Journal lice: Klara Petrović

Krajem kolovoza 2018. upoznali smo na projektu festivala Organ Vida kustosicu Klaru Petrović. Ime nam je odmah zazvonilo jer smo njezine tekstove čitali na portalima kao što su Kulturflux, Muf i Vizkultura… Odmah nas je osvojila svojim stilom i pojavom, no i svojim djelovanjem u kulturi i umjetnosti. O čemu smo sve razgovarali, saznajte u nastavku…

Klara Petrović

Iako si svoje fakultetsko školovanje završila 2018. godine, iza tebe je do sada mnogo realiziranih projekata i suradnji… Reci, što te nagnalo na profesionalno djelovanje već za vrijeme studiranja?

Činilo mi se prirodno iskorištavati svoj studentski ugovor od druge godine fakulteta, a s obzirom na da sam studirala povijest umjetnosti činilo mi se logičnim tražiti studentsko zaposlenje u tom smjeru. Počela sam kao najobičniji čuvar izložbi i vodič po institucijama, radeći to iz neke sulude želje za osobnim razvojem jer su satnice bile mahom 12 do 15 kuna. Možda se baš u tom periodu mog života izrodio animozitet prema kulturnim institucijama, odnosno, radom u istima. S vremenom sam počela raditi na Ekstravagantnim tijelima prije 3 godine, festivalu koji organizira kustoski kolektiv Kontejner u kojem sam sad ponosna kustosica nadolazećeg istoimenog festivala s temom Ekstravagantne Ljubavi. Kroz Kontejner sam više manje upoznala nezavisnu scenu i shvatila da je prepuna marljivih i strastvenih ljudi.

S demotivacijom i inercijom sam se susretala konstantno na fakultetu. To potpuno razumijem – kao student se nekako zatvoriš u okvire svog fakulteta i najveća obaveza postaje ti polaganje ispita i pisanje seminara, ali ja i moja dugogodišnjoj prijateljica i suradnica Luja Šimunović nismo osjećale da nas samo odlaženje na faks ispunjava, studentski rad u institucijama smo otpisale pa je preostalo pokretanje nečeg novog i tako je nastao Kulturflux.

Što je Kulturflux? Djeluje li još uvijek i koja mu je misija (bila)?

Ideja je bila napraviti platformu za studente na kojem bi izvježbavali svoje pisanje, prvenstveno likovnih kritika, istraživačkih radova i tome slično, a koja bi funkcionirala kao legitimni portal za vizualnu umjetnost. Kad smo izašli s tim, cijeli Facebook je počeo shareati sajt koji se zatim odmah srušio jer smo mi očekivale da će to ostati među studentima – ali prevarile smo se! Naime, imale smo 2000 kuna od fakulteta za honorare programera i dizajnerice, Toni Terzić i Alma Šavar, pa im se ovim putem želim zahvaliti što su napravili taj ogroman posao za nas. Danas je portal preuzela grupa studenata koja i dalje marljivo radi na njemu.

Od svih dosadašnjih projekata na području umjetnosti i kulture bi li mogla izdvojiti neki koji ti je posebno prirastao srcu, i zašto?

Ekstravagantna tijela: Zločin i kazna će mi zauvijek biti blizak srcu jer je prvi međunarodni umjetnički festival na kojem sam radila. Luja i ja smo bile u potrazi za kloroformom i metcima te godine što nisu uobičajene produkcijske potrebe za jedan festival osim ako si u Kontejneru koji me i privukao zbog hibridnosti i interdisciplinarnosti radova koje prezentira. Prije tog festivala sam sudjelovala na izložbi Transform 2016 koja se održala u MSU, kao kustoski asistent, s divnom grupom studenata u vodstvu Ivana Skvrceta s kojim i dan danas surađujemo. Tad sam prvi put iskusila kako je to prolaziti nebrojene prijave na otvoren poziv umjetnicima i grupno žiriranje istih i to je super funkcioniralo jer se radilo o studentskim radovima koje su odabirali asistenti i student tako da smo svi bili generacijski i iskustveno bliži. U tih nekoliko tjedana postali smo kao mala obitelj i provodili cijele dane zajedno, kako u Slavi Raškaj tako i u MSU. U jednom trenutku je mene i Luju kao voditeljice Kulturfluxa kontaktirala Marina Paulenka kako bismo zajednički pokrenule studente povijesti umjetnosti na bilo koji način, ali to se pokazalo poprilično teškim zadatkom… na kraju smo Luja i ja radile kao koordinatorice izložbi na 9. Organu Vida koji će mi zauvijek biti drag jer je prvi put netko dao toliku odgovornost i vjerovao mi da će se sve te izložbe po gradu (mislim da je bilo preko 6 lokacija) dići i uspješno otvoriti!

Možda mi je najdraži projekt trenutno Kratki spoj koji smo osmislile Luja i ja u sklopu Kontejnera. Radi se o projektu koji spaja student Akademije likovnih umjetnosti, Fakulteta elektrotehnike i računarstva i Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta. Nastao je iz potrebe da se studentima pokaže mogućnost međusektorskog rada i međusobno poveže, a rezultati su bili izvrsni. U vrlo kratkom roku studenti su se uspjeli složiti oko zajedničkog koncepta i u Galeriji Šira producirati prototip potpuno interdisciplinarnog rada dok su cijeli proces pratili studenti povijesti umjetnosti te osmislili postav izložbe i pisali popratne tekstove. Praksa je u kulturnom radu vrlo važna i veselim se nastavku projekta koji će se odvijati u svibnju ove godine u prostoru Sedmice u GMK gdje će ista grupa studenata imati priliku dovršiti svoj rad. Važno je napomenuti da je cijeli proces rada mentoriran jer ovakav način pristupa je promjenjiv s obzirom na potrebe i slaganja studenata, tako da su ovdje uz mene i Luju još i Iva Ćurić, asistentica s ALU-a te Igor Brkić iz Radione i Tvrtko Mandić s FER-a.

