Bez obzira koliko odrasli bili na smrt roditelja nikada nismo spremni. Kada se ona dogodi nije na nama da to prebolimo, već da nastavimo živjeti. Ta nitko ne bi bio sretniji od njih da vidi naše radosti, uspjehe, postignuća.
Mog tate nema 4 godine. Mislila sam da će s vremenom biti lakše, ali tu prazninu ništa ne može popuniti. Ne bih rekla da sada još uvijek patim što ga nema, prihvatila sam to, ali žal za izgubljenim dijelom sebe i zajedničkim vremenom uvijek je tu. Vjerujem da oni koji su ostali bez roditelja znaju na što mislim. Tek kada roditelja više nema, shvatimo koliko je ta konekcija duboka i čvrsta.
Tata mi se razbolio i njegov život je u posljednjoj godini bio patnja, toliko da smo smrt dočekali kao olakšanje. Tješili smo se onom barem se više ne pati. Tek nakon pola godine, kada sam ga u nekoj situaciji poželjela nazvati i nešto mu ispričati, istinski sam shvatila da njega više nema i da nema niti jednog dana mog života kada ću opet čuti taj glas koji blijedi, kada ću podijeliti s njim svoju sreću, svoju tugu, tražiti pomoć. Shvatila sam da on neće vidjeti kako moja djeca odrastaju, da neće uživati (a toliko bi ga to radovalo) u gradnji naše kuće, da mi neće više nikada navečer ostaviti očišćene cipele pokraj kamina da budu tople ujutro…
Proces tugovanja nakon smrti bliske osobe
Primijetila sam da sam u ovom razdoblju prošla nekoliko faza: jednu nesvjesnu što se to točno dogodilo; fazu duboke tuge i osjećaja krivnje da se nisam dovoljno potrudila da mu pomognem u toj borbi s rakom; i konačno fazu prihvaćanja da to je – život!
Nikada se nisam bojala toga da će mi roditelji umrijeti, smatram to prirodnim tijekom, ali nisam očekivala da ću bez tate ostati tako rano i da će to biti toliko bolno. Iznenadilo me koliko sam njegovu smrt doživjela i kao gubitak vlastitog identiteta. Kada je godinu dana poslije umrla i njegova mama, moja baka za koju sam bila dosta vezana, zaista sam se počela osjećati kao siroče. S jedne strane to je nezahvalno, jer imam mamu i sestru, muža i svoju djecu, ali njih dvoje su činili moju najraniju životnu okosnicu, stupove koji su me oblikovali. Činilo mi se da sada na vlastitim plećima nosim sve izazove svijeta. Nisam se puno oslanjala na tatu, samostalna sam od najranije dobi, ali osjećaj da imaš nekog svog tko je uvijek tu za tebe, je nekada sasvim dovoljna podrška. A onda je to zauvijek nestalo. Pojavio mi se i osjećaj gubitka uloge djeteta. Iako je moj gubitak te uloge polovičan, konstantno mi je prisutan. Vjerujem da je to tako, jer je uloga djeteta jedina životna uloga koju imamo od prvog trenutka kada smo došli na ovaj svijet. Gubitkom nje, gubimo prvo saznanje o sebi. Sa smrću roditelja kao da umire i neko dijete u nama.
Izlazak iz tuge
Cijeli ovaj tekst pišem, jer u razdoblju tugovanja nisam uspijevala pronaći tekstove koji bi mi imalo pomogli. O smrti se uvijek malo govori, malo piše, a puno ju se osjeća. Ono što danas mogu reći je da je važno proći sve faze. Žalosti me koliko se tuga tabuizira i zašto se ljudi srame pokazati da su tužni, skrivaju suze, srame se plakati. Smrt i gubitak voljene osobe potiče nas na tugu – i treba joj dozvoliti da bude tu. Treba ju prihvatiti kao iscjelitelja. U protivnom, potisnuta tuga bi mogla zavladati našim srcem i dušom, mogla bi postati unutrašnja sjena koja nas guši. Dopuštanje tuzi da nas ispere u svojim suzama, s vremenom stvara ravnotežu u nama i polako se počinjemo vraćati u prirodnu homeostazu.
Ako ne uspijevate izaći iz faze tugovanja, uvijek možete potražiti stručnu pomoć i to je sasvim u redu. Nemojte oklijevati! Za sve druge evo nekoliko mojih doživljaja koji mogu pomoći da promijenite pogled i možda se lakše nosite s gubitkom voljenih osoba:
Prihvaćanje životne mijene
Ono što o životu sigurno znamo je da je on konstantna mijena. Ne postoji ništa na ovome svijetu što se neće promijeniti jednoga dana. Kao što su svi naši predci završili svoje životno putovanje ovdje, tako ćemo i mi jednoga dana napustiti ovaj svijet. Tuga nastala smrću roditelja može nas i nešto naučiti. Ako otvorimo srce, ona nas može naučiti kako voljeti bez zadrške, kako bolje i kvalitetnije provesti vrijeme s voljenima dok smo svi tu, osvijestiti u nama da ne vrijedi ljutiti se, svađati se… Kada naših roditelja više nema, nema niti prilike da kažemo stvari koje smo čuvali za neka druga, bolja vremena, nema situacije u kojoj možemo narušen odnos popraviti, nema trena u kojem možemo reći volim te. Ali svaki tren našeg života imamo priliku biti zahvalni za sve osobe u našem životu koje nam znače i pokazati im to.
Jači nego što mislimo
Smrt tate dogodila se u meni jako stresnom i bolnom razdoblju, u kojem sam se suočavala s brojnim poteškoćama. Bila sam mentalno, fizički i emotivno skršena. Sada kada gledam unazad pitam se kako li sam samo sve to preživjela. Odgovor je da mi zaista ne znamo koliko smo jaki dok nas život ne suoči s nevoljom. Ali život u nama se uvijek bori i daje nam snage i kada mislimo da je više uopće nemamo.
Ljubav je najjača sila u svemiru – i to zaista mislim!
Ako ste upoznati sa serijalom Harry Potter, znate da je najmoćnijeg maga na svijetu zaustavila upravo Ljubav. Možda je to samo priča, ali Ljubav s velikim slovom jedina ima tu moć – otopiti sve prepreke, sve granice, sve dimenzije. Ljubav je nepresušna fontana koja nas hrani, koja nas podiže, koja nam daje krila. Odlazak roditelja s ovog svijeta ne znači da je ljubav nestala. Za njom uvijek možete posegnuti. Ona uvijek može biti svjetlo koje će vas izvući iz mraka.
