Naša poznata fotografkinja Bruna Kazinoti već je odavno uspješna izvan granica Hrvatske. Unatoč tome odlučno živi i uživa u Splitu, odakle putuje na snimanja u Berlin, Pariz, Milano – svugdje gdje je odvedu njene poslovne suradnje. Iako obožava svoj posao, gradove u koje ju on odvede, istraživati događanja i izložbe, kao i biti dio produkcije na svjetskom nivou, Bruna se uvijek vraća svome Splitu. On je smiruje i u njemu uživa.
U posljednje vrijeme na popisu njenih suradnji je stranica My Theresa, kao i Vogue, točnije ukrajinski za koji je Bruna snimala editorijal samo tri dana prije napada Rusije na Ukrajinu. Kako zbog ratne situacije ukrajinski Vogue nije uspio izaći, ovaj editorijal preuzeo je čehoslovačko izdanje Voguea gdje su naposljetku izašle emotivne fotografije top modela Lucasa Dermonta i Yurja Pleskuna uz poruke na žutim papirićima koje su rukom pisale ukrajinske žene svojim partnerima koji su morali ostati dok su one pobjegle iz zemlje.
Razgovarali smo s Brunom o tome kako je fotografska industrija preživjela Covid, koliko je to utjecalo na njene suradnje i putovanja te kako je izgledalo snimanje za ukrajinski Vogue koje će biti zapamćeno kao jedno od povijesnih trenutaka u modi.
Draga Bruna, prvo kako si i što se trenutno događa kod tebe? Kako izgleda tvoj post-covid život, aktualne suradnje i posao? Vraća li se sve lagano na staro?
Hvala na pitanju, dobro sam i nalazim se u Splitu. Šećem svako jutro Marjanom i navikavam se na jutarnje šetnje bez svog psa, bez kojeg sam nažalost ostala bez prije sedam mjeseci. Moj post-covid život zapravo izgleda isto kao i prije. Stalna adresa mi je ovdje, a putujem kad odlazim na snimanja. Prošle godine nekako je sve bilo usmjereno prema Milanu, a ove godine sam bila na snimanjima u Berlinu, Parizu, Lisabonu, tako da me to baš ispunjava. Sve se lagano vraća na staro.
Nedavno smo popratili fotografije koje si radila za ukrajinsko izdanje Voguea, a koje je izašlo u čehoslovačkom Vogueu. Koliko ti je to iskustvo bilo emotivno i kako si sve doživjela?
Tako je, to je ustvari bio editorijal za ukrajinski Vogue, i sve skupa je bilo dosta šokantno. Čak ni sami Ukrajinci koji su organizirali snimanje nisu vjerovali da će se uistinu dogoditi napad od strane Rusije, tako da su normalno računali na to da će novi broj Voguea izaći, kao i editorijal. Sam napad je i za same Ukrajince bio šok. Snimali smo u Parizu, a model nam je bio Ukrajinac Yuraj rođen u New Yorku, koji je poznati top model, kao i model Lucas. Dakle nitko nije očekivao ovako nešto. Čak je i fotografija na kojoj je Lucas odjeven u boje ukrajinske zastave bila slučajnost, to cijelo snimanje imalo je niz upečatljivih momenata koji su se dogodili sasvim slučajno. Kad je počeo napad nakon tri dana, bili smo u kontaktu s urednicima, koji su se uspjeli dogovoriti s čehoslovačkim urednicima da mogu kod njih izaći naše fotografije.
Fotografkinja si koja voli svojevrsnu emociju i dubinu, pa čak i u modnoj fotografiji, i s vrlo jasnim stilom i identitetom. Koliko ti je to pomagalo, ali i odmagalo u karijeri? Koliko ti je pomogla edukacija u inozemstvu?
Moje fotografije definitivno nisu za sve, nisu ni za sve modne časopise, primjerice one koji imaju neku klasičniju modnu estetiku. To me je stavilo u neke određene okvire, no s godinama se to sve posložilo, počeli su popuštati ti neki strogi okviri mode i zapravo moda je počela mijenjati estetiku, prihvatila raznovrsnost pa se time otvorio prostor za različite stilove fotografija. Tako i za moje koje su pune emocija, tako da danas sigurno ima prostora za tako nešto. Edukacija u inozemstvu svakako je bila plus jer dolazim iz Splita koji je mali grad i u kojem nisam imala doticaj s nekim stvarima koje mi je omogućila Belgija, od različitih kultura, izložbi, časopisa. Sam odlazak i život u inozemstvu otvara horizonte, daje širinu i niz mogućnosti. Tako da me to stvarno obogatilo sa te strane, kao i Akademija – sve skupa mi je pomoglo u izgradnji sebe same i to je ono zašto sam jako zahvalna što sam živjela vani.
