Journal lice: Antonella Šantek

Ako ste zadnjih mjeseci hodajući na potezu križanja zagrebačkih ulica Frankopanske i Ilice do Britanskog trga zamijetili izuzetno šarmantne paste upove istrganih stranica iz knjiga, oslikanih s divnim, prekrasnim porukama, znajte da iza te umjetničke intervencije i samostalnog projekta pod nazivom Lutajuća knjiga stoji mlada umjetnica Antonella Šantek.

O čemu se točno radi, no i kako izgleda njezin umjetnički svijet, otkrila nam je u razgovoru…

Umjetnica si specifičnog i pomalo zaboravljenog izraza. Tvoji radovi su prvenstveno lirskog, romantičnog karaktera, no istovremeno prilično angažirani s jasnom porukom promatraču. Kako uspijevaš pomiriti to dvoje, na prvi pogled, suprotne strane izražavanja?

Moji radovi su izraz moje duše i mene same i od toga se ne mogu odvojiti, znam da je to tako. Ja kao čovjek imam lepezu raznih osobnosti kao i svi mi, poanta je da prihvatimo sve aspekte sebe. Čovjek je umjetnost.

Poruke koje pišem su iz mojeg vlastitog iskustva, iz velike tuge i nekog depresivnog stanja, stanja žrtve, našla sam svjetlo u sebi ne znam kako, ali ako mogu ja mislim da može svatko, danas živim jako sretan i ispunjen život, zahvalna sam na svakome novome danu.

Uspjeh da budem priznata kao umjetnica mi nije bitan, samim činom da se izražavam za mene je moj osobni uspjeh, jer mi je iskreno trebalo hrabrosti da to radim. Tako da samopouzdanje i rad na sebi me inspirira za poruke koje pišem na radove.

Kako si razvila projekt Lutajuće knjige? Je li je došao sam od sebe, spontano ili je to pomno promišljeni rad/projekt?

Projekt je došao spontano, volim ulicu, uličnu umjetnost, promatram detalje, pročelja zgrade, napuštene prostore, ljude, također sam povezana s ulicom i na dubljoj razini, na ulici sam upoznala prije 6 godina Mileta beskućnika s kojim sam osnovala udrugu Fajter.

Volim knjige, počela sam intenzivno čitati nakon srednje škole. Knjige kriju veliku mudrost, toliko mudrih i inspirativnih života, što u mašti što u stvarnosti, i to se često i preklapa. Dobila sam od prijateljice stare raspadnute knjige koje nisu više bile za čitanje, a nisam ih htjela baciti, pa sam počela pisati na njima čestitke za rođendan jer mi se činilo efektnije od kupovanja gotovih čestitki. Malo po malo počela i pisati neke svoje misli, raditi kombinaciju kolaža, to me je iznimno veselilo i opuštalo, pratila sam taj osjećaj, pa sam si rekla pa zašto ne bi probala staviti na ulicu da vidim kako to izgleda. Svidjelo mi se, željela sam unijeti sunce na današnje sivilo koje nas je sve kolektivno preplavilo. Stvorila sam svoj svijet i željela sam to podijeliti s prolaznicima.

Prijatelj mi je preporučio da napravim Instagram račun, pa sam to i napravila, ljudi mi se svakodnevno javljaju sa svojim dojmovima što je veliki dar koji dobivam zauzvrat, jako sam sretna radi toga i često plačem od sreće. Divno je kada utječeš na druge.

Ja crtam desetak godina, istražujem svoj smjer i svoju autentičnost, tako da mislim da sam s Lutajućom knjigom to napokon postigla.

Što najviše voliš raditi kada ne radiš, tj. stvaraš?

