Priča koja stoji iza Mie Kuleš definitivno je jedna od najzanimljivijih #MakeItCount priča na koje se možemo ugledati kada govorimo o tome koliko je važno biti svoj. Oduvijek je bila u sportu i plesu, a zbog problema s leđima tražila je idealnu kombinaciju toga dvoje i pronašla je u pole danceu. Mlada, uporna, sposobna, a istovremeno blaga, smirena te izvrsna plesna pedagoginja – Mia je pravi dokaz da vlastitim trudom i radom možemo postići mnogo samo ako ustrajemo. Ona je drugačija i svoja, stavom ruši predrasude, a izgledom mijenja klasične standarde ljepote. Mia je trenerica kod koje ćete se osjećati jako dobro, početi vjerovati u sebe i zavoljeti svoje tijelo. Posjetili smo je u njezinom cozy stanu i porazgovarali s njom o svemu – predrasudama, ustrajnosti, životnom putu i #MakeItCount momentima koji su joj promijenili život. Upoznajte Miu Kuleš.
- Kada si počela plesati i kako je uopće tekao tvoj put od prvog susreta sa šipkom do toga gdje si danas?
Svoju priču započela sam početkom 2012. godine, tražila sam rekreaciju koja će me dovoljno zainteresirati i zadržati prvenstveno radi zdravlja tijela i onda uma, ali da ću ju pretvoriti u svoj život i ono što me čini istinski sretnom, nisam očekivala. Početkom 2013. na poklon sam dobila svoju prvu šipku, stvorila svoj kutak sreće u garaži i krenula u samouke vode.
Krajem 2013. pojavila sam se u kategoriji New Star (kategorija namijenjena za mlade sportaše plesače željne iskustva na bini) na 3. Natjecanju u Sportu i Plesu na Šipci i osvojila broncu te mi se s time ostvario i san instruktorskog posla u jednom zagrebačkom studiju gdje sam vodila sve do 2016. godine kada sam ostvarila svoj najveći san te otvorila vlastiti klub Pole Heights. Moj drugi dom, ponos i ljubav mog života morala sam ugasiti ove godine, samo sam jedna u moru klubova koji su morali zatvoriti svoja vrata zbog pandemije koja je nažalost zamrznula svijet.
Danas sam licencirani instruktor grupnog fitnesa uz glazbu, mentor i koreograf, iza sebe imam pregršt odrađenih radionica, jer sam imala sreću i priliku učiti od najboljih te i sama od 2017. godine vodim radionice sa svojim potpisom unutar i van granica lijepe naše.
- Je li pole dance ples ili sport? Jeste li vi najsnažnije žene?
Pole dance ne bira građu, kilažu, dob ili spol. On je više od sporta, on je emocija i snaga u jednom, jer ujedinjuje elemente gimnastike i akrobatike i onog što ga čini posebnim – plesa. On je umjetnička forma. Možda nismo najsnažnije, ali da probijamo vlastite granice, to da. Velika je razlika dizati bučice od 5 kilograma na svoje ruke ili u našem slučaju vlastito tijelo i težinu te je napredak i sam rast snage puno brži. S porastom snage i sa sve lakšim izvođenjem elemenata raste i zadovoljstvo. Zadovoljstvo vodi ka samopouzdanju, prihvaćanju svoga tijela kroz zadane ciljeve, bitno je što tvoje tijelo može, a ne kako ono izgleda.
- Što bi savjetovala djevojkama, ali i mladićima zašto bi se trebali baviti pole danceom?
Pole Dance je fizički zahtjevan sport okrunjen pokretom kroz emociju, on je terapija, zdravlje i izvor samopouzdanja. Nudi širok spektar mogućnosti i svatko u njemu može pronaći svoj stil i isti njegovati. U pole dance se ili zaljubiš ili ne, ali najbitnije je u tom procesu zaljubiti se u sebe i što tvoje tijelo može neovisno o tome kako ono izgleda, jer uz pravo vodstvo – ono može čuda! Pričamo o sportu gdje je svaki pokret kontroliran i što mi izgledamo lakše u pokretu, to je samo izvođenje zahtjevnije snagom i fleksibilnošću.
- Gdje si prvi put vidjela pole dance i kako si reagirala?
Točno se sjećam trenutka kada sam potpuno nenadano naišla na video performansa Jenyne Butterfly 2012. godine (pole dance prvakinja i performer Cirque du Soleil-a). Kretala se s takvom lakoćom, mekih prijelaza i atraktivnih elemenata. Ona je plesala u zraku. Na visini od oko 4 metra i potpuno mi oduzela dah.
- Borila si se i sa skoliozom, ali to te nije spriječilo da treniraš i otvoriš svoj studio, što te guralo naprijed?
Skolioza i borba s istom će uvijek biti dio mene, ali ono što me guralo naprijed je bio osjećaj koji me ispunjavao kroz instruktorski posao i sloboda i snaga koju sam osjećala tijekom plesa. Jedino što sam htjela je omogućiti drugima četiri zida gdje mogu biti u potpunosti svoji, prihvaćeni i sretni van svakodnevnog života.
