Moćne žene: Dubravka Turić

Dubravka Turić diplomirala je 1998. godine filmsku i TV montažu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Profesionalno se bavi montažom, režijom i pisanjem scenarija. Montirala je preko trideset igranih, eksperimentalnih i animiranih filmova i više od sto reklamnih spotova. Između 2000. i 2009. radi i kao scenaristica na dokumentarnim i putopisnim TV serijalima Svlačionica, Mjenjačnica, Koleđicom po svijetu i drugima. Kratki igrani film Belladonna njezin je prvi autorski projekt. Film je osvojio nagradu Zlatni lav na venecijanskoj Mostri. Kratki film Trešnje imao je premijeru na festivalu u Cannesu, i zapravo je dio triptiha, omnibusa Duboki rezovi. Radi se o intrigantnoj filmskoj studiji nasilja u režiji Dubravke Turić, Filipa Mojzeša i Filipa Peruzovića. Prije manje od tjedan dana održana je premijera omnibusa Duboki rezovi, a koji tijekom travnja stiže u neovisna kina diljem Hrvatske. Upravo su premijera i dolazak filmova u kina bili povod za razgovor s ovom zanimljivom filmskom profesionalkom.

1. Profesionalno ste prošli karijeru montažerke i režiserke, kako to da ste se odlučili na takvu promjenu? Kako se razvijala Vaša karijera?

Moje iskustvo rada na filmu traje dugi niz godina. Osim što sam montirala tridesetak filmova i stotinjak reklama, pisala sam scenarije i radila na niz snimanja u različitim funkcijama, u pre i post produkciji. Kroz rad sam vrlo temeljito upoznala cjelokupni postupak izrade filma. Sva ta iskustva su se prije par godina koncentrirala u redateljski rad, koji mi je s jedne strane bio nov, a u isto vrijeme i vrlo poznat. U procesu koji je kompliciran i uključuje puno ljudi, mislim da je važno da režiser dobro poznaje svaki dio mehanizma izrade filma. Moje osobno dugogodišnje iskustvo rada na filmu bilo mi je od velike koristi u sva moja tri autorska projekta.

2. Veliki uspjeh je nagrada Zlatni lav na venecijanskoj Mostri za najbolji kratki film, Vaš film Belladonna. Kako ste se osjećali? Je li je nagrada promijenila tijek Vaše karijere, je vam je pomogla?

Zlatni lav na Veneciji je ogromno priznanje. Osim što mi je to osobno bilo važno kao potvrda kvalitete rada i filma, značaj nagrade je da autoru omogući bolju vidljivost i poziciju za realizaciju budućih projekata. Belladonna je nakon Venecije obišla još niz festivala, od kojih i Sundance, Rotterdam, Toronto… A zatim su došle Trešnje i njihova premijera u Cannesu… Takvi veliki festivali iznimno su važni jer otvaraju vrata i mogućim međunarodnim suradnjama. Film je skup proizvod i put do financiranja težak je i kompliciran pa je svaka vrsta prepoznavanja, potpore ili nagrade dragocjena, pogotovo od najvažnijih svjetskih festivala.

3. Film Trešnje je izuzetno emotivan i poetičan prikaz obitelji tik pred tragedijom. Kako ste došli na ideju za priču, tekst, film?

Producentica Dijana Mlađenović i scenaristica Jelena Paljan poslale su mi scenarij koji je nastao po kratkoj priči Olje Savičević Ivančević. Privukla me atmosfera priče, kao i tema; ruralna, naizgled monotona svakodnevnica ispod koje postepeno raste obiteljska tragedija.

I sve je to prikazano iz naivne i neiskvarene perspektive desetogodišnjeg dječaka. Kada sam pročitala scenarij toliko me uvukao da više nije bilo nazad.

4. Upravo ste završili svoj treći kratkometražni film Tina i pripremate prvi dugometražni film Tragovi – koliko je različito i izazovno raditi na kratkim, a koliko na dugim filmovima?

‘Tina’ je upravo imala svjetsku premijeru na Go Short festivalu u Nizozemskoj i sada kreće u svoj festivalski život. U glavnoj (i jedinoj) ulozi je sjajna Lana Barić, a film se odvija bez dijaloga, izgrađen isključivo na atmosferi. Izazov mi je bio raditi ga jer je podrazumijevao neke nove postupke i drugačiju upotrebu filmskog jezika. Ali svaki projekt uvijek donosi nešto novo, i upravo zato mi je svaki izazov i veliko uzbuđenje. Moj prioritet sada je dugometražni film ‘Tragovi’, na čijem scenariju radim zadnje dvije godine. Scenarij je prošao i intenzivnu radionicu Razvana Radulescua, utemeljitelja rumunjskog ‘novog vala’, a na prošlom natječaju HAVC-a dobio je potporu za proizvodnju. Iskustva koja sam stekla sa zadnja tri kratka filma pokazuju mi se sada iznimno važna. Dugometražni film je, naravno, puno opsežniji i dugotrajniji projekt, ali po posvećenosti i radu za mene se ne razlikuje od bilo kojeg drugog formata. Ja uvijek dajem sve od sebe, nisam sklona improvizacijama i nastojim se unaprijed pripremiti najbolje što mogu.

5. Kao montažerka radili ste na preko trideset filmova, sada i režirate – vidite li se profesionalno zauvijek u filmu… Zanimaju li Vas neke druge kreativni izričaji, van filma, a gdje bi voljeli djelovati?

Zanimaju me svi oblici kreativnog izražavanja; likovne i glazbene umjetnosti, kazalište, književnost… Ali film je područje kojim se dugo bavim i koje poznajem, volim i u kojem se snalazim. I nadam se da ću se još dugo time baviti. Ali to ne isključuje bavljenje s drugim oblicima umjetnosti, dapače, jer se i oni sami često isprepleću.

Foto: Domagoj Lozina (porteti), Lutvo Mekić (radna)

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića. više informacija

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Zatvori