Razgovarale smo s autoricama otkačenih feminističkih eseja koje su nas podsjetile zašto je feminizam tako važan

Gdje je feminizam oko nas? Zašto na njega dovoljno ne reagiraju muškarci, ali ni same žene? Na koji je način povezan s drugim sferama našeg života i kako ga se neprimjetno svakodnevno guši? Pročitali ste samo neka od pitanja na koja odgovaraju čak šest novih zbirki eseja koje je izdala Fraktura, a o kojima se priča i na aktualnom festivalu Feminizam je na sve u zagrebačkoj Uraniji.

Na književnim listama ovog mjeseca tako ćete bez sumnje naići na naslove Maše Grdešić, Asje Bakić, Lee Horvat, Lane Pukanić, Barbare Pleić Tomić i Jasne Jasne Žmak. Njihova imena možda vam već odzvanjaju, budući da se radi o osnivačicama i autoricama ženskog i feminističkog portala Muf koji je ugašen 2018. godine. Svaka od njih ima svoje viđenje feminizma koji, unatoč tomu što je nakon desetljeća borbe donio određene rezultate, još uvijek za veliku većinu predstavlja pokret protiv muškaraca, čangrizavost i stigmu.

S jedne strane kao da se polako budi svijest o pravima žena, jednakosti i feminizmu, ali s druge se čini da je to buđenje popraćeno novim i još većim izazovima. Možda je najveći opće neshvaćanje ideje feminizma. Zanimalo nas je koje su to najveće društvene zablude i predrasude prema feminizmu.

„S jedne strane mislim da se često čuje ideja da se nemamo više za što boriti, da su žene sada napokon jednake muškarcima i da je ta priča završena. Po meni, to je posljedica te zamke u koju ljudi često upadnu jer promatraju stvari iz osobne, partikularne perspektive koja počiva na logici – Ja sam ravnopravna, meni to ne treba. Međutim, mi smo socijalna bića i živimo u društvenim strukturama, i funkcioniranje tih struktura se reflektira na naše živote i na brojne nevidljive načine. Dovoljno je okrenuti pogled na sastav političkih tijela pa vidjeti koji tu disbalans postoji, da ne govorim o razlikama u plaćama koje i dalje uporno perzistiraju. I dalje, dovoljno je razmotriti rodne odnose na popisu nominacija za Oscare ili u popisu lektirnih naslova za osnovnu i srednju školu“, tvrdi Jasna Jasna Žmak, autorica zbirke One stvari – eseji o ženskoj seksualnosti.

Jedna je od najvećih paradoksa upravo da se ni same žene ne žele ‘deklarirati’ kao feministkinje. U društvu i dalje postoji strah od takve etiketa i svega što ona nosi. S tim se slaže i Lea Horvat, autorica zbirke ‘Nepraktični savjeti za kuću i okućnicu – feministička čitanja ženske svakodnevice.’

„Žene nisu imune na internalizaciju mizoginije i ženska solidarnost u našoj je kulturi sustavno obeshrabrivana. Naučene smo izjavu „nisi kao druge djevojke“ primiti kao kompliment, često čujemo da je „žena ženi najveći neprijatelj“. Negdje do 15. godine i sama sam tvrdila da se radije družim s dečkima jer su intelektualniji, manje zainteresirani za trač. Zazor pred feminizmom dijelom proizlazi iz pojmovnih zabluda. Zbog korijena riječi i dalje je rašireno uvjerenje da je feminizam neki oblik nepravednog preferiranja žena, obrat patrijarhata u kojem žene za sebe priželjkuju one pozicije moći koje drže muškarci. Mi zapravo želimo dovesti u pitanje postojeći odnos moći i zamijeniti ga nečim boljim, pravednijim, a ne ga oduševljeno prigrliti.“

Baš kao što ga se Lea dotaknula, jedno je od ključnih pitanja feminizma učenje djevojčica i dječaka o tome kako se ‘ispravno’ treba ponašati. To je ujedno i glavna tema zbirke Maše Grdešić, ‘Zamke pristojnosti- esej  feminizmu i popularnoj kulturi.’