- Koliko često nailaziš na predrasude vezano za pole dance, a koliko vezano za tvoj izgled?
Neugodnih komentara i osuđivanja će nažalost biti uvijek, ali ih je s vremenom nekako sve manje, jer su ljudi počeli prihvaćati drugačije. I dalje se znam susresti s neugodnim pogledima i komentarima, ali ne uzimam to k srcu. Ono kako izgledaš bitno je tebi samome kako bi se osjećao dobro u vlastitoj koži, kakvi god ukusi drugih ljudi bili. A što se pole dance communityja tiče, on se trudi informirati i pokazati što sve pole dance ustvari je, a svima koji su i dalje nepovjerljivi prema ovom sportu predlažem da dođu i probaju! Prvi sat je najčešće i besplatan!
- Najsmješnije pitanje koje ti ljudi znaju postaviti vezano za ono čime se baviš?
Definitivno „Čekaj, kaj se ta šipka vrti?“
- Samostalna si i djeluješ sigurno u sebe, koliko truda i rada na sebi stoji iza toga?
Znate kako se ljudi boje godina i starenja? Ja ne, jer je svaki dan prilika da bolje upoznaš sebe, promijeniš ono što te guši i isto tako prihvatiš svoje mane kao i vrline.
- Od kud crpiš hrabrost da se izboriš za svoje pravo da budeš svoja?
Imala sam sreću odrastati u društvu liberalnih i svijetu otvorenih roditelja kojima je moja sreća bila na prvome mjestu. Biti dobar čovjek bilo je bitnije od broja tetovaža, piercinga ili boje kose, a ja sam lovila leptiriće u trbuhu kroz posao i sport koji me je mijenjao i na kraju i promijenio.
- Rušiš predrasude i mijenjaš standarde klasične ljepote, jesi li ikad posustala i poželjela mijenjati sebe da bi se prilagodila drugima?
Mislim da je svatko tko odskače od nekih klasičnih standarda ljepote ili je pak sklon drastičnim promjenama izgleda, u nekom trenutku, ponukan možda nekom neugodnom situacijom, preispitivao svoje odluke, ali nikada nisam išla mijenjati sebe samo zato što nekome nisam ugodna oku. Svjesna sam da odskačem od klasičnih standarda ljepote, ali nikada se nisam zbog toga osjećala posebnijom, niti gledala na druge, drugačije od mene, drugačije.
- Što najviše voliš raditi u slobodno vrijeme?
S obzirom na prirodu mog posla, odmor mi je jako bitan tako da slobodno vrijeme ili provodim u uskom krugu svojih ljudi ili pogledam koju dobru seriju i uživam u svoja četiri zida.
- Da nisi plesačica bila bi…?
Dizajner interijera!
- Da možeš sutra otputovati bilo gdje na svijetu to bi bilo gdje i zašto baš tamo?
Poletjela bih za Australiju, jer ju smatram kolijevkom pole dancea kakav je danas, uz fenomenalna imena od kojih bih jednog dana voljela učiti.
- Gdje se vidiš za 7 godina?
Neću reći kako je ovo pitanje lako, jer ne možemo znati ni kakav nas dan čeka sutra, ali želim se osjećati sigurno i ispunjeno. Definitivno u istom poslu samo iskusnija, pametnija i u nova četiri zida koja mogu zvati drugim domom kluba!
#MakeItCount
- Koji je tvoj #MakeItCount životni moment? Postoji li neka odluka koju si donijela, a da ti je promijenila život?
2013. je bila moja #MakeItCount godina. Odlučila sam si preokrenuti život za 360 stupnjeva i to sam i napravila. Dala sam otkaz na tadašnjem poslu, posvetila se plesu, sportu i sebi i do kraja godine radila ono što me dan danas najviše i ispunjuje, a to je instruktorski posao. Smatram se osobom koja voli red i kontrolu, nisam od spontanosti i manjka plana, ali to su te odluke, nekome male, a nekome velike koje mijenjaju stvari, jer od kada sam u pole danceu i ovom poslu, drugačije gledam na ljude, posao, poimanje sreće i ono apsolutno zadovoljstvo koje svi lovimo iz dana u dan.
- Imaš li jedan veliki takav ili ih donosiš više manjih na dnevnoj bazi?
Više manjih pa s vremena na vrijeme padne koja eksplozija velikih!
- Opiši neku situaciju kada si unatoč svemu vjerovala svom filingu i ostala vjerna sebi, a da je na kraju upalilo?
Neosporivo, otvorenje Pole Heights studija, jer to je bila najhrabrija odluka i onda proces, u koji sam se ikada upustila.
- #MakeItCount je i osobna odluka, obećanje sebi da ćemo slušati sebe, zašto je važno vjerovati u sebe?
Jer vjerom u sebe možemo mijenjati stvari. Stajati iza svojih odluka i gurati u smjeru u kojem želimo ići! Prvo polazimo od sebe što ne?
Foto: Sanja Tušek
Video: RedLight Production
