Hrvatska balerina u Rusiji: ‘Najteža je svakodnevna borba sa samim sobom’

Foto: Tonya Ekimova

Rusija je stereotipno po mnogočemu poznata – bile to temperature ispod nule, vodka ili mafija. Ispod te ‘zapadne fasade’ nalazi se i simbioza Rusije i baleta na koju nerijetko zaboravljamo. Balet svoju punoću oživljava upravo u Rusiji gdje ga se smatra jednim od najvažnijih elemenata nacionalnog identiteta. Ruski balet zaobišao je miješanje s baletnim trendovima zapada i ostao svoj, netaknut i bogat. Ne zalazi u ‘mlakost’, već pršti intenzitetom koji odskače od tipičnog baleta.

Iz toga bi pretpostavili da je san svakog plesača završiti u upravo riznici klasičnog plesa. Hrvatica kojoj je to uspjelo je Leda Šeparović, 22-godišnja balerina koja pleše u prestižnom Mikhailovskom teatru u Sankt Peterburgu.

Kako je započela tvoja baletna priča? Jesi li oduvijek htjela biti balerina?

Moja baletna priča počela je kada mi je bilo devet godina i kada sam položila audiciju za našu baletnu školu. Prije toga sam samo išla na balet u osnovnoj školi kao hobi gdje je profesor predložio mojoj mami da me upiše u našu profesionalnu školu. Moram priznati da sam odmah zavoljela balet.

Nakon završetka škole u Zagrebu, nastavila si školovanje u Stuttgartu i vrlo rano si počela živjeti sama. Koliko je teško bilo odvojiti se od tipičnog tinejdžerskog života, osjećaš li se nekad kao da si nešto propustila? 

Da, odselila sam se kada mi je bilo 17. U početku mi je zapravo bilo super jer je sve bilo uzbudljivo i novo. Naravno da sam bila nervozna i obitelj mi je jako nedostajala ali nekako nisam imala vremena o svemu tome razmišljati. Tek poslije nekoliko mjeseci, kad sam već malo navikla i kada je sve sjelo, mi je došlo do glave da sam zapravo sama i sve “probleme” trebam rješavati sama. Iako nam je Akademija uvijek pokušala pomoći, ako je bilo moguće i roditelji su bili uz mene svejedno unatoč razdvojenosti. Mislim da mi je to pomoglo odrasti brže, većina ljudi je brzo osjetila promjenu i to pozitivnu.

Jesam li nešto propustila? Iskreno, ne mislim, jer sam dobila nešto drugo. Drugačije, veliko i bogato iskustvo i jednostavno drugačiji put. Jedino mi je iskreno žao što sam propustila maturalni ples.

Foto: Yuliya Mikheeva

Koliko je balet zahtijevao žrtvovanja i jesi li ikad bila na rubu odustajanja? Jesi li se poželjela baviti nečim drugim?

Ne znam bih li to nazvala žrtvovanjem zato što to volim i to je bio u potpunosti moj odabir bez ičijeg pritiska. Činjenica je da naš život izgleda drugačije, ali to nije nikakav zatvor. I baletni plesači se isto zabavljaju, putuju, druže se i idu vani s prijateljima, samo općenito imam manje vremena za sve to, budući da zaista radimo od jutra do mraka.

Kada sam bila mlađa možda sam i razmišljala o odustajanju, ali ništa ozbiljno, jednostavno mi je karakter bio slabiji i to su bile samo prazne misli i riječi kao ispušni ventil kada je bilo teško.

Prva si Hrvatica koja pleše u Mihailovskom teatru. Kako ti se pružila ta prilika i koliko si se pripremala za audiciju?

Jednostavno sam poslala e-mail da sam zainteresirana za njihovo kazalište, poslala nekoliko slika i CV i dobila poziv da odradim baletni klas s kazalištem. Baletni klas se sastoji od vježbi na štangi, zatim vježbi na sredini i skokova. To je svakodnevna rutina svakog baletnog plesača i time započinjemo dan. Baletnim klasom pripremamo se i zagrijavamo naše tijelo za probe i predstave, ali i on je vrlo bitan za naš napredak u tehnici izvođenja pokreta.

Foto: Tonya Ekimova

Kako izgleda tvoj dan u teatru? Koliko su naporni treninzi?

