Journal Lice: Toni Mažuranić

Toni_Journal_06

Nakon desetljeća života u SAD-u, mlada hrvatska umjetnica Toni Mažuranić vratila se u Hrvatsku te po povratku, zadnjih pet godina razvija svoju umjetničku karijeru u jednom zanimljivom, neobičnom i autentičnom smjeru.

S Toni smo razgovarali nakon uspješne sezone izlaganja – nekoliko samostalnih izložaba te nekoliko medijskih praćenja, razgovora i intervjua bili su dovoljni da pobude znatiželju, no i iskreni interes publike i struke za njezin rad. Njezine hiperrealistične slike vremenom su postajale sve veće, teme i motivi sve jači, upečatljivi te je sa zadnjom serijom slika ostavila izuzetno jak dojam da nismo mogli dočekati popričati s njom o tome što ona jest i što radi.

Toni_Journal_07

Kako su izgledali tvoji počeci u umjetnosti, školovala si se u SAD-u, pretpostavljam u drugačijem sistemu…

Crtala sam od malih nogu. Najviše sam i onda crtala žene koje bi izrezala pa se njima igrala. Ne mnogo drugačije od onog što radim sada… Dugo sam u biti mislila da ću studirati modni dizajn, no što sam bila starija taj me svijet sve manje zanimao. U srednjoj školi sam zahvaljujući profesoru iz fotografije prvi puta slikala na platnu i to je bio moment kada sam odlučila da ću studirati slikarstvo. Diplomirala sam na The Cleveland Institute of Art (Cleveland, Ohio). A šta se tiče akademije ovdje i tamo – primjetila sam da je ovdje prvih par godina studija dosta veliki fokus posvećen tehničkim aspektima stvaranja, dok tamo već na drugoj godini stavljaju veći fokus na koncept rada.

Toni_Journal_04

Je li povratak u Hrvatsku bio svjesna odluka ili je to jedan od onih događaja (povrataka) koji će tek uzrokovati nešto novo? Kako si se osjećala prilikom povratka i činjenice da ćeš karijeru graditi u Hrvatskoj, a ne u SAD-u? Jesi li se osjećala kao autsajder na sceni?

To u biti nije bila dobrovoljna odluka… Nakon skoro deset godina što sam živjela tamo, cijeloj obitelji su istekle vize pa smo se morali vratiti. Tada mi je to jako teško palo, ali na kraju svega mi je u biti drago da sam se vratila. I naravno osjećala sam se kao autsajder, ali mogu reći da se na neki način još uvijek tako osjećam. Pošto nisam studirala ovdje nemam taj krug prijatelja slikara i/ili drugih umjetnika s Akademije… I još uvijek ne poznajem toliko hrvatskih umjetnika, kritičara i ostalih sudionika scene koliko bi poznavala da sam ovdje studirala. U tom aspektu se još uvijek osjećam kao autsajder.

Postoji li velika razlika između američke i hrvatske umjetničke scene i odnos prema mladim umjetnicama?

Američka scena je naravno puno veća te postoji puno veće tržište. Mislim da je tamo ipak malo više scena ‘open-minded’… Raznovrsnije je nego ovdje. No, mislim da je mladim umjetnicima jednako teško… Koliko god je tržište veće, veća je i konkurencija. Ali možda je ipak umjetnost malo više cjenjenija tamo (naravno sve ovisi o kojem gradu se priča).

Toni_Journal_05

Prošla godina bila ti je prilično plodna što se izlaganja tiče – osjećaš li da si ‘zagrebla’ scenu, da se počinješ ‘kućiti’ u njoj, širiti krug ljudi, publike koji prate tvoj rad… 

Pa da, moglo bi se reći da sam ‘zagrebla’ zagrebačku scenu…Barem se tako osjećam, jer prije svega dvije godine mislim da nitko nije znao za mene ili moje slike… A sada znam čuti s raznih strana da su ljudi čuli za ili vidjeli moje radove, što je super. Iz tih nekih izlaganja je došlo i do drugih projekata – nadolazeća izložba u Trstu te dvije tribine na koje sam pozvana da sudjelujem i držim prezentaciju. A naravno i mnogo novih poznanstva.

Na kraju, kada podvučeš crtu, kretanje u umjetničku karijeru iz tvoje perspektive, sada, u Hrvatskoj – koliko li su se ispunila tvoja očekivanja?

Pa baš i nisu… Iskreno, nekako sam mislila da će mi se biti lakše probiti na sceni ovdje. Mislila sam da će galerijama biti zanimljivo vidjeti nešto novo od nekoga tko je studirao vani, ali mi se to pokazalo baš suprotno. Mislim da bi mi bilo lakše probiti se da sam studirala na akademiji ovdje, jer tu već ostvariš neke bitne kontakte. Ali ne dam se…

Toni_Journal_02

Kada ne slikaš – što radiš?

Najviše sam na poslu (haha)… A u slobodno vrijeme kuham, vježbam yogu, trudim se otići na što više otvorenja i kulturnih događaja… i to još malo slobodnog vremena što mi ostane provodim s dečkom i prijateljima.

Koliko su ti hobiji bitni u životu?

Pa recimo zdrava (veganska) prehrana i yoga su mi jako bitni, no ne znam da li to spada pod kategoriju hobija. Yoga je zaista postala ključan dio mog života – neka moja praksa na kojoj konstantno radim i koju razvijam.

Slider_02

Ako bi morala, koju bi poruku poslala mladim hrvatskim umjetnicama i umjetnicima koji tek startaju, bilo ovdje ili u inozemstvu?

Mislim da je najbitnije samo raditi i stvarati. Obavezno imati ‘web presence’ (svakako imati vlastitu web stranicu). I ne biti ograničen na, recimo, samo Hrvatsku scenu. Treba tražiti prilike i vani, a mislim da su u tom slučaju rezidencije odličan način za istražiti drugi grad i drugu scenu.

Foto: Rajna Raguž (RRVizual)

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića. više informacija

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Zatvori