Projekt kojem se posebno veselim, a na kojem trenutno maksimalno radimo su nadolazeća Ekstravagantna tijela: Ekstravagantna ljubav. Održat će se u rujnu 2019. u prostoru HALA V Tehničkog muzeja, što smatramo velikim izazovom. Osim toga, ove godine, u suradnji s Organom Vida pripremamo zajedničku dvodnevnu konferenciju na temu ljubavi o kojoj će biti više govora kroz narednih par tjedana.

Profesionalno si vezana uz umjetnost, no nosiš estetiku istančanog, minimalističkog stila. Koliko je stil tebi bitan? Kako si ga kreirala (ako uopće svjesno jesi)?

Iskreno, prošla sam toliko faza u životu, posebno u periodu osnovne i srednje škole kad sam nosila maksimalan broj boja i tekstura na sebi, pa je možda došao period u kojem mi odgovara biti što monokromnija, ali sam se htjela i odmaknuti od pravila neke subkulture. S vremenom sam stekla naviku pažljivo birati svaki komad koji odlučim kupiti, ali i raščišćavati ormar svako toliko da se ne osjećam zatrpano jer je nekad previše izbora loša stvar, posebno ako, kao ja, imaš tendenciju kasniti na sve.

Uglavnom mi se sviđaju stvari koje mi dobro stoje i toga se držim. Pokušati se ukalupiti u nešto samo zato što možda dobro izgleda na nekoj drugoj osobi ili u teoriji nema smisla jer stvara frustracije za koje nemam više volje. Moda je zabavna, ciklična i može biti jako uzbudljiva, ali teško je odmaknuti se od utjecaja trendova kojima smo nekad bombardirani i koncentrirati se na ono što te uistinu usrećuje imati na sebi. Na kraju dana, najvažnije mi je da je udobno i da nosim nešto u čemu se dobro osjećam. Osjećati se dobro u svojoj koži, a onda i odjeći je super stvar!

Kako bi opisala svoj stil?

Teško je samog sebe opisati, ali frendica mi često kaže da uvijek izgledam „speglano“, uredno i kao da mi je strašno udobno pa volim misliti da je to dojam koji ostavljam.

Koju izložbu bi odmah, bilo gdje u svijetu htjela pogledati? Koji koncert poslušati i koju predstavu bi odmah sada, danas, sutra htjela pogledati?

To je baš teško pitanje uglavnom zato što sam sad toliko investirana u vlastiti festival da mi je teško odabrati neko događanje koje želim posjetiti. Neke međunarodne izložbe uglavnom istražujem zbog posla, pa su to često neki festivali koji zvuče zanimljivo poput nadolazećeg RIXC festivala u Latviji ili festival fotografije Les Recontres u Arlesu koji se oboje odvijaju u srpnju 2019. Tu je i Ars Electronica u Linzu koji propuštam svake godine jer mi se poklopi s obavezama.

Najčešće me izložbe iznenade kad sam na putu, primjerice dvije izvrsne izložbe na koje sam naišla u Veneciji su bile The Boat is Leaking. The Captain Lied. U Fondazione Prada i Intuition u Palazzo Fortuny. Nakon masovne manifestacije kakav je venecijanski bijenale, ove izložbe bile su pravo osvježenje.

Možeš li nam preporučiti par knjiga za proljetno čitanje?

Zadnja knjiga koju sam čitala u slobodno vrijeme, a da nije teorijski tekst vezan uz neko kustosko istraživanje je bila Sybil (Flora Rheta Shreiber), ali to baš i nije neko simpatično proljetno štivo. Volim fikciju koja potiče osjećaje više nego razmišljanje, pa je tako jedna od mojih najdražih knjiga Life After God Douglasa Couplanda. To je vrlo jednostavno napisana dirljiva knjiga sa simpatičnim ilustracijama koja se pročita u jednom danu, a koja me svakim čitanjem ostavlja emocionalno uznemirenom na najpozitivniji način.

Osim stila i vizualnog dojma, tko te prati na Instagramu vidi da vodiš i specifičan lifestyle. Okružena lijepim, u odgovarajućim tonovima poslaganom interijeru (čak i pas odgovara po bojama!), sa svježim skuhanim domaćim jelima ipak se nazire oštrouman humor te dašak ironije. Koliko ti je humor bitan u životu? Je li je on u tvojim video, story ili sličnim zapisima protuteža ili onaj savršeni dodatak vizualnom, uravnoteženom dojmu?

Humor je sigurno nešto iza čega se lako sakriti, ali i što je divan obrambeni mehanizam tako da je meni jako važan. Što se Instagrama tiče, ondje samo pokušavam biti što iskrenija. Ne mogu si pomoći, a da ne dijelim svoj život s nepoznatim ljudima jer sam odrasla uz Internet i društvene mreže – meni se to čini kao prirodna stvar koju ne treba previše propitivati u svakodnevnom životu jer je u suštini to samo još jedan oblik zabave i provođenja vremena. Pa kad već dijelim, volim to raditi tako da stavljam što god želim, bez zadrške. Sigurna sam da većina ljudi koji na Instagramu održavaju neku vrstu estetike koju su odabrali nisu površni nego je Instagram super platforma za neki vid kreativnog izražavanja koji svakome treba, ali svatko na svoj način.

Foto: Marija Laća

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića. više informacija

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Zatvori