Kako su od spontanog druženja nastale Važnije polovice, hvaljena zagrebačka predstava?

Ili su previše ambiciozni ili su pretjerano inertni. Sve imaju, a ništa ne mogu. Oprečna i svakojaka mišljenja postoje o generaciji millennialsa. Što se, ipak, događa iz njihove perspektive?

Mirna Rustemović i Beatrica Kurbela, dvije mlade dramaturginje, sastajale su se svake srijede. Razmjenjivale su razne crtice iz vlastitog života i tako je, uz čašu kave, pelina ili pive, nastala i predstava Važnije polovice koja je premijeru imala u studenom prošle godine. Tekst koji progovara o paradoksalnoj svakodnevici milenijalaca iz perspektive dva sasvim drugačija ženska lika, Mirna i Beatrica postavile su na kazališnu scenu &TD-a u režiji Paole Slavice koja zajedno s Juditom Franković Brdar i glumi u predstavi. Kontrast između različitih načina života i simboliku u nazivu Važnije polovice pratimo u odnosu dvije žene – jedne koja je majka, a druge koja živi sama.

S Mirnom i Beatricom, koje su u predstavu dale dio sebe, ali ujedno ju ‘umotale’ u fikciju, sastali smo se prošlog tjedna. Razgovarale smo o inspiraciji iza predstave, millennialsima, ali i novim izvedbama Važnije polovice koje na repertoar stižu 04. i 05. ožujka.

Važnije polovice zapravo su poludokumentarna predstava. Znamo da se radi o tekstu nastalom iz vaših osobnih zapiski i crtica. Kako je izgledao cijeli proces nastanka teksta?

BEA: Važnije polovice su dugo dugo nastajale, ili nam se zbog dinamike života čini da je prošlo zaista puno vremena. Sve je počelo prije malo više od dvije godine. Moj sin je imao skoro šest mjeseci pa smo zbog njegovog bioritma i rasporeda bile primorane nalaziti se kod mene doma. Izabrale smo srijedu kao naš dan za druženje i pisanje. Zapravo, nećemo se lagati, srijede su bile za druženje, a pisale smo svaka zasebno kad bi si nadobudno odredile zadaću jer smo svo vrijeme provele ćakulajući. Prvo smo imale neke druge ideje, no koncentracija nam nije bila baš na nivou i stalno smo se vraćale na priče o svojim trenutnim situacijama i svemu onome što život znači kada ovdje živiš i imaš oko trideset godina. Na kraju smo shvatile da se trebamo baviti upravo tim stvarima. Bile smo prezasićene promjenama kako u svojim, tako i u životima svojih frendova kojima smo svjedočile. Sve ono što nam je bilo distrakcija – postalo je tema.

MIRNA: Ideja za predstavu počela se rađati u trenutku u kojem smo se Bea i ja našle, ona je dobila dijete, a ja stalni posao. Nastala je ugurana u rupu između naših želja za druženjima i novih obaveza. Dolazila sam kod Bee srijedom, gdje bi iz tjedna u tjedan pretresale priče o našim, u tom trenutku potpuno različitim životima. S vremenom smo počele raditi bilješke tih susreta srijedom pa nam se onda, kako je Bea već spomenula, učinilo zgodnim da iz toga nastane predstava. 

Kako ste ipak postigle ravnotežu između važnih osobnih ispovijesti i fikcije u tekstu? Kakav je osjećaj izložiti vlastita razmišljanja na sceni?

BEA: Iskreno, ja sam se u jednom trenutku “stisnula kao čvarak” kao što kaže Judita u predstavi, iako sam se u toj prvoj fazi izlagala samo pred laptopom. Kada pišemo, uvijek se izlažemo, no kreiranjem lika koji je ipak iskustveno, generacijski, geografski ili na bilo koji drugi način izmješten iz naše privatne pozicije – čuvamo sebe i svoju intimu. Mi smo počele od fikcije, no stvar nije funkcionirala. Tu opciju smo odmah testirale i odbacile, pa je dokumentarizam bio jedina dobra startna pozicija. S vremenom sam mazohistički počela uživati u toj nelagodi, moguće čak i previše jer je materijala na kraju bilo za trilogiju. Tek naknadno smo čistile tekst i unosile fikciju jer nikome nije u interesu da istrese vagon svog prljavog veša i frustracija po publici. Paola Slavica i Judita Franković Brdar su također na probama doprinijele s nekim forama i fragmentima. Ukratko – bilo je psihoterapeutski za sve sudionike.