„Jedna od stvari koja me duže vremena zaokuplja upravo je ta pristojnost koja se djevojčicama usađuje od malih nogu. Zatomljuje se njihova ljutnja i bijes, zahtijeva se od njih da u svakom trenutku budu mirne, slatke i da imaju osmijeh za svakoga. To djevojčice, djevojke i žene čini vrlo ranjivima jer postaju idealna meta različitih predatora koji ih žele iskoristiti – emocionalno, mentalno, seksualno. Ako ste odgojem usvojile takvo pristojno ponašanje, treba puno vremena i vježbe da se konačno usudite ući u otvoreni konflikt, progovoriti o nepravdi i izboriti se za sebe i druge. Feminizam mi je značajno pomogao u osvješćivanju vlastitih automatskih reakcija jer je nemoguće biti feministkinja bez upozoravanja na neravnopravnost i nepravdu, a to znači bez rasprave i sukoba s onima koji nas žele zadržati na mjestu i sebi na raspolaganju.“

Uz već spomenute etikete koje se vežu uz feminističku perspektivu i kritiku, Barbara Pleić Tomić, autorica zbirke ‘Mama kuha ručak, tata čita novine’ uočila je i jedan kolektivni upitnik koji nam kao društvu visi iznad glave kad govorimo o feminizmu.

„Patimo od ogromnog manjka povijesne svijesti, odnosno osviještenosti o tome kako nam prava koja danas imamo, a koja se tiču svih životnih sfera, od prava glasa, preko obrazovanja i rada, do reproduktivnih prava, nisu jednostavno pala s neba u krilo, već su rezultat dugotrajnog, mukotrpnog rada žena koje su nam prethodile i koje su često bile prisiljene žrtvovati mnogo toga kako bi omogućile pravednije društvo i više mogućnosti za generacije koje su slijedile.“

Čini se da prema feminizmu danas postoji dvojaki odnos. Dok dio društva viče da feministkinje ‘pretjeruju’ i slijepi su pred godinama koje su prošle do sadašnjeg položaja žene, drugi daju feminizmu vjetar u leđa i tvrde da ciljevi nisu ni upola postignuti. Obje skupine nailaze na osude. Uslijed toga javlja se strah kod žena da uopće izraze svoj stav prema feminizmu.

„Iako je s jedne strane banaliziran, feminizam je s druge zastrašujuć u kompleksnosti svojih struja i teorija. Možda neke žene zato misle da ta etiketa nosi previše očekivanja i obaveza za koje se ne osjećaju kompetentnima. To naravno nije istina jer ih i sama njihova iskustva čine kompetentnima. A možda strah proizlazi iz slike feministkinja kao neprivlačnih rospija pa mnogim ženama, pogotovo strejt ženama, „feministkinja“ nije neka seksi identifikacija. Ali ja mislim da totalno je“, objasnila je Lana Pukanić, autorica zbirke ‘Tinejdžerke i drugi monstrumi’.

Razgovor sa svih 6 autorica donosimo vam u nastavku!

Jasna Jasna Žmak: “Bila bih sretnija kada bi nam životi prestali biti ugroženi zbog srama kojim je seksualnost u našem društvu opterećena”

Foto: Hana Grgić

Zbirka ‘One stvari’ progovara o ženskoj seksualnosti – temi koja je, za razliku od muške seksualnosti, još uvijek tabu i izaziva nelagodu. Vi o njoj govorite bez zadrške i vrlo prirodno. Kako javnost reagira na takvu spontanu otvorenost?

Ha, to ćemo tek vidjeti kad se knjiga počne čitati. Desetak frendica i frendova koji su je imali prilike čitati prije službene objave reagiralo je mješavinom suza (zbog nekih teških momenata o kojima pišem), sreće (zbog nekih lijepih momenata o kojima pišem) i olakšanja (što netko napokon govori o tim stvarima). Ali definitivno najveći kompliment koji sam dobila je da je to knjiga koja bi mogla spasiti mnoge živote. Nitko sretniji od mene ako se to zbilja dogodi. A još bih sretnija bila kada bi nam životi prestali biti ugroženi zbog srama i stigme kojima je seksualnost u našem društvu opterećena.

Na neki način živimo u vremenu hiperseksualnosti kad se izgled najviše prodaje, a u isto vrijeme pričanje o ženskom tijelu i seksualnosti je nepoželjno. Kako objašnjavate taj paradoks?