 U 11 sati ujutro nam počinje klas koji traje oko sat vremena, no ja dolazim oko 10 već da se pripremim i zagrijem. Svaki dan može biti drugačiji, jer ovisi o probama, ali najčešće imamo probe do otprilike 15 sati i navečer predstavu. Jednom ili dva puta tjedno imamo po dvije predstave u danu, tako da zapravo nemamo puno vremena za sebe. Prosječno imamo pet do šest predstava tjedno. Počinju u 19:00, ali svejedno dolazimo ranije da bi se pripremili. Tako da moram priznati da je tempo dosta naporan, ali navikneš se.

Jedna od predrasuda o balerinama i baletu jest i da su međusobni odnosi i energija prožeti ljubomorom i natjecateljskim duhom. Koliko je to istinito i postoji li još predrasuda s kojima se susrećeš? 

Mislim da u svakoj profesiji ima natjecateljskog duha i ljubomore pa tako i u baletu. Osobno imam sreće što je zapravo u mom kazalištu dosta prijateljska atmosfera i zaista se nisam susrela s nekakvim ekstremima. Imam dobar krug prijatelja i svi podupiru jedni druge. Također se susrećem s predrasudama da balerine ništa ne jedu. To nikako nije istina. Možda ima izdvojenih slučajeva, ali ne treba ništa generalizirati.

Foto: Yuliya Mikheeva

Što je za tebe najljepši dio baleta, a što najteži?

Najljepši dio baleta je scena! Taj osjećaj koji ti daje scena, teško je opisati riječima.  Najteže je što se svaki dan trebaš boriti sa sobom i svojim nesigurnostima. Većinu vremena nisi zadovoljan  sobom i činjenica da je ovo ili ono moglo i trebalo biti bolje je najteža. Jednostavno svakodnevna borba sa sobom, ali i to što sam daleko od obitelji i jako rijetko se vidimo.

Što smatraš najvećim uspjehom u svojoj baletnoj karijeri? Koji ti je nastup ostao u posebnom sjećanju, a koja ti je predstava bila najteža?

U sjećanju će mi uvijek biti najdraža uloga Effie u baletu La Sylphide jer je to bila moja prva solo uloga u kazalištu kada sam došla u Mikhailovsky. Bilo je teško jer sam bila užasno nesigurna, još sam bila nova. Dva najteža baleta za sada su definitivno Labuđe jezero i La Bayadere. Fizički su vrlo naporni.

Foto: Tonya Ekimova

 Koliko ‘uđeš’ u svaku ulogu i prisvojiš je? Do koje mjere istražuješ djelo koje izvodiš, glazbu i glumu za jedan komad?

To zaista ovisi o baletu i ulozi. Ima baleta u kojima zaista trebaš dati puno emocija i duše, a i nekih uloga gdje je zaista bitno da je sve čisto i da su svi jednaki.

Po čemu se najviše razlikuje balet u Rusiji i Hrvatskoj? Na koji se način ljudi ophode prema baletu i općenito kulturi u Rusiji? 

Razlika između baleta u Hrvatskoj i Rusiji je prvenstveno ta da je u Rusiji zaista izražen baš klasični balet u ruskom stilu. Ne želim govoriti da je lošije ili bolje, jednostavno je drugačije i zbog toga ne treba ni previše uspoređivati. Rusi imaju svoju školu i svoja pravila. Naravno da se pleše i moderni balet, ali klasični svakako prevladava i publika ga više voli. Ruski balet ima zaista široku povijest, to je nešto nevjerojatno. Sama činjenica da samo St. Petersburg ima dva velika kazališta koja svakodnevno daju predstave, a još po gradu ima manjih trupa koje također nastupaju i sve je uvijek puno, mnogo govori. Poštuje se ta tradicija i publika razumije balet, ima visoke standarde i gledaju na prve plesače zaista kao na poznate ličnosti.

Želiš li se u Rusiji i zadržati ili se planiraš jednog dana vratiti u HNK?

Trenutno mi se ovdje sviđa, mislim da je to jedno jako lijepo i važno iskustvo, ali nadam se da ću jednoga dana zaplesati i na daskama našeg kazališta. Ja jako volim HNK i zaista sam ponosna na njega. Plesači su divni i znam da također puno i predano rade. Uz to mi jako nedostaje Hrvatska, obitelj i prijatelji. Doma je ipak najljepše. Vrijeme će pokazati svoje.

Tekst: Nora Fabrio Bene

Foto: Tonya Ekimova, Yuliya Mikheeva

3