MIRNA: Mene je oduvijek u kazalištu zanimala dokumentarnost te načini na koje je moguće građu crpiti iz osobnog. Prije ovog teksta to su većinom bili fragmenti o djetinjstvu i odrastanju. Zapravo i ovaj tekst nije daleko od toga jer se podjednako referira na ono što smo danas i na naše djetinjstvo, odrastanje.  Kada su se u priču uključile glumice Judita Franković Brdar i Paola Slavica, naše prijateljice, likovi iz serija… ta priča je polako od intimne postajala kolektivna. Zanimljiva mi je ta kolektivna konstrukcija memorije, načini na koji su naše sjećanje i identitet oblikovani kroz interakciju vlastitih iskustava te tuđih priča, odnosno društveno uvjetovani te posredovani raznim dokumentima.

Beatrica Kurbel

Vaš tekst prikazuje dvije žene iste generacije u potpuno različitim životnim situacijama, jedan lik je već majka, dok drugi živi sam. Smatrate li da u današnjem društvu obje takve figure nailaze na određene predrasude? 

BEA: Da, ali ovisno o konkretnoj situaciji, okruženju i kontekstu. Ja sam nekako jednom nogom u toj majčinskoj dimenziji, a drugom nogom i dalje u svom krugu ljudi gdje velika većina još ni ne razmišlja o tom koraku. Zezam se da sam kao Batman. Preko dana sam autorica i mama, a ponekad navečer izađem iz zgrade kao samo Bea. Predrasuda o svemu ima posvuda – i na dječjim igralištima, obiteljskim okupljanjima, na poslu, u kafićima. Svaka od tih lokacija ima svoj kontekst i koncept na kojem počiva, a dani su nam rascjepkani na mini uloge koje ovise o tim mjestima i ljudima s kojima smo u interakciji. Svaki izbor i stil života može biti osuđivan, no mislim da je u toj interaktivnoj jednadžbi najvažnije da smo mi zadovoljne svojim izborima.

MIRNA: Kao što smo spomenule, kada smo krenule raditi ovaj projekt nalazile smo se u različitim pozicijama; Bea je dobila dijete, ja stalni posao pa smo obje na trenutke zavidjele onoj drugoj te to otvoreno iskazivale. Dosta mojih prijateljica se u tom trenutku udavalo, dobivalo djecu, kupovalo stanove… Naravno da počneš osjećati neki pritisak od takvog nametnutog „normalnog“ i „urednog“ života, te strašne brojke trideset. Pitaš se bi li se sad i ja trebala tako ponašati… S druge strane, to mi se sve činilo tako dalekim, a i okružena sam isto tako i prijateljima koji ne žive po toj špranci diploma, udaja, stan, dijete… Osjećala sam da tek sada polako počinjem shvaćati što želim, da mi se život koji trenutno živim sviđa i da za sve imam vremena. Predrasude postoje i s jedne i druge strane, a kao što Bea kaže najvažnije je da smo zadovoljne svojim izborom.

Mirna Rustemović

Što je po vašem mišljenju najveći paradoks millennial generacije? Veže li se to za činjenicu da imamo doslovno cijeli svijet na dlanu, ali opet nas neki okviri, bilo društveni ili vlastiti, ograničavaju?

BEA: Da, imamo cijeli svijet na dlanu, možemo u bilo kojem trenutku kupiti avionsku kartu i spontano otići na vikend u Lisabon, biti u kontaktu sa frendom u Dublinu, položiti neki online tečaj ili prijaviti se na natječaj za posao bilo gdje u Europi jer joj službeno napokon pripadamo. Neprestano promatramo nekoga ili nešto, važemo, planiramo i maštamo, no prisutan je taj osjećaj da nam treba još samo malo do nekog cilja, dok se ne pojavi neki novi, idući cilj… jer sutra ćemo se probuditi, uzeti mobitel i tko zna što će nas dočekati. Teško je odabrati ono što si želiš i zadržati fokus. Stalno se nešto događa, mijenja, nastaje i nestaje. Na kraju dana smo prezasićeni svim mogućim sadržajima i vrlo sporo se mičemo s mjesta. Dolazi do zamora i manjka energije za veće životne korake, dokle god egzistencijalna strana života trpi to stajanje na mjestu.