Da, taj naizgled začudni spoj istovremene stigmatizacije i hiperseksualizacije provlači se kao crvena nit kroz nekolicinu mojih eseja – s jedne strane se sve više govori o seksu, (čime se, paradoksalno, često stvara i novi niz pritisaka), a s druge se i dalje perpetuira ideja da je seks sramotan i da moramo biti čedne. Ženska tijela i ženski identiteti tako se neprestano nalaze između dvije krajnosti od kojih nijedna nije moralno «ispravna» i žene su tako neprestano sankcionirane jer su uvijek ili premalo ili previše, ili svetice ili kurve, nema između. Jedna od ideja moje knjige je da prokaže te patrijarhalne mehanizme i da otvori treći, srednji put između tih ekstrema, u kojemu žene imaju izbor da žive u skladu sa svojim potrebama, bez pritisaka, bez moranja, da same odlučuju kada će se i kako upustiti u seksualne odnose, bez straha da će ih netko zbog toga ismijavati, da same odlučuju kako će im izgledati seksualni odnosi, na što će reći da, a na što ne, bez straha da će ih netko zbog toga prokazati.

Lea Horvat: “Postoji strah od ‘loše feministkinje'”

Vaša zbirka eseja ‘Nepraktični savjeti za kuću i okućnicu: feministička čitanja ženske svakodnevice’ feminizam povezuje sa svima nam bliskim situacijama i svakodnevnim zadacima. Većina ljudi i dalje smatra feminizam nekom apstraktnom idejom koja ih se ne tiče. Je li to ‘spuštanje’ feminizma na razinu svakodnevice način da ljude približite feminizmu?

Veliki dio moje svakodnevice sačinjavaju „ženski poslovi“ vezani za održavanje domaćinstva i brigu za djecu. Bitno mi je pričati o njima jer su oni povijesno izvor neplaćenog ženskog rada, ali i nevidljivih kompetencija. Istovremeno, na prvi su pogled vrlo apolitične teme i samim time jako prikladne za small talk. Kad s drugim mamama uspoređujem iskustva, često vidim rodno obilježene obrasce ponašanja u puno oštrijem detalju nego prije. Ne pokušavam misionarski širiti feminizam, ali uvijek iznova me fascinira što možemo otkriti u tim malim usputnim razgovorima i naučiti jedne od drugih.

Nešto ste mlađi od drugih autorica, a uz to ste i predavali na Sveučilištu u Berlinu. Kako, iz vaše perspektive, mlađe generacije gledaju na feminizam? Zalažu li se glasnije za ženska prava ili upravo suprotno?

Budući da predajem na odsjeku za rodne studije, studentska populacija s kojom imam najviše dodira u svakodnevici eksplicitno je feministička. Imam dojam da je feminizam u mojoj generaciji relativno dobro i široko prihvaćen i da se sve uspješnije povezuje s drugim pokretima za društvenu pravednost (Fridays for Future, antirasizam, veganstvo…). Istovremeno primjećujem strah od bivanja onim što Roxanne Gay naziva „lošom feministkinjom“ — od nemogućnosti da se naše svakodnevice potpuno oslobode od patrijarhata. Mislim da nam pričanje o tome, ali i odmak od individualne krivnje prema široj slici, kolektivnoj strani pokreta, puno više pomaže od srama. Razgradnja patrijarhata je proces, a ne nešto što će s lakoćom doći preko noći.

Lana Pukanić: “Očuđujuće može doprijeti do neočekivanih mjesta”

U esejima iz zbirke ‘Tinejdžerke i drugi monstrumi’ dotaknuli ste se izuzetno širokog spektra tema i spajali nespojivo. Primjerice, usporedili ste bivšu predsjednicu i nekadašnju pobjednicu reality showa. Mislite li da su ljudi zbilja slijepi pred ženskom nejednakošću ili su toliko naviknuti na konvencionalne obrasce ponašanja da iste ni ne primjećuju?

Pa mislim da su oboje. Mislim da ljudi, iako je ovo vrlo generalna tvrdnja, vole ići linijom manjeg otpora. Ja volim neobične veze jer mogu uzburkati, proizvesti mali šok, pa makar šok toga da se netko pita jesam li idiot ili genij, kao jedan komentator na Mufu nakon moje opširne usporedbe „Twin Peaksa“ i „Gilmoreica“. Više sam, naravno, ovo prvo, ali svaki mali šok u nekome može prerasti u misao pa u ideju pa u djelo, i to je najbolje.

