisanih strahota osjetit ćete ljepotu života. Magdalena Blažević pripovijeda žensku ratnu svakodnevicu. I žene su bile na prvoj crti. Životnoj.

domaće knjige

Čitajte Magdalenu

Izgleda li vama crvena mrlja na grudima kao cvijet?! Ni meni. To je spaljena koža. Krv što crni na pamuku tankom kao gaza. Slomljena kost i razderana pluća. Rasprsnuto srce.

Strah smanjuje tijelo. Ljudi nemaju oklope da kao kornjače u njih sakriju glave. Sve što mogu jest malo uvući vratove, pognuti glave i rukama pokriti uši.

Nema razlike između kopanja rova i kopanja groba.

Sine, idemo kući, Ivica Prtenjača

Roman Sine, idemo kući pročitala sam u jednom dahu i ne prestajem razmišljati o pročitanom. Dijelom autobiografski roman, dotiče se i života svakog od nas jer piše o obitelji, djetinjstvu, odrastanju, bolesti, umiranju… I emocijama. Emocijama koje često nismo naučili iskazivati, sramimo ih se, nelagodno nam je. U ovom romanu nisu bitni događaji i činjenice već emocije. Njih Prtenjača želi spasiti od zaborava.

Nositelji romana su tri lika bez imena: otac, majka i sin. Otac je na umoru, liječi se u bolnici za plućne bolesti na zagrebačkom Jordanovcu. Po zanimanju pekar i radnica, otac i majka su sve stekli vlastitim radom. Nisu imali puno, ali njima dovoljno. Sin se još uvijek sjeća siromaštva i onih koji su imali više, a radili manje zahtjevne poslove. Njegova obitelj nije bila te sreće. Majka i sin redovito posjećuju oca u bolnici, majka nalazi načine kako ga vidjeti iako su posjete ograničene zbog korone. Otac nije dobro, ovisan je o velikoj količini kisika. Ima želju čim prije napustiti bolnicu i otići svojoj kući, na svoju terasu u malo dalmatinsko mjesto. Sin preuzima odgovornost i potpisuje zahtjev za očev odlazak iz bolnice, organizira dostavu kisika i otac sanitetskim vozilom kreće na svoj posljednji put prema jugu.

Majka je u Zagreb ponijela nekoliko fotografija koje su okosnica ispričane obiteljske priče. Fotografije su od zaborava sačuvale obiteljske trenutke i pokrenule lavinu emocija. Prisjetili su se obiteljskih događaja, pustili su emocijama da zavladaju (i prevladaju). Uz žal što su često bile u drugom planu i/ili ih nisu znali iskazati. Na kraju su se ipak uspjeli povezati. Zadnji put.

Čitajte Prtenjaču

To baš, to je on, čovjek koji kao da se ispričava što nema dovoljno zraka, koji ne želi stvarati paniku, plašiti ljude ili najgore, skrenuti na sebe pažnju.

Ali njoj, njemu, pa ni meni nitko više ne može na ovome putu pomoći. Ne postoje prečice, dobra odmorišta, oaze barem tihe radosti, ne postoje autostoperi koji mogu svojom brbljavosšću razmaknuti zavjesu što se pomalo spušta nad ovim danima. Nema na tom putu nikakvog olakšanja, vrijeme ne liječi, ono samo usporava i na kraju sve rastače.

Nestala je neožbukana kuća zauvijek. Ali nije nestao sram zbog siromaštva, nije to tako kratka plovidba.

Novi kraj, Đurđica Čilić

Nakon Fafarikula, knjige zapisa iliti “fafarikulića” koji su obilježili moju čitalačku 2020. godinu, s nestrpljenjem sam pročitala Đurđičinu novu knjigu simboličnog naslova Novi kraj. Svatko od nas će naslov tumačiti na svoj način. Osobno sam sklona tezi kako je svaki kraj “novi” i kao takav preduvjet za početak, naravno “novi”. Toliko o filozofiji naslova.

Ovu knjigu Đurđica Čilić  posvetila je roditeljima kao znak zahvalnosti i spomen na lijepi zajednički život, na svoj kraj, Vitez i Bosnu, djetinjstvo i odrastanje. Sve zbog čega je ona takva kakva jest. Piše o onome što se često zaboravlja, što se stavlja u drugi plan, onome što u svijetu u kojem živimo nije moderno i popularno: o sućuti, ljubavi, dobroti, pomaganju, podršci, razumijevanju. I sve manje prisutnoj empatiji, a nasušno potrebnoj.

Čitajući o Đurđičinoj Bosni i Vitezu, zamišljala sam svoju Slavoniju i Slavonski Brod, mjesto i vrijeme koje me oblikovalo. Roditelji, brat, šira obitelj, prijatelji, nestašluci, izlasci, zaljubljivanja, razočaranja…sve je to vezano uz moj Brod. Znam da idealiziram jer nisam tamo već skoro 30 godina, puno se toga promijenilo, ni ljudi više nisu isti, tek ponekog poznatog pozdravim na ulici. Ali, još uvijek imam svoje kolačiće madeleine – kifle kod “Složne braće”. Kad idem u Slavonski Brod idem kući. Zauvijek.

