Ilina Cenov: O bestselleru koji donosi intrigantan odnos majke i kćeri o kakvom još niste čitali

Kad mi u ruke dopadne roman indijskog autora, to mi uvijek bude poseban praznik. Naime, volim djela koja imaju veze s Indijom, bilo da ih pišu Indijci (u to ubrajam i Pakistance), bilo da ih pišu pisci čije je porijeklo indijsko ili pakistansko, ili im je radnja smještena u Indiju i Pakistan. Svojedobno sam u knjižnici bila iščitala skoro sve što odgovara gornjem opisu, pa mi je gđa knjižničarka predložila da uzmem Mahabharatu i Ramajanu, jer da je to jedino što mi je još ostalo za pročitati. 

Srećom, ovdje je Zagoreni šećer američke spisateljice indijskih korijena, Avni Doshi, intrigantna priča o toksičnom odnosu između majke Tare, i kćeri Antare. 

Intrigantna priča o odnosu majke i kćeri

Antara je mlada žena u tridesetima, čija majka počinje pokazivati znakove galopirajuće demencije, te, kako vrijeme odmiče, sve je manje sposobna brinuti o sebi. Rezultat je pojačana kćerina briga za zdravlje i dobrobit majke, te Tara dolazi živjeti u stan koji Antara dijeli sa suprugom, Dilipom. Radnju pratimo fragmentarno, kroz dijelove iz sadašnjosti, u kojoj se Antara teško snalazi sa zahtjevnom majkom, te kroz dijelove iz prošlosti, u kojoj se polako otkrivaju i duboki razlozi za netrpeljivost dviju protagonistica. 

Naime, kad je Antara bila djevojčica majka je odlučila otići iz dogovorenog, pomalo apsurdnog braka, i to na način da su njih dvije jednostavno, bez ikakvih objašnjenja, samo otišle. Nekoliko su godina provele u ašramu kod gurua, kojem je Tara bila jedna od ljubavnica, a djevojčica još jedna zapostavljena i zanemarena duša. Antara je majku viđala rijetko, zapravo je čeznula za njom, dok je prisustvovala bizarnim obredima, i dok se silom prilika družila s jednako tako bizarnim guruovim sljedbenicima. Oca, s druge strane, nije viđala uopće. 

Roman je pisan u prvom licu, iz Antarine perspektive, koja korak po korak otkriva upravo zastrašujući, gotovo monstruozni majčin odnos prema njoj, od najmanjih nogu, pa sve do sada, kada Tara, zbog demencije (za koju se ponekad čini i da ju izmišlja) opetovano ponižava kćer. „Sad mi se čini da joj zaboravljanje odgovara, da se ne želi sjećati stvari koje je rekla i učinila. Čini mi se nepravednim da ona može izbaciti prošlost iz misli, a moje neprestano vrve njome.“

 Tara se čitav život ponašala kao da uopće i nije majka, Antara joj je bila kao neki pripadak, zapravo svojevrsni teret, koji je uvijek tu, ali o kojem i nije posebno razmišljala, ili brinula. „Da su naši razgovori itinerari, pokazali bi da se uvijek vraćamo u istu prazninu, slijepu ulicu iz koje ne možemo pobjeći.“ 

Takav odnos, gdje su majka i ona živjele u „zasebnim stvarnostima“ ostavio je itekakav trag na odrasloj Antari – ona je kaotična, nesigurna u sebe, svoje želje i porive, slabo ostvarena umjetnica, čiju umjetnost nitko i ne razumije (pa tako, gotovo ni ona sama). Ona je izgubljena u životu kojeg vodi, gotovo kao da glumi život u kojem se zatekla, površno ispunjava svoje uloge, svjesna svojevrsne nestvarnosti: „Može li se, ako u njemu stekneš dovoljnu lakoću, glumljenje užitka, glumljenje ljubavi, pretvoriti u istinski doživljaj? Kad se gluma pretvori u stvarnost?“

Autentični prvijenac koji će vam se urezati u pamćenje

Smješten u Indiju, u grad Pune, ovaj nas roman vodi u suvremenu, ali jednako tako i u zemlju punu različitosti, egzotike, šarenila, osjetimo nama nepoznate mirise, okuse, zvukove – svojevrsnu kakofoniju indijskog kaosa. Upoznajemo se s običajima, tradicijom, ali i načinom života moderne nacije. Posebno su fantastični opisi života u ašramu, kroz koje zapravo vrlo brzo uviđamo da je tu malo svetosti, o kojoj se inače toliko priča, te moram pripomenuti da dodatne stranice ove tematike ne bi bile nikakav višak, dapače. 

Zagoreni šećer doista je neobično intoniran, izuzetno originalan prvijenac, kojim je Doshi dobacila do finala Bookera za 2020., i to sasvim opravdano. Ona piše izuzetno autentičnim pripovjednim glasom, bez viška ukrasa, iskreno, oštro i uvjerljivo, gotovo da zaboravimo da je riječ o fikciji. Spretno nas je uvela u zamršenost dvaju isprepletenih života, progovorila o odnosu majke i kćeri, o svemu onome što se dogodi kada stvari krenu nizbrdo. Zapravo, baš kao što naslov sugerira: što se dogodi kad nešto inicijalno „slatko“ putem „zagori“. Niti izgleda, niti zvuči, niti miriši kako bi trebalo, a bome nije više ni ukusno… 

Tekst: Ilina Cenov

Foto: Hena com, Instagram

1