Ilina Cenov: ‘Ako bih morala odabrati jednu riječ za ove knjige, onda bi to bilo – nezaboravne’

Gospodina Gregoryja Davida Robertsa već smo upoznali u jednom od ranijih tekstova, kad sam pisala o njegovom gigantskom romanu Shantaram. Ali, hajdemo ukratko ponoviti gradivo, za one koji su ovdje novi(ji). Naime, australski pisac bivši je heroinski ovisnik, pljačkaš, i zatvorenik, koji je 1980. pobjegao iz australskog zatvora, gdje je služio kaznu zbog oružane pljačke, sve da bi stigao u Indiju, Bombaj, gdje je živio narednih 10 godina. Uhićen je 1990. u Frankfurtu, izručen Australiji, te je odslužio ostatak svoje zatvorske kazne. Očaravajući Shantaram je napisao upravo u zatvoru, dok je Sjena planine, nastavak prethodnog romana, svjetlo dana ugledao 2015.

Shantaram započinje dolaskom australskog zatvorskog bjegunca, Lindsayja (Lina) u Bombaj, te našeg junaka vodi kroz nekoliko nevjerojatnih godina, u kojima on upoznaje gomilu živopisnih likova svih naroda, klasa, jezika i interesa, te postaje punopravni dio jedne nevjerojatne, vibrantne metropole.

Shantaram

Doista mislim da ne postoji osoba, kojoj se ovih preko 800 stranica punokrvne pustolovine ne sviđa, i možemo slobodno konstatirati kako je Shantaram među ljubiteljima pisane riječi stekao kultni status, a čemu zasigurno pridonosi i, u najmanju ruku, osebujna biografija njegovog autora. Naime, autobiografski momenti su u knjizi i više no prisutni, ali – nikada se nije saznalo koliko ih točno ima, pa je i to pridonijelo kultnom statusu. 

E sad. Pisati nastavak tako Velikog Romana (naravno, ovdje ne mislim na veličinu prema pozamašnom broju stranica), je nevjerojatno teško i zahtjevno. Čitati nastavak tako Velikog Romana je također nevjerojatno teško i zahtjevno. Zašto? Pa zato što su nam očekivanja, nakon Shantarama negdje u stratosferi.  

I onda se baciš u Sjenu planine, ponovno na preko 800 stranica, i ponovno ti je baš lijepo…

Priča u Sjeni planine ide ovako nekako: prošle su dvije godine od posljednje stranice Shantarama, naš junak Lin je i dalje bjegunac, koji nastoji pokrpati konce svojega života nakon gubitka životne ljubavi, Karle, koja se udala za medijskog mogula, Ranjita, te nakon smrti očinske figure, mafijaškog dona, Khaderbhajia. No, kad mu sa dvije godine zakašnjenja stigne Khaderbhajijevo oproštajno pismo, s posljednjom željom velikog mafijaškog bosa, kotač sudbine se ponovno vrtoglavo i posve nepredvidivo zavrti, a naš Lin kreće u još jednu veličanstvenu, nezamislivu pustolovinu… 

Dalje se neću niti truditi opisati što se sve događa, jer to nije niti moguće. Samo ću napomenuti kako ćemo prokrstariti mnoštvom zanimljivih potpriča, susresti veliki broj likova iz prvog romana, saznat ćemo njihove (ne)sretne sudbine, te upoznati nove, dojmljive, upečatljive i nezaboravne likove… 

“Opet hodamo multijezičnim, kozmopolitskim, multikulturalnim velegradom”

Naravno, ponovno smo i u Bombaju, čudesnom, iskričavom „Gradu Otoku“. I ponovno je gosp Roberts uspio utkati grad, zemlju, ljude i kulturu u roman, tako da si ne možeš zamisliti da bi se radnja odvijala bilo gdje drugdje nego baš u Indiji i baš u Bombaju. Opet hodamo multijezičnim, kozmopolitskim, multikulturalnim velegradom, u čijem ritmu Lin diše, živi, i postoji, a bome, i mi s njim. Mi smo tamo, hodamo ruku pod ruku s indijskom mafijom, prostodušnim stanovnicima slamova, guruima, dekadentnim pridošlicama iz najrazličitijih dijelova svijeta, pustolovima, koji su svi u potrazi za nečim: srećom, životom, smislom, mirom, ljubavlju, smirajem… Nebitno skroz, jer potraga je sama sebi i svrha i cilj… „Odgovori na velika pitanja su mali, a velike odgovore možeš naći samo pomoću malih pitanja.„

I ponovno, još jednom, učimo, saznajemo, volimo, uranjamo u drugačiju i posebnu kulturu, osjećamo okuse, mirise, boje, ubrzani puls jednog grada. Ruše nam se predrasude: „Jedna od velikih zagonetki Indije i njezina najveća radost je nježna srdačnost najlošije plaćenih… Upravo je ta dobrota iz najdubljeg izvora indijskog srca prava zastava te nacije i veza koja te stalno vraća u Indiju i tamo zauvijek zadržava.“ 

I mirne duše možemo konstatirati kako ne samo da je Lin postao dio te začudne zemlje, već je to i nama samima pošlo za rukom: ako smo u „Shanataramu“ polako otkrivali Bombaj i Indiju, sada smo u njihovom samom srcu, Bombaj je jednostavno postao naš. I koliko god se 800 stranica činilo pozamašnim zalogajem, i koliko god da nam vremena trebalo da proživimo ovu zadivljujuću pustolovinu, zapravo nam u konačnici postaje – premalo.  

“Koliko god se 800 stranica činilo pozamašnim zalogajem, zapravo nam u konačnici postaje – premalo”

Prokletstvo nastavka je vražja stvar, i vjerojatno bi revni kritičar pronašao poneku zamjerku ovoj epskoj avanturi. Primjerice, pronaći ćemo malo previše melodramatično intoniranih rečenica, koji aforizam previše, sigurna sam da bi nekima zasmetali i sretni završeci gomila potpriča kojima ovaj roman obiluje, jer su tragični završeci možda uvjerljiviji, i sl. Ali – ja nisam kritičar, nego zaljubljenik. I uopće se neću zadržavati na nedostacima. Jer, ono što na kraju ostaje jest: čarobna, zavodljiva priča, likovi toliko upečatljivi da postaju „veći od života“, zemlja i kultura koju osjetimo na svakoj stranici. Ostaje i neizbrisiv dojam da si tamo, da si punopravni dio uzbudljivog vrtloga ove nevjerojatne sage… I tu moram konstatirati da je gosp Roberts opet pogodio i uspio. (Empirijskim putem utvrdile dvije zaljubljenice u Shantaram, Ana De, i moja malenkost, šaljući si nakon završetka čitanja Sjene planine emotikone suznih očiju.)

Ako bih morala odabrati samo jednu riječ da opišem Shantaram i Sjenu planine, onda bi to, za ukupno 1600 stranica ovog tandema kapitalaca, bilo – nezaboravan. I, iako vrlo često koristimo taj epitet, nisu baš svi nezaboravni romani doista i nezaboravni. Ali, ova dva, u kojima ćemo proživjeti čitave svjetove i živote, postaviti bezbroj pitanja, i dobiti bezbroj odgovora – doista jesu. Vi, koji niste čitali: blago vam se, jer ne znate kakva vas pustolovina čeka. Mi, koji smo pročitali – ostaje nam nemjerljivo bogatstvo čarobnih stranica u kojima smo i sami, nekim čudom neviđenim, bili glavni junaci…

Tekst: Ilina Cenov

Foto: Fraktura, Instagram

0