Zašto trebate pogledati 8:46 Davea Chappellea

Dave Chappelle sa svakim svojim nastupom ne ostavlja publiku ravnodušnom. Uvijek je ukazivao ili bolje rečeno prstom upirao u nepravdu, zlo, a što se SAD-a tiče, posebno u rasizam. Iako poslana kroz humor i sarkazam, poruka je bila uvijek jasna i dopirala je do onih koji ju i trebaju čuti.

Objavljen na YouTubeu da bi ga svi mogli vidjeti

Bez imalo upozorenja ili najave, prošli četvrtak, Dave Chappelle je objavio na „Netflix Is A Joke“ YouTube kanalu svoj novi nastup u trajanju od manje od pola sata. Koliko je kratak u trajanju, toliko je moćan u poruci koju šalje. 8:46 je naziv nastupa. Nećemo ga nazvati stand up nastupom, niti specijalom. Da je pravi “specijal“ 8:46 bi bio objavljen na Netflixu. Zašto je objavljen na YouTube kanalu? Kako bi ga svi, ali baš svi mogli vidjeti, dijeliti, komentirati. I za to postoji debeli razlog.

8:46 čak nije niti smiješan. Iako se nekoliko puta publika, ona uživo i ona iza ekrana, nasmijala, taj smijeh nekako nije isti kada se smijemo dobrom stand up nastupu. Malo je i čudno, ili neobično, bilo gledati ovaj nastup na „Netflix Is A Joke“ službenom YouTube kanalu. Ono što je Dave Chappelle izveo je prije barbaric yawp nego stand up specijal. No, tako nešto ne postoji kao rubrika na YouTubeu ili Netflixu, tako da ćemo taj osjećaj nepripadanja ovog nastupa na „Netflix Is A Joke“ kanalu kanalizirati u osjećaj možda nezgodnog ili nedorečenog početka objavljivanja tj. emitiranja i slanja važnih i ključnih poruka društvu kroz humor.

„Barbaric yawp“

No, vratimo se terminu „barbaric yawp“. Kada sam gledala i slušala ovaj Chappellov nastup, Walt Whiteman mi je iskočio pred oči i njegova “Pjesma o meni”. Pročitajmo ju u originalu i u prijevodu Tina Ujevića. Čitanje će trajati minutu, dvije, no udovoljite mi, bitno je za razumijevanje;

Song of Myself

1

I celebrate myself, and sing myself,

And what I assume you shall assume,

For every atom belonging to me as good belongs to you.

I loafe and invite my soul,

I lean and loafe at my ease observing a spear of summer grass.

My tongue, every atom of my blood, form’d from this soil, this air,

Born here of parents born here from parents the same, and their

parents the same,

I, now thirty-seven years old in perfect health begin,

Hoping to cease not till death.

Creeds and schools in abeyance,

Retiring back a while sufficed at what they are, but never forgotten,

I harbor for good or bad, I permit to speak at every hazard,

Nature without check with original energy.

52

The spotted hawk swoops by and accuses me, he complains of my gab and my

loitering.

I too am not a bit tamed, I too am untranslatable,

I sound my barbaric yawp over the roofs of the world.

The last scud of day holds back for me,

It flings my likeness after the rest and true as any on the shadow’d

wilds,

It coaxes me to the vapor and the dusk.

I depart as air, I shake my white locks at the runaway sun,

I effuse my flesh in eddies, and drift it in lacy jags.

I bequeath myself to the dirt to grow from the grass I love,

If you want me again look for me under your boot-soles.

You will hardly know who I am or what I mean,

But I shall be good health to you nevertheless,

And filter and fibre your blood.

Failing to fetch me at first keep encouraged,

Missing me one place search another,

I stop somewhere waiting for you.

Walt Whitman

(1819-1892)

Pjesma o meni, preveo Tin Ujević

strofa 1

Ja svetkujem samoga sebe i pjevam samoga sebe,

a što ja sebi dopuštam, morate i vi sebi dopustiti,

jer svaki atom koji pripada meni, pripada također i tebi.

Ja plandujem i pozivam svoju dušu u goste.

Ja ležim i lagodno traćim vrijeme promatrajući vlat ljetne trave.

Moj jezik, svaki atom moje krvi, stvoren je od ovoga tla, ovoga zraka,

rođen sam ovdje od roditelja rođenih ovdje od roditelja isto tako,

a i njihovi roditelji isto tako;

ja sada, u mladosti od trideset i sedam godina, u potpunome zdravlju

počinjem u nadi,

da neću prestati do smrti.

