Kako sam postala plesačica i koreografkinja: Larisa Lipovac

U novom izdanju rubrike “Kako sam postao/la” danas smo ugostili Larisu Lipovac, plesačicu, koreografkinju, samostalnu plesnu umjetnicu, promotoricu hrvatske plesne scene, koja ujedno predaje na Akademiji dramskih umjetnosti, direktorica je i majka. Profesionalno školovanje je počela 1996. godine u New Yorku, a dovršila ga u Berlinu 2018., kontinuirano doprinoseći suvremenoj plesnoj umjetnosti u Hrvatskoj.

Zahvaljujući Plesnom centru Tala, čija je Larisa direktorica zajedno s Tamarom Curić, umjetničkom direktoricom, Zagreb će od 17. svibnja do 02. lipnja 2019. postati velika plesna pozornica po dvadeseti put. Mladi i afirmirani koreografi, plesači, pedagozi, umjetnici i plesni virtuozi, kroz vrlo zanimljiv i raznovrstan program, predstavit će svoje nove projekte. Na čak šest gradskih lokacija, u Frankopanskoj 22, Hali V Tehničkog muzeja, Vinylu, Plesnom centru Tala, Muzeju suvremene umjetnosti i Teatru &TD održavat će se slavlje plesa u poslijepodnevnim i večernjim satima. Posjetitelji će imati priliku vidjeti različite izvedbene formate i najnovije radove hrvatskih plesnih umjetnika.

Program pronađite ovdje, a povodom početka Festivala plesa i izvedbenih umjetnosti PLATFORMA HR koji obilježava dvadesetu godinu postojanja i obilježavanja njenih dvadeset pet godina karijere, porazgovarali smo s Larisom o prvim plesnim koracima, karijeri kroz godine i danas, majčinstvu i profesionalnim bavljenjem plesom u Hrvatskoj općenito.

Što znači biti plesač i koreograf u Hrvatskoj? Upoznajte Larisu Lipovac…

1. Kada biste jednom riječju morali opisati svoj poziv, koja bi to riječ bila?

Kad razmišljam o svojem poslu mislim da je to jedan veličanstven poziv, jer ti daje mogućnost da budeš sve, a da ostaneš svoj. Radi se puno o tvojem kreativnom, osobnom radu, no nekad i izmišljaš poslove vezane uz generalni smjer kako bi ostao pod zajedničkim plesnim nazivnikom. Ne mogu reći da sam samo plesač, kao što ne mogu reći i da sam samo koreograf, puno je tu i organizacijskih, produkcijskih elemenata, administracije, predavanja, pedagoškog rada… Radim na više kanala, a sve s istim nazivnikom. Jesam li samo plesač? Nisam. Ali se bavim plesom. (smijeh)

2. Kako je ples ušao u vaš život? Je li to bila ljubav na prvi pokret, jeste li se nadali da ćete 25 godina kasnije i dalje aktivno plesati?

Mislim da je teško predvidjeti takve stvari. Ples je takav medij u kojem se prvenstveno baviš tijelom, a tijelo je tu dok god te služi; treba ga kontinuirano podmazivati, događaju se ozljede, stoga moraš, uz jasan cilj i viziju, imati i sreće da te služi koliko želiš i koliko ti treba. Tijelo je glavni alat, ako ga ne održavaš, lako zapadneš u probleme.

Nisam nikad razmišljala, maštala o tome da budem, primjerice, balerina. Ples je u moj život došao dosta kasno, prvo sam se profesionalno bavila gimnastikom, a kada je ples odabrao mene, upisom u srednju školu suvremenog plesa Ane Maletić, stvari su se počele vrlo brzo razvijati. Pozivom na audiciju Mare Sesardić krenuo je moj umjetnički put, projekti su stizali jedan iza drugog, a mene je još čekalo doškolovanje. Sve u svemu, priča se dogodila iako ja nisam imala viziju biti plesačica, zato kažem da je ples pronašao mene.

3. A zašto baš suvremeni ples?

Kada sam upisala srednju školu Ane Maletić, suvremeni ples je bio jedina opcija kroz koju si se mogao školovati i dodatno obrazovati na polju plesa s ciljem dolaska na plesnu akademiju koja u tom trenu nije postojala u Hrvatskoj. Zato smo svi odlazili na školovanje van granica, ja konkretno u New York.

