Putovati (s) knjigama: Iva Biondić s mladom američko-vijetnamskom spisateljskom zvijezdom Oceanom Vuongom

Postoje neke zemlje, mjesta, gradovi, koje imaju izrazito jasnu energiju, neku emociju koja ih prožima. U Vijetnamu paradoksalnost doslovno visi u zraku – suludi audio i olafaktivni kaos prožet je mirom, boje su posvuda u isto vrijeme i žarke i divno umirujuće pastelne, a ljudi djeluju sretno, ali ta sreća je samo završni sloj na povijesnim traumama koje su usprkos nemogućnosti zaborava nadvladane iz potrebe za preživljavanjem. Čitajući prvi roman pjesnika Oceana Vuonga Na zemlji smo nakratko predivni sjetila sam se te energije Vijetnama jer Oceanovo pisanje je puno paradoksa – on o nasilju piše s nježnošću, pokazuje duboko razumijevanje bez da prihvaća neprihvatljivo, zna okrutno učiniti lijepim…

Vrijednost paradoksa

Ocean Vuong mlada je američka spisateljska zvijezda vijetnamskih korijena. Višestruko nagrađivani pjesnik čiji su radovi objavljivani u New York Timesu, Atlanticu, New Yorkeru… 2020. izdao je svoj prvi roman koji je krajem prošle godine izdavačka kuća Hena Com objavila u Hrvatskoj. Kao što kritike kažu brutalna je to pripovijest o odrastanju jednog vijetnamskog izbjeglice kojeg majka zove Mali pas i njegovo preživljavanje rasnog, seksualnog i socijalnog osuđivanja i nasilja. Iako ova jedna rečenica opisa romana to vjerojatno ne obećava riječ je o djelu iznimne lirske snage, neizmjerne empatije i nježnosti, djelu koje se treba pročitati da bi se (bolje) naučilo biti čovjekom u svijetu paradoksa u kojem živimo.

Carl Jung je paradoks nazivao jednim od najvrjednijih duhovnih dobara i jedinom vrstom istine. Kaže: „Samo se paradoks približava iole blizu razumijevanja punine života.“ Kao što je Oceanov roman jedan od rijetkih koji se približava punini iskrene fikcije, iako je on oprezan prema istini. A kao što Ocean u intervju kaže: „Samo u fikciji postoje šanse.“ Ipak dodala bih da i u životu treba davati šanse. Svemu i svima. Čini mi se da i Ocean to pokušava…

  • Nekoliko dana prije nego je većina svijeta zbog pandemije završila u lockdownu rekao si tijekom jednog intervjua uživo u Brooklynu: „I želim vam ovo često reći: I koliko god sam čovjek i koliko god sam prestrašen, ovdje, stojeći na ovom nezavršenom stubištu do nigdje i svugdje, okružen hladnom noći bez zvijezda – možemo (pre)živjeti. I hoćemo.“ Da li još uvijek osjećaš nadu? Čak i sada sa svim ovim pandemijskim ludilom oko nas?

OV: To je odlomak iz jednog eseja koji sam napisao o samoubojstvu svog ujaka 2012., tako da je on izrečen u kontekstu samoubojstva i, i dalje stojim iza toga: možemo (pre)živjeti. Iako što se pandemije tiče i mnogih lica opasnosti koje ona nosi – toliko toga je van naše kontrole.

Traume i puknuća koje mijenjaju ljude 

  • Nedostatak kontrole je nešto čega se ljudi strašno boje. Tri dana nakon što je ovdje u Zagrebu počeo lockdown pogodio nas je snažan potres. Život se nekako bitno promijenio od tog trenutka. Ne život kao materijalna realnost, nego život kao protok energije. Meni, kao i mnogima koje znam a proživjeli su potres, život se jednim dijelom polomio. Koje životno iskustvo je tebe najviše slomilo?

