Indira Juratek: Kako nas prihvaćanje prolaznosti i smrti uči istinskom življenju?

Indira Juratek
Indira Juratek

Na današnji dan, prvog studenog, tradicionalno se obilježava blagdan Svih svetih, a odmah iza njega Dušni dan ili Dan mrtvih. Sam običaj seže u daleku prošlost i podsjeća nas na to koliko je smrt oduvijek utkana u živote ljudi.

Dok je kod nas običaj blagdan Svih svetih provesti u tugovanju za onima koji više nisu s nama, mnoge zemlje, jednako tako dominantno kršćanske, ovaj blagdan doživljavaju kao jedan od najsretnijih u cijeloj godini. Tako je meksički Día de los Muertos možda i najpoznatiji primjer dvodnevne proslave, gdje se obitelji okupljaju, vesele, prisjećaju umrlih, zajednički mole… Kao i kod svega drugoga, mnogo je toga u perspektivi i načinu doživljavanja stvarnosti.

Strah od smrti

Smrt, tema od koje se zazire. S druge strane, Život, prečesto neživljen. Smrt se prikazuje kao nešto strašno, tamno i strano ljudskom postojanju. Prava istina bliža je tome da je smrt mijena i normalan dio životnog ciklusa koji svakodnevno možemo promatrati od najmanjih skala pa sve do onih najvećih. Kako kaže moj prijatelj „za razliku od života, smrt je pouzdana“ i upravo tu leži istina od koje ne možemo pobjeći – nikada ne znamo kad je naš zadnji tren.

Primjećujete li paradoks? Bojimo se smrti i nestajanja, a istovremeno se ponašamo kao da imamo sve vrijeme svijeta i čekamo prave trenutke da bismo živjeli. Jedino što sigurno imamo je sada i ovdje i ovaj trenutak u kojem život je, a smrt nije. Znam da to stalno ponavljam, ali jesmo li to usvojili?

Sokrat je davno rekao “Bojati se smrti, ljudi, nije drugo nego misliti da si mudar, a nisi. To znači misliti da znaš ono što ne znaš. Ta nitko ne zna nije li smrt upravo najveće od svih dobara za čovjeka, a opet je se boje, kao da sigurno znaju da je najveće zlo.

Odgovornost spram života

Ako ste doživjeli smrt bliske osobe ili bolest koja bi mogla završiti smrtnim ishodom, možda vas je to nagnalo da se zapitate nad vlastitim životom. Možda vas i ova 2020. pita to pitanje. Nije rijetko da strepnja nad smrću izazove pozitivne promjene kod ljudi. Mnogi upravo nakon što osvijeste prolaznost života požele mijenjati životni stil, navike, prehranu…
U zadnjih par godina umrlo mi je nekoliko važnih osoba ili osoba iz mog okuženja s kojima sam se mogla poistovjetiti u nekom segmentu životne priče. Poslije svakog od tih odlazaka razmišljala sam o toj tihoj i nenametljivoj prolaznosti, o činjenici da smo mi zaista samo jedan tren u vječnosti i kako je zanimljivo koliku frku pravimo u „sekundi“ dok putujemo s jedne na drugu stranu.

Ova razmišljanja me uvijek dovedu na istu točku – zbog života u sebi odgovorni smo zauzeti se za sebe, djelovati za naše najveće i najuzvišenije dobro, slijediti svoje snove, reći nekome da ga volimo, otići iz situacija u kojima nam nije dobro. Kada smrt pokuca na naša vrata, nećemo žaliti za ničim što smo napravili. Žalit ćemo za onim za što nismo imali hrabrosti. Osobno sam ovo najviše osjetila nakon što mi je umro tata i kada sam nakon pola godine poželjela čuti njegov glas i uhvatila se u nevjerici da toga više nema. Nisam tada oplakivala smrt, već to što nismo više vremena proveli zajedno, što se nismo ispričali, što si nismo češće rekli da se volimo.

Darovi Smrti

Iako nitko nema siguran odgovor što je to Smrt kao niti što je to Život, vjerujem da se možemo složiti da su oboje čudo. Iako će većina smatrati da je život dar, vjerujem da i smrt donosi svoje darove. Ne znajući što se nalazi iza koprene onoga svijeta, smrt nam u ovaj život donosi dar svjesnosti o prolaznosti. A to u svima nama može probuditi želju za istinskim življenjem dok smo tu.

Ako se bojite smrti, danas je idealan dan da se zapitate gdje zapravo leži vaš strah. U nestajanju, neproživljenom životu, neostvarenoj životnoj svrsi, strahu da će vaši voljeni ostati bez vas… U konačnici sav strah od smrti nalazi se u gubitku kontrole i nemogućnosti predaje. Osobno vjerujem u faith over fear i završit ću citatom jedne divne pjesme:

“I upravo u trenutku kad netko kaže: Eto nema ga’,
Neke druge oči gledaju ga kako dolazi i drugi su glasovi
Spremni veselo poviknuti: Evo ga dolazi!
Eto, to je umiranje…”

-Henry Van Dyke

Tekst: Indira JuratekBudi Dobro

Foto: Marina Ćosić, Pexels

1