Suvremeni ples se tretira kao kazališna forma i plesna umjetnost koja se može kategorizirati, pa svi s ciljem postanka stručnjaka u svojem polju i dobivanja diplome još uvijek biraju suvremeni ples kao svoju opciju. Plesači koji odabiru druge plesne forme okrenute ka komercijalnom tržištu teško završavaju škole jer ih u principu nema. Ja sam se htjela zaista usmjeriti u nešto, a suvremeni ples koji je usko vezan uz kazalište, dao mi je mogućnost da se u njemu savršeno pronađem i u potpunosti zarazim.

Suvremeni ples spaja ples i teatar pa zato i moje autorske predstave idu u smjeru interaktivnosti, komuniciraju s publikom, uključuju publiku, tekst se sjedinjava s pokretom, a ne radi se samo o apstraktnom pokretu.

4. Jeste li oduvijek imali podršku obitelji da se nastavite profesionalno baviti plesom pogotovo jer mi se čini da u Hrvatskoj još uvijek nema dovoljno sluha za ples kao zanimanje?

Mislim da je nemoguće profesionalno se baviti plesom bez podrške obitelji, prvo roditelja da te vode na satove plesa dok si dijete, a onda i prijatelja i ostatka obitelji koji vas prate, dolaze na predstave i podržavaju te. U svim havarijama umjetničkih procesa, prolivenog znoja i suza, ozljeda, važno je da imaš ljude uz sebe i da sve sjedne na svoje mjesto u onom trenutku kad izađeš na pozornicu i uspješno izvedeš predstavu.

Imala sam sreću da imam tu jednu sigurnu strukturu iza sebe, da sam birala dobre suradnike, da kad podvučem crtu mogu reći da smo se dobro zabavili i napravili dobar posao iza kojeg stojimo. Jer ples kao umjetnički proces, stvaranje novog djela, oduzima ponekad i po 15 sati dnevno, to treba organizacijski izdržati.

5. Školovanje u Hrvatskoj, pa zatim u SAD-u i u konačnici povratak u Hrvatsku. Kako to da ste se vratili i odlučili karijeru graditi ovdje?

Ja sam jako vezana uz Hrvatsku. Više puta sam odlazila i vraćala se, sad u posljednjem valu školovanja – iz Berlina. Uvijek mi je u glavi misao da se treba vratiti, pokušati potaknuti promjenu uz neka nova naučena znanja. Izvan granica odlazim po injekciju kreative i to pokušavam implementirati i kod nas. Tu mi je sidro, a onda sam uz inozemstvo vezana kroz projekte, suradnje, druge umjetnike i umjetničke institucije s kojima radim.

Želim da se ples kod nas, u bilo kojem svojem obliku jer radim i s amaterima, djecom, odgajateljima, glumcima, profesionalcima, afirmira i da se progovori o tom tabuu da netko ne zna ili ne može plesati. Mislim da svatko može plesati, samo je važno da se ljudi opuste.

6. Što je potaknulo odluku da budete uporni afirmaciji hrvatske plesne i koreografske scene?

To se počelo kuhati još u Americi jer tamo vas uče da budete jako orijentirani na cilj, daju vam alate i sredstva da do cilja i dođete, samo to treba znati iskoristiti. Na američkom tržištu moraš biti mašina, sve je ubrzano, kondenzirano, a oboružan svim znanjima koje dobiješ moraš se znati snaći. I s tim sam mentalitetom došla nazad u Hrvatsku, kao tempirana bomba, spremna iskoristiti naučeno. Znala sam točno što hoću, pokucam na vrata i krenem u popularizaciju suvremenog plesa u Hrvatskoj.

6. Zajedno s Tamarom Curić osnovali ste Plesni centar Tala, aktivno sudjelujete u hrvatskoj i inozemnoj plesnoj sceni, završili ste specijalizaciju u Berlinu… Je li teško uskladiti privatan život i majčinstvo sa svim profesionalnim obavezama koje često ne uključuju fiksno radno vrijeme?