OV: Mislim da postoje osobna i kolektivna puknuća. Ostavit ću osobna za sebe ali rekao bih da je 11. rujna promijenio način na koji se moja generacija doživljava. Mnogi od nas, koji su tada bili djeca, tada su prvi puta vidjeli da odrasli otvoreno tuguju. Nakon što su tornjevi pali poezija se počela pojavljivati svuda. I u publikacijama koje nikada nisu objavljivale poeziju. Poezije je bilo na telefonskim govornicama, električnim stupovima, u podzemnoj željeznici, na zgradama, dijelila se mailovima. Ali čemu? Sav taj patos i lirika vodila je kuda? Direktno u rat koji je trajao više od dva desetljeća. Poezija nije spriječila imperijalni projekt. Zapravo, čak je korištena u medijima, tako ja to osjećam, da umiri bijes i tugu javnosti. Meni je to bio važan trenutak jer sam uvidio da je jezik moguće oteti, da, i kada ga se koristi da bi se pokazala empatija prema žrtvama, ta empatija može postojati u vakuumu i svejedno dovesti do predanosti uništenju negdje drugdje.

  • Čitajući tvoj roman „Na zemlji smo nakratko predivni“ osjetila sam intergeneracijsku traumu snažnije nego čitajući i jednu drugu knjigu prije. Pokušavaš li ti svoju traumu iscijeliti pisanjem?

OV: Nadam se da se svi možemo iscijeliti i ako je to kroz književnost ili kuhajući ili sakupljajući marke, neka onda tako bude. Svako iscjeljivanje je dobro. Ali da li ja sjednem za stol sa namjerom da iscjeljujem ljude, uključujući i sebe? Ne. Nikada ne bih bio tako drzak. Pisanje je teško. A postići da riječi budu točna arhitektura za osjećaje je opterećujuće i ponekad nemoguće. Pišem da stvorim prostor za osjećaj i razmišljanje. To je sve.

Arhitektura za (auto-)fiktivne osjećaje

  • U arhitektura za osjećaje u tvojem romanu „Na zemlji smo nakratko predivni“ ima puno blagosti u načinu na koji govoriš o majčinom nasilju prema Malom psu – ne osuđuješ je, tvoj lik to doživljava s tako dubokim prihvaćanjem i razumijevanjem – je li to budist u tebi, zahvalni sin svojoj majci,…?

OV: Ne, to je jednostavno ono ljudsko u meni, za što vjerujem da smo svi sposobni bez obzira na naše vjere i identitete. Ali također shvaćam da je mojim likovima ponekad lakše raditi te stvari, čak i nego meni. Moji likovi su, na ovaj način, puno bolji od mene. Oni su hrabriji, strpljiviji, prostraniji. Možda je to zato što dobiju mnogo verzija da bi to ispravili, dok ti i ja, mi, u životu dobivamo samo jednu verziju. Drugu priliku zapravo nemamo. Svaki trenutak u vremenu je izdvojen. Svaki čin, bilo da je šteta ili dobročinstvo, gotov je kada je učinjen i ne možemo ga vratiti. Samo u fikciji postoje šanse.

  • Čitajući tvoj roman osjećala sam ga kao auto-fikciju, ali ti ga predstavljaš kao fikciju, a inzistiraš da je riječ o stvarnim ljudima. Zašto nije auto-fikcija? Koji dio je fikcija?

OV: Melvilleov Moby Dick je autobiografski. Ali rijetko kada pitamo za tu knjigu što je “istina”, a što fikcija. Pitam se zašto. Auto-fikcija je relativno nov pojam koji tek treba imati stvarnu čvrstinu ili jasnoću u diskursu, barem koliko ja znam. Ne zanima me raščlanjivanje tih pojmova toliko koliko sam zainteresiran za fikciju kao tehnologiju spoznavanja, odnosno središnju ulogu imaginacije u animaciji ljudske drame kroz medij rečenice. Pišem fikciju jer je ona to što jest: izmišljena. U mojoj knjizi nema nikoga koga uistinu prepoznajem, iako stanje tih likova odražava stanje mene i moje obitelji. Pretpostavljam da se to može sagledati kao da ja stvaram paralelni svemir. Htio sam vidjeti što bi se dogodilo kada bi ti ljudi, čiji životi nalikuju našima, pošli alternativnim putevima s alternativnim osobnostima. Na taj način mogu ih natjerati da se ponašaju i postavljaju pitanja za koja sam možda u svom životu bila previše kukavica. Na taj način svoj roman doživljavam i kao umjetnički stav, ali i kao priču. Ili bolje rečeno, stav umjetnika kao priču. Nijemci to zovu „kuntsleroman“.