U svojoj zbirci, ali i u tekstovima na Muf-u koristite se brojnim tekstualnim formama – od kviza, putopisa, kolaža do parodijske poezije. Zašto volite koristiti takve ‘razigrane’ i netipične forme za komentiranje ozbiljnih društvenih tema?

Nema neke namjere, te su mi forme potpuno logične za te sadržaje i raduju me, ali recimo da vjerujem da očuđujuće forme mogu doprijeti do neočekivanih mjesta.

Barbara Pleić Tomić: “Žene su pod pritiskom da sve dužnosti moraju obaviti savršeno”

Zbirka ‘Mama kuha ručak, tata čita novine’ na zanimljiv način proučava fenomen da se na majčinstvo često gleda kao vrhunac ženskog života. U kojim se sitnim svakodnevnim pojavama vidi nametanje te prakse?

U društvu je na djelu zanimljivo su-djelovanje tradicionalne percepcije roditeljstva i skrbnog rada kao ženske domene te novijih trendova „prirodnog“ i „povezujućeg“ roditeljstva koji također zahtijevaju intenzivan, uglavnom majčinski angažman, iako treba napomenuti kako je ipak došlo do promjene i pomaka u očekivanjima koja se stavljaju pred očeve i njihovu angažiranost u brizi za dijete. Međutim, žene su još uvijek dominantno te koje uz profesionalne obveze obavljaju glavninu rada koji se odvija u privatnoj sferi, od kućanskih poslova do skrbnog i emocionalnog rada i pod pritiskom su da sve te dužnosti moraju obaviti savršeno. Žene su iznimno uspješne u internalizaciji tih očekivanja, kao i u samonametnutoj krivnji koja slijedi ako procijene kako su prema društvenim kriterijima na nekoj od tih fronti podbacile. To je najočitije upravo u aspektu brige za djecu jer se danas na tom području očekuje maksimalni angažman – strogo definirane smjernice o pravilnoj prehrani, kvalitetno ispunjeno vrijeme, obrazovne mogućnosti – o svemu neumorno treba voditi računa kako bi se osigurao optimalan djetetov razvoj.

Danas se ponekad čini da se žene susreću s predrasudama na nekoliko fronti. Na meti su kad rode ‘prekasno’, za današnje standarde prerano, imaju nekoliko djece ili pak nemaju niti jedno. I sami ste majka. Kako se nosite s tim predrasudama i na koji način se onda majčinstvo uklapa u feminističku ideju?

Budući da se majčinstvo i dalje doživljava kao ženska sudbina, vrhunac i smisao njezinog života, žene koje se ne odlučuju na majčinstvo percipira se kao neprirodne anomalije. Opet je važno istaknuti kako se kod nas majčinstvo doživljava i kao političko pitanje s obzirom na demografsku sliku Hrvatske te se rađanje pozicionira praktički kao nacionalna dužnost, pa onda slušamo izjave poput one o milijun fertilnih Hrvatica i tome slično. Odluka o neimanju djece, ili o manjem broju djece, označava se kao sebičnost i samoživost, iako je riječ o legitimnom izboru utemeljenom na racionalnoj svijesti o vlastitim ekonomskim i skrbnim mogućnostima. Mislim da je feministički pogled u majčinstvo izuzetno bitan jer nam pomaže osvijestiti koliko su naši izbori uvjetovani društvenim očekivanjima, obrazovnim i ekonomskim statusom i moći te nam, nadam se, omogućava da drugima čiji se izbori i prakse razlikuju od naših pristupimo s više empatije i razumijevanja. Osim toga, pomaže nam osvijestiti kako majčinstvo nije monolitna kategorija i kako nije, niti bi trebalo biti, nalik idealiziranoj instituciji koja je još uvijek često prisutna u stereotipnoj društvenoj predodžbi majčinstva te medijskim i kulturnim reprezentacijama koje iz nje proizlaze.

Maša Grdešić: “Mladim ženama važno je vidjeti žene slične sebi na televiziji ili časopisima”

Zbirka ‘Zamke pristojnosti: eseji o feminizmu i pop kulturi’ stavlja feminizam u odnos s brojnim primjerima iz pop kulture. Smatrate li da je upravo ta sfera danas ključna u promoviranju ženskog položaja u društvu? Koliko je pop kultura doprinijela feminizmu? Jesu li zahvaljujući njoj mlađe generacije osvještenije?