MIRNA: Uf, ne znam, ali da citiram svoju mentoricu i prijateljicu Ladu Kaštelan: „Ne bih vam nikad bila u koži, ne možete normalno ni prekinuti.“ Rekla je to aludirajući na Instagram, Facebook i sve društvene mreže kojima su ljudi danas okruženi. Sve nam je dostupno i sve nam je zbog toga komplicirano na nove načine, prekidi i nove ljubavi i poslovni uspjesi i neuspjesi…. Sve je na društvenim mrežama, sve vidljivo i od ničega ne možeš pobjeći. Sve više serija i filmova bavi se generacijskim problemima, a autorice u njih ubacuju autobiografske elemente, počevši od serije Girls koja je sad već opće mjesto naše generacije, do serije Fleabag i mnogih drugih. Divno je gledati i vidjeti žene s problemima, strahovima i mislima sličnim mojima, vidjeti da ne moraš znati sve sada i odmah: tko si, što si, što radiš i zašto… Ne moraš sve odmah posložiti, sve je neuredno i tako neuredno je u redu.

Paola Slavica i Judita Franković

Kakvu ulogu onda u životima milenijalaca, po vašem mišljenju, igraju starije generacije?

BEA:  Mislim da se tu možemo nadovezati na gornje pitanje. Naša generacija istovremeno živi dvije vrste stvarnosti: fizičku i virtualnu, a na primjer naši roditelji su u našoj dobi imali samo jednu, relativno pravocrtnu i posloženu, usprkos ratu i postratnoj situaciji. Oni nisu smjeli gubiti fokus i energiju na distrakcije niti su imali puno izbora. Preživjeli su raspad jednog cijelog svijeta kojem su pripadali i logično je da je sraz generacija između nas i njih moguće izraženiji nego što je to bilo u prethodnim generacijama. Puno toga se promijenilo od trenutka kada su oni imali tridesetak godina. Na žalost, većina njihovih savjeta je danas neprimjenjiva, pa je njihova uloga u praktičnom smislu marginalizirana. Ubrzani stil života, drugačiji koncept obrazovanja, nove vrste zanimanja i posve druga vrsta tržišta su zadali drugačije parametre našem odrastanju i trenutnoj svakodnevici od onoga što je njima poznato i podrazumijevajuće. Na nekoj mikrorazini, mislim da je njihov utjecaj na nas vrlo individualan i ovisi o dinamici pojedine obitelji.

MIRNA: Neki dan je moj prijatelj Dino napunio trideset godina i taj njegov rođendan smo proveli pitajući se je l’ ovako to rade odrasli ljudi? Meni se moja mama koja me rodila s trideset godina činila kao najstarija osoba koja je imala dijete, danas mislim da joj se to dogodilo dok je još bila jako mlada. Danas imamo više opcija, više kulturnog i društvenog prostora za izbor i samostalnost, no to naravno donosi nove odgovornosti. Naprosto je potrebno malo više vremena da se sve smjesti na svoje mjesto.

I da se nadovežem na prošli odgovor, ta neurednost života je možda ono što naši roditelji nikad neće shvatiti, a mi shvaćamo da možda nikad nećemo odrasti po toj staroj špranci odraslosti, ispunjavanja zadanih društvenih kriterija. I to je u redu. To pitanje odraslosti i što znači biti odrastao stvara određeni jaz, raskorak između starijih generacija i milenijalaca. Jesam li odrasla ako štedim novce, jesam li odrasla ako dobijem dijete, ako kupim stan, ako podignem kredit…. Po kriterijima starijih generacija jako smo daleko od odraslih osoba. Većinom se i ta odraslost može svesti na predznak financijske stabilnosti i samostalnosti koju ćemo mi teško postići. Često se upotrebljava i sintagma odgođeno djetinjstvo, ne uzimajući u obzir ekonomsku situaciju u kojoj smo odrasli, tržište rada na kojem jesmo i koje je cijeli jedan svemir udaljeno od onoga koje su oni imali u našim godinama. Uzmimo u obzir npr. rentu stanova u Zagrebu i zašto većina ljudi još s trideset godina živi s cimerima. Opet, to sve ne znači da smo manje odrasli, naša iskustva su ono što nas čini mudrijima, zrelijima, ako treba i odraslima u ovom vremenu i društvu.