  • Tvoj prijatelj Edouard Louis je vrlo direktan kad svoje pisanje deklarira kao auto-fikciju i koristi ju za razne socijalne, a u zadnjim djelima, i političke agende. Misliš li da književnost može dobiti na snazi, društvenoj i/ili političkoj, ako je labelirana kao auto-fikcija?

OV: Ne znam. Osobno sam oprezan prema “istini” kao konceptu jer je povijest zlouporabila istinu kako bi često uništila nižu klasu. U 19. stoljeću vjerovalo se da je “božanska istina” da se bijelci šire na zapad i ubijaju domorodce Amerike. Nacistički režimi su vjerovali da je “istina” strpati ljude u plinske komore. Vidjeli smo, dakle, da je povijesno gledano istina subjektivna. Možemo reći da je i udžbenik svojevrsni roman, onaj koji odražava pogled i predrasude onih koji su ga stavili u svijet. Moglo bi se čak ići tako daleko da se kaže da je istina često fikcija — ili fikcionalizirana. Mislim da svi živimo pod raznim mitovima, koji imaju svoje vlastite agende, koje šire njihovi vlastiti režimi. Na ovaj me način uopće ne zanima “istina”; više me zanima za stvaranje vlastitih mitova kako bih se borio ili surađivao s mnogim drugim mitovima koji postoje.

Neprevodive emocije 

  • Pišeš kako Vijetnamci više pokazuju nego govore o ljubavi. Sve naše emocije oblikuje jezik. Svaki jezik ima nazive za neprevodive emocije. Postoji li emocija koja postoji kao riječ na vijetnamskom, a koju bi mogao samo objašnjavati na engleskom? 

OV: Izraz „làm con“ znači biti sin, ali se prevodi kao “napraviti sina”. Sviđa mi se kako su biti i stvarati sinonimi jedno za drugo na vijetnamskom, da ono što jeste ovisi o tome na čemu radite. Morate stvoriti uvjete za vezu; ona nije uvijek nešto što je dano.

  • Na tvoje pisanje je utjecala američka književnost i brojni veliki američki romanopisci, imaš li još neke bitne utjecaje u smislu književnih kultura i pisaca?

OV: Na mene su utjecale brojne književnosti iz raznih dijelova svijeta i iz raznih epoha. U zadnje vrijeme sam jako zainteresiran za Frankfurtsku školu teoretičara: Adorna, Arendt, Benjamina i ostale. Japanski pisci, posebno Kawabata i Tanizaki su mi od esencijalne važnosti.

  • Ima li na tvoje pisanje ikakvog utjecaja gdje pišeš? Svoj prvi roman si napisao u ormaru…

OV: To je bilo najtiše mjesto u mom stanu.

  • U vrijeme pandemije većinom se moglo putovati kroz prostor i vrijeme samo kroz knjige. Jesi li čitao više knjiga tijekom pandemije nego prije? Koji je tvoj omiljeni način bijega od stvarnosti – knjige, filmovi, glazba? Gdje odeš?

OV: Kao piscu, teško mi je pasivno čitati i “uživati” u knjizi. Uvijek čitam da učim, seciram, čak i kad ne želim. Stoga je teško uživati ​​u ovim medijima. Čak i u filmovima, moj mozak radi na seciranju radnje, narativnih struktura, karaktera itd. Kada je u pitanju slobodno vrijeme, rekao bih da su video igre najmoćniji prostor za mene. To i jednostavno kuhanje za moje prijatelje i voljene.

Tekst: Iva Biondić

Foto: Tom Hines, Instagram, Hena com

0