Popularna kultura samo je jedno od područja feminističkog djelovanja i interesa. Nije najvažnija, ali može biti jako važna jer sačinjava okvir naših svakodnevnih života. Svi smo uronjeni u popularnu kulturu, htjeli to priznati ili ne, od brenda kave koju pijemo ujutro do serije koju gledamo prije spavanja. Zato je važno pratiti načine na koji su žene prikazane u serijama, filmovima i pop pjesmama, koliko same sudjeluju u stvaranju medijskih sadržaja, te kako ih konzumiraju i koriste u vlastitim životima. Danas je, na primjer, djevojkama i mladim ženama jako važno da vide žene slične sebi na televiziji ili u časopisima, i da znaju da su njihovi raznoliki identiteti legitimni i da nisu same. Također, koliko god nesavršena, popularna kultura sve više prikazuje i propagira razne feminističke ideje te tako omogućuje njihovu širu dostupnost. Ako ništa drugo, ona može mlađim generacijama pružiti prve informacije o feminizmu te ih motivirati da se aktiviraju i na druge načine.

Na samim koricama zbirke piše da se kod vas javlja ‘vatra u mozgu i želucu’ kad čitate strane autorice knjiga Elenu Ferrante (Genijalna prijateljica) i Sally Rooney (Normal People, Conversations with Friends). Zašto komentirate baš te dvije autorice?

Elena Ferrante i Sally Rooney suvremene su književnice, prva nešto starija, a druga mlađa, koje pišu stilski vrlo precizne i odvagnute romane o položaju žena u patrijarhatu i kapitalizmu u 20. i 21. stoljeću. Mislim da javni tretman Ferrante i Rooney na odličan način otkriva sve probleme odnosa kritike prema spisateljicama koje se bave ženskim životima jer kritičari često nisu sposobni u osobnim pričama o ženskom prijateljstvu, ljubavi, obitelji i seksualnosti vidjeti ono opće i političko, čak ni kada doslovno iskače iz teksta. Također, zanimljivo je pratiti kako golema popularnost tih dviju autorica među čitateljicama koje ih čitaju bez daha zbunjuje kritičare koji još uvijek ne mogu prihvatiti da književnost koja je čitana i popularna u isto vrijeme može biti “ozbiljna”, “prava” književnost.

Asja Bakić: “Feministički bijes je stvaran”

Foto: Virginia Monteforte Reljić

U zbirci eseja ‘Dođi, sjest ću ti na lice’, ali i svojim ostalim tekstovima, bez dlake na jeziku kritizirate trenutačno stanje države pa i imenujete one koje smatrate akterima aktualnih problema. Osjećate li ponekad strah zbog svoje izravnosti? Imate li osjećaj da su se dogodili nekakvi pozitivni pomaci posljednjih godina?

Ne osjećam strah zbog svog jezika, već nelagodu i jezu zbog tuđe šutnje. Pozitivnih pomaka, nažalost, nema – samo koraci unatrag. Od socijalistički uređenog društva spali smo na magarca. Republika Hrvatska ima puno problema. Treba o njima otvoreno govoriti, imenovati ljude koji nas vuku unatrag i denuncirati javno njihove ideje i politiku.

Jedna od čestih predrasuda ljudi, i muškaraca i žena, je da je feminizam poput nekakvog kulta kojem se pripisuje bijes i čangrizavost. Treba li inzistirati na njezinom demantiranju ili je iskoristiti na drugi način?

Feministički bijes je stvaran. Ljudima nije ugodno gledati ljutite žene, jer su nas navikli gledati uplakane. Ako moram birati između suza i ljutnje, uvijek ću radije izabrati bijes. Ne treba, dakle, ništa demantirati: ljute smo s punim pravom. Voljela bih vidjeti kako bi se muškarci osjećali da ne mogu noću mirno hodati ulicom, da moraju paziti kako se oblače, kako se ponašaju, smješkaju li se nepoznatim ljudima dovoljno. Kako bi se osjećali da kontroliramo njihov seksualni život, da stalno kritiziramo njihov fizički izgled, njihova reproduktivna prava, njihovo zdravlje? Bijesne smo, da, ali tu ljutnju nismo izvukle iz guzice.

Foto: Marija Laća, privatni foto album

0