To zahtijeva jako puno organizacijskih vještina, a puno manje boravka u dvorani. Imam sreću da sam dobro organizirana, takva je i Tamara, pedantna Djevica, pa je zajednički rad svakako utoliko olakšan. Uvijek nađemo balans.

Slobodno vrijeme u mom poslu ne postoji, nema vikenda, nema praznika, svaki dan se iskorištava na najbolji mogući način, ovisno o obavezama. A moj sin Grgur je od samih početaka u tome svemu, svugdje je išao sa mnom pa je i naučio puno stvari koje inače ne bi imao priliku iskusiti. Naučio je proširiti svoje vidike, naučio je sudjelovati u kreativnom procesu sa mnom, gledati na svoje tijelo drugačije, progovarati vlastito mišljenje, gledati predstave i u tome uživati. Oduvijek sam htjela da prihvati da se ja poistovjećujem sa svojim poslom, a da mu to otvori neka nova životna polja koja druga djeca, kojima roditelji nisu kreativci, plesači ili glumci, možda nemaju priliku iskusiti.

7. Platforma mladih koreografa ove godine slavi 20 godina i novo ime PLATFORMA HR. Osnovali ste ju s Tamarom Curić s ciljem formiranja snažne i kreativne hrvatske koreografske scene te promociju neafirmiranih koreografa. Kako danas, 20 godina nakon pokretanja gledate na cijeli projekt?

Ova godina i sva događanja nekako jako lijepo zaokružuju sve što smo pokrenule prije 20 godina. Kad smo pokretale PLATFORMU mi smo bile mlade i nismo imale ništa, u Hrvatskoj je nedostajalo sve, a htjele smo budućim generacijama omogućiti barem nešto. Od toga smo počele, generalnim pomicanjem uvjeta za druge pa da i nama bude bolje, što nas je odvelo itekako daleko.

8. Možete li reći da ste uspjeli u svojim ciljevima? Jeste li zadovoljni smjerom u kojem se krećete, i privatno i profesionalno?

Zadovoljne smo postignutim, korak po korak, od projekta do projekta. Rad na promociji hrvatske plesne scene je kontinuiran. Mi osluškujemo potrebe i trudimo se pružiti ono što nedostaje. Tako smo koncipirale Talu, da ponudimo infrastrukturu u kojoj svi plesni umjetnici mogu pronaći sigurnost i sve na jednom mjestu. Od ničega smo stvorili puno toga, poboljšale smo svoje uvjete tako da smo poboljšavale uvjete za mlade.

Kad sam se vratila iz SAD-a ljudi nisu percipirali plesanje kao zanimanje. Ja bih rekla da sam plesač, a oni bi pitali “OK, i s čim se još baviš?”. Danas zaista mogu reći da me ljudi prepoznaju kao plesača i koreografa, kao umjetnika, što dokazuje da smo nešto napravili, pomaknuli svijest u pozitivnom smjeru, podigli profesiju na novi nivo. Napokon je otvorena i plesna akademija koja je počela u Talinim prostorima pa sad kad roditelji upisuju djecu na ples mogu reći da infrastruktura postoji i da budućnosti ima. Mi smo po svoje titule morali van granica Hrvatske, a sada se diploma može dobiti i ovdje.

Ali nećemo tu stati. (smijeh)

9. Što ove godine možemo očekivati od programa Festivala plesa i izvedbenih umjetnosti? Postoji li nešto što možete izdvojiti kao highlight?

Ne bih ništa izdvajala. Bit će jako dinamično, jako puno događanja i programa. Traje 20 dana i zaista je tu puno svega, za svakoga. Za PLATFORMU HR je specifično da su formati izvedbi drugačiji od ostalih festivala, otvaramo neke nove prostore i bit će izvedene predstave koje su možda već bile postavljene na kazališne daske, ali u nekim novim, neviđenim formatima. Što je svakako zanimljivo. Također, imamo puno premijera i autorskih radova napravljenih specifično za PLATFORMU koji se nisu mogli vidjeti na drugim festivalima. To je ono što bi izdvojila kao highlight jer prikazuje raznovrsnost naše scene.

Foto: Marija Laća

0