Ilina Cenov: ‘Ostajem ovdje’ sjajan je roman o stvarnim događajima’

Uvijek kad me pitaju zašto čitam, kao jedan od odgovora neizbježno se nameće: na taj način puno naučim. To je u slučaju romana suvremenog talijanskog pisca Marca Balzana (rođ. 1978.) „Ostajem ovdje“ i više nego točno. Naime, radnja ove povijesne fikcije smještena je u sjevernu talijansku pokrajinu, Alto Adige, odnosno Südtirol, koja je 1919. od Austrije pripojena Italiji. Što to konkretno znači? Pa, to je rodilo permanentni sukob stanovnika: s jedne su strane Talijani, s druge stanovništvo njemačkog govornog područja, koje odjednom, eto, živi u Italiji, ali praktično ne poznaje niti jezik, a niti kulturu, te se uopće ne osjećaju Talijanima…

Autor smješta radnju u Curon, talijansko seoce, desetak kilometara od granice sa Švicarskom i Austrijom, dakle, u samo srce gore spomenute pokrajine, čije stanovništvo mahom uopće ne priča niti razumije talijanski. Upoznajemo Trinu, sad već gospođu u godinama, koja se obraća svojoj davno nestaloj kćeri – i tako nas vraća najprije u 1939., ali i dalje, u dvadesete godine, te plete intimno pismo. 

Priča o mladalaštvu i životu pod represivnom vlašću

Trina opisuje svoje mladalaštvo, život pod represivnom fašističkom vlašću, ali veliki dio romana se odnosi i na nesretni Drugi svjetski rat. Do dolaska fašista „život je bio određen ritmovima godišnjih doba…“, da bi se nakon toga sve preokrenulo: primjerice Bolzano, kao najveći grad pokrajine, zadesilo je paljenje javnih zgrada, maltretiranje stanovništva, ulice su preimenovane na talijanski i td. Trina, koja je sanjala postati učiteljicom, upravo je zbog dolaska fašista bila primorana odustati od svojih planova, jer se tada naprasno prekinula (štoviše, i zabranila) upotreba njemačkog jezika.

Dalje nam se otkriva nesmiljena borba za opstanak, ne samo fašisti, već i nacisti i krvavi svjetski sukob, nakon kojeg također ništa više nije isto: „Možda zato što nakon rata čovjek s mrtvima treba sahraniti i sve što je vidio i učinio, pobjeći koliko ga noge nose prije nego što i sam postane ruševina. Prije nego što borba protiv utvara postane naša posljednja borba.“ 

Nakon rata nastavlja se i bitka stanovnika protiv desetljetne izgradnje brane na rijeci Adige. Brana, kao rak rana, i nešto protiv čega ne postoji adekvatno oružje (stanovnici čak u jednom trenutku odlaze pred Papu, također bezuspješno), prijeti daljnjem opstanku sela: nakon što se izgradi, čitava dolina bit će poplavljena, a tada neće više biti bitno kojim se jezikom nazivaju pojedine ulice, jer njih ionako neće više biti…

Marco Balzano je nakon posjete Curonu, odnosno, onome što je od sela preostalo, bio inspiriran tim dijelom povijesti svoje zemlje, odnosno, kako sam kaže ovdje se tako jasno pokazuje „nasilje povijesti“. I upravo je on to uspio utkati u brojem stranica nevelik roman. Kroz historijske činjenice (proveo je opsežno, višegodišnje istraživanje) dočarao nam je i intimnu, bolnu, veliku priču jedne žene, koja se, ne svojim izborom, odlukom ili krivicom, zatekla u vrtlogu događaja, na koje nije imala gotovo nikakav utjecaj. Trina opisuje (svoju) prošlost, koja nikako da ju pusti na miru, „…uzalud je zavaravati se da će prošlost prije ili kasnije ostati iza nas. Suđeno joj je da ostane rana koja neće zacijeliti.“

Sjajno koncipiran i neobičan roman u kratkim poglavljima

„Ostajem ovdje“ je sjajan, iznimno zanimljiv roman o stvarnim događajima, sjajno koncipiran upravo zbog čestih vremenskih skokova u radnji i pisan u kratkim poglavljima, čime smo dobili na dinamici, te fluidnosti samog teksta. 

Ali, da pokušam opisati i (moj osobni, subjektivni) dojam. Ne mogu se oteti jednoj riječi, a to je neobičan. Balzano piše jednostavno, jasno, iz vizure Trine (u ich formi, uz često obraćanje kćeri), odmjereno, i nekako hladno, što ga ne sprečava da prosipa doista krasne rečenice, pune dubokih uvida. Ali, upravo ta hladnoća i jest emocija koju Trinin život emanira: ona prepoznaje događaje, nabraja ih, na neki način pomirena s njima, kao da je njezin čitav život bio jednostavno – preživjeti. I to je učinila. I to je to. I upravo taj odmjeren stil, gotovo pa rudimentaran, najbolje opisuje i dočarava ne samo jezik jedne žene koju život nije mazio, već i dojam supresije: i jezika, i emocija, pa čak i samoga života, supresije koja je obilježila jedan trenutak u prostoru i vremenu. 

Nakon ovog romana, poželjet ćete posjetiti Alto Adige, ako do sada niste, da vidite taj mistični crkveni zvonik, koji izviruje iz potpuno nevjerojatnog okruženja, ono jedino što je preostalo od nekadašnjeg Curona… Jer Život piše doista nevjerojatne priče, i ovo je upravo jedna od njih…

Tekst: Ilina Cenov

Foto: Hena com / Instagram

0