Predstava je nastala u suradnji s organizacijom Mašina igre koja se u principu bavi društveno i političkim angažiranim projektima i temama. Kako se Važnije polovice uklapaju u tu ideju?

BEA: Iako je ovo intimna duo drama, Paola Slavica i Luka Borčić koji stoje iza Mašine igre su prepoznali društveno relevantna pitanja u njoj. Ipak pričamo o mladim ljudima koji rade poslove na određeno ili kao honorarci, nemaju kredite jer nisu kreditno sposobni, žive kao podstanari ili ako imaju sreće u stanovima pokojnih članova svojih obitelji, a ono što zarade ne ulažu u velike životne projekte poput gradnje kuće ili kupovine apartmana na moru, za razliku od nekih prethodnih generacija. Mnogi tridesetogodišnjaci ne znaju gdje će biti sutra ili za pola godine. Ne znaju hoće li za godinu dana postojati njihovo radno mjesto i kakva je uopće budućnost njihovog poslodavca, ukoliko ga imaju. Ja sam se bavila pozicijom majke freelancerice jer sam u tom trenutku pokušavala zamisliti kako će izgledati moj život nakon porodiljnog, a Mirna je temi pristupila iz drugog kuta. Željele smo preispitati može li se danas zaista imati sve i što to uopće znači s obzirom na vrijeme i prostor kojem pripadamo.

MIRNA: Mislim da je Bea odgovorila na ovo pitanje, samo bi htjela nadodati da je prije naše predstave Mašina igre producirala predstavu Pod naponom, koja je bila inspirirana tekstovima Ariela Dorfmana i Franza Xavera Kroetza. Ta predstava prikazuje čileansku djevojku iz vremena Pinochetove diktature u bolnom procesu ponovnog stjecanja identiteta i prevladavanja trauma nastalih stravičnom psihofizičkom torturom. 

Koje nam još projekte pripremate? Planirate li eventualno još neki zajednički projekt?

BEA: Upravo sam završila dramatizaciju Krležine dvije pripovijetke za kazališni projekt koji će režirati Iva Srnec, u produkciji SuKulture. Premijera bi trebala biti u svibnju. Sada se vraćam radu na scenariju po dramskom tekstu Park, s kojim sam osvojila treću nagradu Marin Držić za 2018. godinu i počinjem još jednu dramatizaciju za projekt koji bi trebao izaći pred samo ljeto. Sa Mašinom igre također planiram jedan projekt za iduću sezonu, ali još je rano govoriti o tome. Kada dođe vrijeme, javit ćemo!

Što se tiče mog i Mirninog idućeg zajedničkog projekta, nadamo se da ćemo surađivati i dalje u budućnosti, kada ponovno uhvatimo dovoljno vremena i prostora u ovoj dinamičnoj milenijalskoj svakodnevici.

MIRNA: Ja sam zaposlena kao kućni dramaturg u zagrebačkom HNK-u, što je trenutno vrlo dinamično okruženje, od raznih gostovanja do rada na novim predstavama. Tako sredinom trećeg mjeseca  počinjem s probama za predstavu Kafka na žalu u režiji Ivice Buljana, spremam se na čitanje pristiglih radova na Natječaj za otkup suvremenog dramskog teksta, sudjelujem u radu na predstavi War reporters koju radimo u koprodukciji s Theatrom de Liege, do ljeta me čekaju gostovanja s predstavama u Bruxesellu, Sofiji, Gdanjsku… Osim rada u HNK, trudim se što više raditi i predstave i projekte izvana. S Eni Vesović  sam radila predstavu Stvari su kakve jesu u ZPC-u, a planiramo i svojevrsni nastavak tog projekta. Što se tiče Beine i moje suradnje, kako je na početku intervjua spomenula, imale smo materijala za trilogiju tako da se nadam da ćemo imati priliku nastaviti raditi.

Tekst: Nora Fabrio Bene

Foto: Sanja Tušek, Mašina igre

0