Piše i o odgoju, onakvom kako sam i ja odgajala (i odgajam) svoju djecu. Bez hvalospjeva, isticanja i dizanja u zvijezde. Odgajam normalnu djecu s normalnim životom. Od ekstrema bježim glavom bez obzira.

Đurđica zapisuje sjećanja, vraća ih u život, spašava od zaborava. I kaže: “Živim kao i drugi.” Da, kao oni drugi s kojima se okružimo, dovoljno slični, a ipak različiti, svoji. Kako bi u Lumbardi na Korčuli rekli, živim(o) “kako ne drugi” (ne kao drugi).

Hvala ti Đurđice što zapisuješ život za sve nas! Kao što gladi zadnja rečenica u romanu: “Idemo dalje.”

Čitajte Đurđicu

A opet, ne čini mi se da je to naročit život ni da je suštinski drugačiji od onog kakav žive ljudi s kojima se družim. Živim kao i drugi.

Ja to imam u Vitezu kad dođem, to neprihvaćanje da se sve promijenilo.

Cijeli sam život nastojala ne sličiti svojim roditeljima. Otići od njih, i kilometarski i kulturološki. Odbaciti njihovu vjeru, njihove navike, fraze, geste, stavove. Sad sam u središtu svog života, kad shvaćam da je to nemoguće. Jer svaka rijeka ide moru svom.

Dijagnoza, Nada Kaurin Knežević

Dijagnoza je knjiga koja je “našla” mene, nakon što sam ja tražila nju. Tako to obično biva (ne samo s knjigama). Nakon knjige u moj život “ušla” je i Nada, autorica. Dijagnoza je zbirka priča o svakodnevnim situacijama, očekivanjima, željama, frustracijama, nametnutim standardima… U pričama se ističe “drugačiji pogled”, pogled sa strane, pogled neutralne osobe, osobe koja se ne libi postavljati pitanja i nazivati stvari svojim imenom. Priče su protkane životnim porukama (i poukama) koje (pre)često zaboravimo, npr. ne uspoređujmo se s drugima jer tuđa je sreća u puno slučajeva lažnog sjaja (pogotovo na društvenim mrežama), fokusirajmo se na sebe i svoje, razvijajmo empatiju prema drugima i drugačijima, prihvatimo ljubomoru drugih.

Priče su ogledalo nas samih. Ogledalo koje se bojimo “razbiti” jer donosi “sedam godina nesreće”. No ogledalo se ne mora cijelo razbiti, krhotine se mogu (kvalitetno) zalijepiti. Nikad nije kasno za novi početak. Sretno nam!

čitaj knjigu

Čitajte Nadu

”U životu ne treba žuriti, sve će doći u svoje vrijeme”, mudar je moj muž.

Izvadite te njuške iz oblaka i pogledajte oko sebe. Budite blagi. Nikad ne znate kakve su tuđe bitke.

Ja sam stvarno bio zaljubljen u nju. Neću reći da sam i danas zaljubljen, to bi valjda bilo nezrelo. Danas ju volim.

Ništa bolje ne skriva istinu od jednog emojia.

Deca, Milena Marković

Deca. Udah, izdah…
Kako započeti osvrt o ovoj knjizi, pitam se nakon puno pročitanih knjiga. Deca su roman u stihovima, poema, život ispisan na 163 stranice, bez velikog i malog slova, znakova interpunkcije. Ogoljen život.
Decu sam čitala danima, polako, jednu stranicu naprijed, dvije nazad. Nosila je kamo god sam išla, nebitno čitala ili ne. Bila je pored mene, u torbi. I u meni, u mislima. Spomenutom udahu i izdahu.
Roman je to o djetinjstvu, obitelji (disfunkcionalnoj, naravno, one druge su rijetkost), djeci koja rađaju djecu, vječnom odrastanju, položaju žena, obiteljskim ulogama (majke, sestre, kćeri…), povijesti, ratnim traumama. I mentalno zaostalom sinu. Ognjenu.
Milena zapisuje svoj život. Brutalno iskreno i nježno. Ne žali se i ne dramatizira. Imate osjećaj kao da je promatrač vlastitog života, kao da se sve dogodilo neovisno o njenoj volji i želji, njoj samoj. Na kraju romana se obraća jednom drugom dječaku. (Možda) je to njen drugi, zdravi sin. Jovan. I završava s točkom, jedinim znakom interpunkcije u cijelom romanu. Ovom knjigom Milena Marković život nam čini ljepšim i (ili) podnošljivijim.
što čitati

Čitajte Milenu

i svake godine deca rastu
samo moje ne raste
ne priča niti se igra
ne možeš biti ponosan
ne možeš biti radostan 
živiš jedan isti dan
polako jedan po jedan
sa nogu pašćemo dole
pratiće koji nas vole
i oni radi reda
do praha ili rake
to čeka sve i svake
onda će nova deca da zaplaču 
kad progledaju kad prodišu
trešnje paperjem plaze već vidim
doći će i leto
golim će leđima devojke ploviti
i vladati
hodaj mi sine daleko
živi uči gledaj praštaj
i nemoj ništa 
zaboraviti.

Foto: Pexels, Instagram

Učitati još
Zatvori