Postoje ljudi koji fotografiraju ono što vide i oni koji fotografiraju ono što osjećaju. Matea Leš pripada ovoj drugoj skupini. Krajobrazna arhitektica po struci, a vizualna pripovjedačica po osjećaju, poznata je po tihim, nježnim fotografijama koje prenose ono neizgovoreno – mir, nostalgiju, povezanost s prostorom. Kao posvetu tom osjećaju, nedavno je objavila i knjigu, a njezin rad pratimo i na Instagram profilu pod imenom @oprrosti.
Posebno je vezana uz more i male, tihe kutke naše obale, gdje dani teku sporije, a svjetlo nosi drugačiju težinu. Jedno od takvih mjesta za nju je Palagruža. Daleka, sirova smještena usred Jadrana. Nije ju uljepšavala, niti romantizirala. Snimila ju je baš takvu kakva jest; ogoljenu, snažnu i beskrajno inspirativnu. Stoga vas vodimo na putovanje Palagružom kroz objektiv Matee Leš.
Za početak, nešto kratko o sebi, za sve one koji te još možda nisu upoznali.
Ja sam Matea – volim more, putovanja, čitanje, introvert sam, obožavam sushi i paštu, a najdraži ritual mi je piti jutarnju tursku kavu s mužem.
Možeš li nam ispričati kako je započela tvoja ljubav prema fotografiji i kada si osjetila da se želiš time ozbiljno baviti?
Već u osnovnoj školi sam molila roditelje da mi kupe fotoaparat. Dobila sam ga za 14. rođendan i od onda ga nisam ispustila iz ruke. Prvo sam objavljivala radove na DeviantArtu, zatim Flickru i onda se pojavio Instagram gdje su ljudi prepoznali moj rad i počeli su mi se javljati za angažmane.
Tvoje fotografije prenose snažan osjećaj nostalgije i ljubavi prema Jadranu. Kako biraš kadrove i što za tebe predstavlja naša obala?
Kada nešto fotografiram, to znači da je taj kadar na mene u stvarnosti ostavio neki trag ili izazvao neki osjećaj – sreća, tuga, nostalgija… Ili da taj kadar prenosi informacije dokumentarnog tipa – prikazuje našu kulturu, kako ljudi žive, čime se bave…
Naša obala je za mene – dom. Uvijek mu se vraćam i tamo sam najviše ja ja.
Palagruža nije tipična destinacija za odmor. Što te privuklo baš tamo i kako je izgledao prvi susret s otokom?
Godine 2020. prvi put sam bila na jedrenju i ekipno smo se složili da jedini otok koji želimo posjetiti jest Palagruža. Do otoka inače nema trajekta i moguće je doći jedino u privatnom aranžmanu – brodom, jedrilicom, gliserom… Tako je i bilo, zaputili smo se prema Palagruži s Visa (plovili smo u jednom smjeru oko 7h), a cijelo vrijeme oko nas nije bilo ničega – samo morsko plavetnilo. U nekom trenutku nam se otok počeo priviđati, no kada smo ga zaista ugledali zavladala je euforija na jedrilici. Palagruža je zapravo hrid na kojem se nalazi svjetionik, ništa više. Tako je daleka i tako je nekako oštra, nepripitomljena. Poseban je to bio osjećaj doživjeti.
Kako bi opisala atmosferu Palagruže kroz svoj fotografski objektiv (je li više meditativna, mistična, divlja…)?
Na Palagruži sam bila dva puta. Prvi put smo imali jako lijepo vrijeme – čisto plavo nebo bez oblaka. Takve su, rekla bih, i fotografije koje sam tada snimila. Drugi put, 2023. godine, imali smo mrvicu drugačije vrijeme – sunčano, no kroz sivkasti oblak što je doprinijelo mističnoj atmosferi i dodatno naglasilo posebnost cijelog otoka. Palagruža je zaista divlja i to se odmah primijeti kada ste tamo, ali po to zapravo i dolazite, to očekujete od Palagruže.
S obzirom na izoliranost otoka, koliko je taj osjećaj ‘odsječenosti od svijeta’ utjecao na tvoju kreativnost?
Bila sam vrlo inspirirana, sve je vrlo fotogenično jer je drugačije. Nesvakidašnje, čak pomalo filmski. Često se vraćam na te fotografije i ne mogu biti sretnija što sam ih imala priliku uhvatiti.
Koji ti je trenutak ili prizor ostao posebno urezan u pamćenje i jesi li ga uspjela zabilježiti kamerom?
Nakon što smo cijelo popodne proveli u društvu svjetioničara, navečer smo se počeli polako spuštati prema jedrilici na kojoj smo spavali tu noć. Kako smo se spuštali tako je mjesec bivao sve viši na nebu, a u jednom trenutku je bio točno kraj svjetionika. Taj kadar mi je jedan od dražih fotki koju imam i koju sam tamo napravila.
Palagruža je vizualno vrlo sirova – kamen, more, svjetionik. Kako si pristupila stvaranju estetike u takvom okruženju?
Uživala sam u promjeni, drugačijim prizorima, visinama, bojama… Trudila sam se dokumentirati otok onakvim kakvim sam ga vidjela, bez uljepšavanja ili mijenjanja narativa.
Kakvu pripremu zahtjeva ovakvo putovanje – i fizičku, i fotografsku, ali i emocionalnu?
Fizički je dobro biti spreman na eventualnu morsku bolest – prvi put kada smo plovili valovi su bili mrvicu veći i dosta nas je more izvaljalo. Nismo mogli piti, jesti, družiti se… Samo čekati. Fotografski i emocionalno putovanje na Palagružu zaista je velika nagrada i mene je osobno ispunilo dobrom energijom, inspiracijom i žudnjom za novim sličnim putovanjima.
Koliko ti znači usporavanje i boravak u prirodi za resetiranje od užurbanog gradskog ritma i svakodnevnog posla?
Puno, naravno. Balans je neophodan u vrsti posla kojom se ja bavim. U Tattoorroomu svakodnevna komunikacija s ljudima, posvećenost svakom detalju i količina posla zaista uzmu fizički i psihički danak, bez obzira na ljubav prema poslu. Tu i tamo je potrebno zastati, napuniti energiju i odmaknuti se od rutine.
Da moraš izdvojiti jedan razlog zbog kojeg vrijedi posjetiti Palagružu, koji bi on bio?
Cjelokupno iskustvo jedrenja prema Palagruži, dolazak tamo, boravak i spavanje jedni su od najzanimljivijih trenutaka u mom životu. Svatko tko ima imalo istraživačkog duha ili voli putovanja može puno naučiti od Palagruže, kako o sebi tako i o samom otoku i skrivenom dijelu hrvatske kulture.
Foto: Matea Leš