Puno upornosti i truda je potrebno za doći do inozemne suradnje, tvoja prva je bila ona s Dazed&Confused. Bi li rekla da je tajna uspjeha isključivo u upornosti? Naravno i u talentu.
Ne bih čak rekla da je tajna uspjeha isključivo u upornosti, iako je ona važna stavka. Sigurno ima puno upornih ljudi, no ako nema talenta, onda mi se nekako više čini da oni ‘samo plivaju’ u onome čime se bave. Da se zapravo nikad ne mogu podignuti do kraja. Mislim da je više stvar spoja svega, i upornosti i talenta, ali i sreće te pravog trenutka, kao i odluka u nekim određenim situacijama. Tako da je to više cijeli paket. Ono što ja svakako najviše cijenim je talent, ali to je samo moje osobno mišljenje. Ne mora opet značiti da će netko uspjeti samo s talentom, ima tu uistinu više stavki.
Kako izgledaju velika snimanja, primjerice za My Theresa, kako izgleda organizacija na toj razini, koliko slobode imaš na snimanjima i koliko ti odgovara ponekad komercijalniji pristup?
Pa primjerice snimanje za My Theresa radili smo u Lisabonu, to su velika snimanja, organizirana na visokoj profesionalnoj razini. Postoji produkcijski tim koji brine o svim detaljima, sve je unaprijed određeno i dogovoreno. Lokacija se prolazi dan prije tako da se zna točno gdje se fotografira koji look i koliko se vremena ima za njega. Nema puno spontanosti na takvim snimanjima. Zapravo mi i odgovara komercijalni pristup, volim vidjeti kako se moj rad stapa s komercijalnijim modelima, kao i odjećom, to mi je jako zanimljivo. Vidjeti kako moj stil fotografije može izgledati u različitim oblicima. Kad god snimam trudim se dati svoj način rada najviše, baš kako bi krajnji rezultat bilo to stapanje koje mi se najviše sviđa.
Jesi li osoba s uspješnom inozemnom karijerom koju Hrvatska frustrira ili ti je dom koji voliš? S obzirom na to koliko se mladih iseljava iz države.
Ne frustrira me. Mnoge stvari bih mijenjala, vjerojatno kao i svi ostali Hrvati, svakako sam za promjenu i edukaciju na svim razinama. To nam je potrebno. Drago mi je recimo vidjeti kako turizam živi u Splitu i kako se ljudi ovdje ipak prilagođavaju njima, sve više prihvaćaju različitosti i mijenjaju se stvari pomalo. Nestaje strah od različitosti. Ja obožavam Hrvatsku i zato sam se vratila ovdje tako da mi idealno odgovara ova kombinacija da budem ovdje i putujem. Taman u zimskim mjesecima kad se zasitim Splita i svakodnevnice, odlazim na putovanja i uživam u životu tamo. Tu je moje doma, obožavam Split, tu se dobro osjećam jer volim mir i manju sredinu, tako da se uvijek volim vratiti.
Hoćeš li vječno biti zaljubljena u analognu fotografiju?
Naravno. To je neki način rada s kojim sam krenula raditi, samo se nadam da će uvijek biti filmova za kupiti i radnja za razviti filmove. Sad nakon Covida i cijene filmova su jako porasle, tako da se nadam da to neće postati neka prepreka jer je to medij koji mi najviše odgovara i kroz koji se najlakše izražavam.
Kako će izgledati tvoje ljeto s poslovne i privatne strane?
S poslovne strane nikad ne znam jer se neka snimanja znaju organizirati u zadnji čas, kroz tjedan dva, tako da ne znam planove unaprijed. Što se tiče vremena ovdje, svakako namjeravam, barem potruditi se, provesti što više vremena na okolnim otocima. Najčešće boravim u Splitu u kojem vozim mali brod i to su mi onda neki najljepši dnevni gušti.
Foto: www.brunakazinoti.com
