Shantaram, roman suvremenog australskog pisca Gregoryja Davida Robertsa, po mnogočemu je jedno od najupečatljivijih djela koje sam ikada pročitala, ali hajdemo se prvo pozabaviti pričom iza same priče. Naime, gosp Roberts je bivši heroinski ovisnik, pljačkaš, i zatvorenik, koji se u to sve navedeno doveo nakon raspada braka, i otuđenja od ostatka obitelji. Daleke 1980. pobjegao je iz australskog zatvora, i nekako se dočepao Indije, Bombaja, gdje je živio narednih 10 godina. Uhićen je 1990. u Frankfurtu, izručen Australiji, te je odslužio ostatak svoje zatvorske kazne. Shantaram je napisao upravo u zatvoru, i to čak tri puta, jer su mu dvije verzije tijekom pisanja uništene. I najvažnije: ovo djelo prepuno je autobiografskih elemenata (koliko točno, to nikada nećemo saznati, ali za legendu je dovoljno…)
Radnja knjige koju je gotovo nemoguće prepričati
Avantura započinje dolaskom australskog zatvorskog bjegunca, Lindsayja u Bombaj. Odmah na prvoj stranici saznajemo najbitnije o pripovjedaču: „Bio sam revolucionar koji je izgubio ideale u heroinu, filozof koji je izgubio integritet u kriminalu i pjesnik koji je izgubio dušu u najstrože čuvanom zatvoru.“ Po izlasku s aerodroma, upoznaje simpatičnog, dobrodušnog taksista Prabakera, čovjeka najšireg i naljubaznijeg osmijeha, koji mu postaje svojevrsni vodič, a ubrzo i bliski prijatelj. Lindsay (zapravo, Lin, odnosno Linbaba – jer ga je Prabaker odmah pragmatično preimenovao) je vječno oprezan, u potrazi za normalnim životom, i načinom zarade, koliko je to uopće moguće u kaotičnom indijskom velegradu.
Uskoro ga opljačkaju, te, kako ne može više plaćati hotelski smještaj, pristaje na Prabakerovu ponudu, i seli u slam, sirotinjsko naselje, u kolibu sa zemljanim podom. Međutim, mjesto koje bi svakome od nas predstavljalo užas, Lin ne doživljava na taj način: snalazi se kao da je oduvijek tamo, prestaje biti stranac – gora, postaje liječnik sirotinjskog naselja, zapravo postaje jedan od njih… I ovo je tek uvod.
Dalje je Shantaram doslovno nemoguće prepričati, poglavito iz razloga što ima toliko različitih, interesantnih, iscrpnih epizoda. To je 810 stranica sitnog literarnog veza, doista impresivna, epska priča, očaravajuće putovanje multikulturalnom Indijom, kroz slamove Bombaja, indijska sela, pušionice opijuma, tržnice ljudima, bollywoodske filmske setove, jezivi indijski zatvor, mafijaške sukobe, ratovanje po bespućima Afganistana… Roberts nas uvodi u zatvoreni, dekadentni svijet indijske mafije, kozmopolitskih stranaca, glumaca i prosjaka, kurvi i svetaca. Čas smo u slamu, gasimo požar, koji prijeti proždrijeti naselje, čas u pitoresknom indijskom selu bez ikakvih natruha suvremene civilizacije, zatim se družimo s osebujnom ekipom po najfinijim klubovima i restoranima, pa malo sudjelujemo u uličnim okršajima bandi, da bismo već sljedeći trenutak plesali koreografije iz bollywoodskih hitova…
Lin u svom novom životu upoznaje nezamislivu paletu likova, od prostodušnih stanovnika slama, poput dobrodušnog Prabakera, preko vrha bombajske mafije, gdje se posebno ističe karizmatični Afganistanac, Abdel Khader Khan, pa do čudesne Švicarke, Karle, u koju se naš junak, sasvim očekivano, bezglavo zaljubi.
‘Shantaram’ nas vodi u putovanje osebujnim Bombajem
Svojevrstan lik u ovome romanu je i nezaboravni Bombaj, multikulturalni, multijezični velegrad, svijet za sebe, u čijem ritmu Lin diše, živi, i postoji. Roberts piše na način da je nama Bombaj toliko blizu, da gotovo možemo čuti zvukove, vidjeti ljude i omirisati gustu egzotiku, koja se valja na svakoj stranici. „To je miris bogova, demona, careva i civilizacija koje uskrsavaju i propadaju.“ Ako je netko uspio utkati grad (i zemlju) u književno djelo, na način da grad i djelo postaju jedno, neodvojiva i nerazdjeljiva cjelina, onda je to pošlo za rukom gosp Robertsu. Ovdje su nam servirana najblistavija, i najstrašnija mjesta jednog iznimnog, vibrantnog, pulsirajućeg grada.
I kroz blještav i iskričav grad, prepun različitosti i suprotnosti, nevjerojatnog siromaštva i nevjerojatnog bogatstva, kroz spektar iznimnih, izvanrednih likova, Lin uranja u kulturu, i počinje promatrati stvari oko sebe drugim očima. Zapravo, temeljito i zdušno se ruše predrasude, odnosno prije neka uvriježena (naša zapadnjačka) vjerovanja, te i sami učimo da životne situacije ne promatramo iz našeg stajališta, nego iz perspektive kulture, mjesta i ljudi gdje se te situacije rađaju. Tek tada shvaćamo svijet oko sebe… Usput raspredamo i o ljubavi, i o tri velika pitanja („Tko smo? Zašto smo ovdje? Kamo idemo?“), o grijehu, o činjenu zla iz pravih razloga, a saznajemo i što znači Shantaram…
“Čitamo, upijamo, učimo o prijateljstvu, tragediji, o našim izborima…”
Ovo je topla, velika, ma veličanstvena priča! Kroz nju se probijamo s lakoćom, jer taj u početku nezamisliv broj stranica proleti u hipu – Roberts piše izuzetno zanimljivo, temeljito, uvjerljivo, vješto nas uvlači u pustolovinu, i mi ne možemo prestati čitati, a bome ni misliti o pročitanome. Ovo je čudesan, divan hommage jednom gradu, zemlji i ljudima. Čitamo, upijamo, učimo o prijateljstvu, tragediji, o našim izborima, o posljedicama, a najviše o ljubavi i iskupljenju: nikada nije kasno, uvijek se možemo okrenuti, i krenuti drugim, boljim, ispravnijim putem…
„Uvijek sam mislio da je sudbina nešto nepromjenjivo, nešto što je svakom od nas dano pri rođenju, nepromjenjivo poput rasporeda zvijezda. Odjednom sam međutim shvatio da je život čudniji i ljepši od toga. Bez obzira na to u kojoj se igri zatekli, bez obzira na to koliko sreće ili peha imali, svi možemo potpuno promijeniti život samo jednom mišlju ili jednim činom ljubavi.“
Shantaram sam upravo pročitala drugi put (izgleda da će ovo biti godina ponovljenih naslova), i jednako sam uživala kao prije 7-8 godina, kada sam ga napokon, nakon dugog traženja, pronašla u knjižnici. Sad imam svoj primjerak, koji upravo kreće na putovanje od ruke do ruke, jer je lista zainteresiranih pozamašna, a i roman koji opisuje daleka mjesta i sam mora putovati… I ono što svima kažem, kad oduševljeno opisujem ovo djelo, kako god u konačnici doživjeli ovih 810 stranica, garantiram da ih nikada, ali nikada nećete zaboraviti!
Tekst: Ilina Cenov
Foto: Fraktura, Pexels, Instagram