Pomalo sam staromodna, nekad imam osjećaj da sam iz nekoga drugoga vremena. Volim voziti bicikl, imam stari poni koji sam si sama uredila, pa mi je iznimno drag, tako se često vozim ulicama Zagreba i sanjarim, predam se svojim ludim mislima, znam i zapjevati „random“ rečenice koje čujem u prolazu, zna se sklopiti dobar tekst :D. Volim ići u kazalište, volim čitati knjige i to najviše po našim divnim zagrebačkim kafićima uz finu kavu, nema mi većeg gušta. Baš ne izlazim po klubovima, ali volim intimne svirke i druženja. Jako mi obogaćuje život i volonterski rad. Baš sam sretnica !

Osim likovnosti, koliko konzumiraš ostale umjetnosti? Glazbu, kazalište, film, knjige….?

Sve! Obožavam umjetnost, to mi je najveća misterija ovoga života, sam taj poriv za stvaranjem mislim, vau. Volim sve što je živo, odnosno uživo da osjetim energiju izvođača, televizor nemam, tako da filmove gledam na filmskim festivalima.

Najviše volim kazalište, ma zapravo totalno sam se zaljubila u kazalište, i to traje već godinama, kada sam prije par godina na kratko radila u Teatru Exit, bilo mi je prekrasno iskustvo. Volim reći da me je kazalište odgojilo i još uvijek me odgaja, cijelu me izokrene i ogoli, mislim da postajem bolji čovjek čim se bavim pitanjima koje kazalište postavlja. Također energija glumaca me toliko preplavi i napuni. Najviše inspiracije dobivam upravo iz kazališta.

Preporuči nam nešto za slušanje, čitanje i gledanje i reci nam zašto!

Trenutno se utapam u muzici Otis Reddinga, Franka Sinatre i Billie Holiday. Nekako mi je toplo oko srca dok ih slušam, pazite da se ne zaljubite!  Otvorila se i jedna divna nova scena kod nas sa svježim imenima koji me obaraju s nogu sa svojim talentom i upornošću, pa evo ih nekoliko Cura i Dečko, Chui, Porto Morto, Pseća Plaža, Lika Kolorado, šarmantni alternativci za ove kišne dane.

Upravo čitam Osho : Prisnost (vjerovanje u sebe i u druge ) , jako puno učim iz ovoga štiva, o povjerenju, ljubavi, zaigranosti i slobodi. Evo da citiram jednu misao iz knjige pa vas možda potaknem da ju pročitate : U rukama imate samo jednu stvar- svoj život. I zato ga obogatite što više možete. Uz prisnost, uz ljubav, uz otvaranje mnogim ljudima. Budete li jednostavni, otvoreni i puni ljubavi i strasti stvorit ćete raj oko sebe.

Dosta me se dojmila knjiga Paula Coelha: Veronika je odlučila umrijeti. Ovaj roman ne samo da je nadahnjujući nego i potiče da se zapitamo živimo li svoj život punim plućima.

Od predstava nedavno sam bila u KNAP-u i gledala Smisao života gospodina Lojtrice od Saše Anočića. Predstava je o malom čovjeku, o onome što se događa svakodnevno, a što ne zavisi o nama. Mislim da će se mnogi naći u situacijama u kojima se nalazi gospodin Lojtrica. Nisam se već još dugo toliko nasmijala i opustila na predstavi, energija je bila očaravajuća još sam nekoliko dana nakon toga pričala sa svojim prijateljima o tome, definitivno mi je ostala u srcu.

Najdraža predstava na koju su svi moji prijatelji morali ići je u ZKM-u Hinkemann od Igora Vuka Torbice. To je za mene pravo kazalište ! Od scene, od igre glumaca, od direktnog obraćanja publici, energije koja se stvori i pitanja koja se postavljaju, tekst je toliko dubok, mislim gledala sam ju nekoliko puta i svaki put čujem i spoznam nešto novo, uživam u svakoj sekundi !

Od filmova zadnje sam gledala u kinu Europa (dok je još postojao) film Comic Sans, hrvatski film, genijalan je i dosta „muški film“, odnosno priča o odnosu oca i sina, te prekidu s dugogodišnjom djevojkom. Definitivno preporučujem !

Foto: Sanja Tušek

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića. više informacija

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Zatvori