Vjeroispovijesti i škole još neodlučne povuku se učas,

ocijenjene na svoju pravu cijenu, al se nikada ne zaboravljaju.

Primam u goste i dobro i zlo; ja dopuštam da govori uz ma kakvu pogibelj

priroda bez smetnje s izvornom, iskonskom energijom.

strofa 52

Pjegavi soko prelijeće i optužuje me, žali se na moje ćaskanje i

oklijevanje.

Ni ja nisam ni najmanje pitom, također sam i neprevodiv,

ja dižem svoju barbarsku viku nad krovovima svijeta.

Posljednji sijevak dana zadržava se zbog mene,

on slaže moj otisak s drugima sasvim vjerno na zasjenjenu pustoš,

on me dovabljuje u paru i u mrak.

Ja se rastajem kao zrak, ja stresam svoje bijele pramove na odbjeglo

sunce,

ja izlivam svoje meso u vrtlozima i gomilam ga u trakaste zupce.

Zavještam sebe smeću da bih porastao iz trave koju ljubim,

ako me opet trebate, pogledajte pod potplate svojih čizama.

Jedva ćeš znati što jesam ili što mislim,

ali ipak ću ti doći u sto dobrih časa

i bistriti i jačati tvoju krv.

Ako me i ne razumiješ u prvi mah, ipak se ohrabri,

ako me ne nađeš na jednome mjestu, na drugome potraži,

ja sam negdje stao i čekam tebe.

Moćan nastup

To je točno ono što je napravio, rekao, vikao Dave Chappelle – preko krovova svijeta! Ovo je vika ljutog, razočaranog, iscrpljenog čovjeka, naroda. Na CNN-u je Don Lemon postavio pitanje zašto poznati i slavni ili da ga citiramo – celebrities – nisu javno reagirali na ubojstvo Georgea Floyda i posljedično na prosvjede, a i prosvjede solidarnosti. Chappelle na sve to odgovara upravo nastupom 8:46. Policajac je osam minuta i četrdeset i šest sekundi klečao na vratu Georgea Floyda i tako ga ubio. 8:46 je odgovor na ubojstvo, na sve incidente koji su se prije ovoga desili, preko tko zna koliko godina. Zato je 8:46 Daveova barbarska vika preko krovova svijeta, to je vika očaja. Ništa, ali ništa se u velikoj slici stvari nije napravilo, poboljšalo ili riješilo. Situacija je sada eskalirala i jedino što Dave Chappelle može jest u kratkom, nabijenom i moćnom nastupu dati sažet pregled rasističkog nasilja u SAD-u.

Najboljih pola sata obrazovnog programa

8:46 je i odgovor neodlučnima i zbunjenima koji ne razumiju zašto se baš sada dešavaju protesti. Dave Chappelle nastupio je kao komičar, no ovaj nastup nije stand up, nije specijal, on je barbarski povik i najboljih pola sata obrazovnog programa koji ćete pogledati na YouTubeu na temu rasističkog nasilja u SAD-u. Da, povremeno ćete se nasmijati, i dalje je to nastup Davea Chappellea, no cijela situacija je pomalo (humorno) nadrealna. S obzirom na pandemiju COVID-19 virusa, događaj je održan u skladu s propisanim mjerama. Na otvorenome, publika sjedi na propisanoj distanci, svi nose maske. Sve je drugačije, osim Davea. On je isti. Direktan, oštar, nemiran na stolcu, s mikrofonom u rukama koji tako traljavo drži da svaki čas mislite da će mu ispasti. I tradicionalno ga boli briga za ikakve konvencije i u jednom trenutku pali cigaretu. Malo predugo, puše lagani vjetar, a on u žaru svojih riječi, barbarske vike, ne uspijeva zaustaviti bujicu misli i zatvoriti usta kako bi uzeo taj malo dulji udah prilikom paljenja cigarete. Dosta mu je. Ovo je sve što u tom trenutku on želi i mora reći. I sve izlazi van, svaka misao, savršeno artikulirana, u jasnim nizovima, s poveznicama, tako da svatko tko ga prvi puta sluša i o temi zna površne informacije, sve shvati odmah. I dubinski osjeti njegovu barbarsku viku. Slušajući Davea možemo zamisliti i osjetiti zašto je Walt Whitman u XX. stoljeću postao američkom pjesničkom ikonom, a zbirka „Vlati trave“ postala je svojevrsnom američkom svjetovnom Biblijom. Naime, radi se o istom kriku očaja, istoj barbarskoj vici – „barbaric yawp”.

Tekst: Tena Razumović Žmara

Foto: YouTube

0