Film ‘Oaza’ smješten u dom za osobe s posebnim potrebama prodrmat će vas do temelja

“Nakon gledanja publika će sigurno drugačije gledati na život i imat će mnogo više razumijevanja i empatije za druge, posebno za one koji su drugačiji od njih samih”, ispričao nam je redatelj Ivan Ikić o svom novom filmu ‘Oaza.’ Posljednjih mjeseci, dok je filmska industrija suočena s brojnim izazovima, njegov najnoviji film pojavljivao se u medijskim naslovima popraćen nagradama koje je upravo osvojio.

Ikićev prvi dugometražni igrani film ‘Varvari’ gledali smo prije šest godina, a sad je priredio jednako zahtjevan i intenzivan filmski komad. ‘Oaza’ govori o netipičnom ljubavnom trokutu. Ljubavnom trokutu u Domu za osobe s posebnim potrebama, a glavne protagoniste glume osobe koje u tom domu zaista borave i u stvarnom životu. Njegovo filmsko ostvarenje možete pogledati u online izdanju Zagreb Film Festivala koji će trajati od 8. do 15. studenog.

S redateljem smo prokomentirali iskustvo rada na filmu, njegova razmišljanja o filmskoj industriji i trenutačna zbivanja koja ju okružuju.

  • Film je već osvojio nekoliko nagrada, a prikazan je i na festivalu u Veneciji. Nije vam prvi film, ali kako se osjećate zbog toga? Što mislite zašto je uspio osvojiti tako veliki dio publike?  

Prije svega shvaćam kao potvrdu ideje da u filmu ne postoje pravila, gotova rješenja i dobro utabane staze. Film je borba s nepoznatim, s nečim što želimo izbaciti iz sebe. Borba da se filmske slike koje su dio nekog vašeg unutarnjeg svijeta materijaliziraju i počnu živjeti kroz druge ljude. Gledatelji to mogu prepoznati i da se prepuste slikama koje ste stvorili, kada im ponudite nešto suprotno od onoga na što su navikli.

  • Možete li nam pojasniti zašto baš naziv ‘Oaza’? Što je za vaše likove u filmu njihova oaza? 

Ona ima dvostruko značenje. S jedne strane, dom u kojem žive moji junaci je oaza usred emotivne pustinje svijeta koji ih okružuje. S druge, oaza je njihovo skrovište od tog istog svijeta koji je odlučio da ima pravo upravljati njihovim životima.  

  • Koliko ste prije filma bili upućeni u život osoba u domovima sličnim ovom u vašem filmu? Što vas je potaknulo  na snimanje?  

Privuklo me otkriće da postoje mjesta gdje se život događa  kao i svugdje drugdje, ali da postoje vrlo posebne i snažne  emocije koje se reflektiraju bez skrivenih namjera i maski,  na koje smo mi u današnjem svijetu toliko navikli, da ih više ni ne primjećujemo. Predamnom se otvorio jedan vrlo iskren i čist unutrašnji svijet ljudi koji žive izolirani od ostatka svijeta, zbog svoje posebnosti i različitosti od normi koje im je društvo nametnulo. Tako je i sama ljubav kao pojam potpuno drugačija jer pred njom nije moguće postaviti nikakva ograničenja. 

  • Posebno je interesantno i pohvalno što su glumci naturščici u jednu ruku. Ne glume sebe, ali i oni su sami korisnici Doma za osobe s posebnim potrebama. Zašto ste se na to odlučili i kako ste odabrali svoje glumce?  

Prije nego što smo počeli raditi na filmu nije postojalo nikakvo prethodno iskustvo u povijesti filma u radu s osobama s posebnim potrebama. To je jedan potpuno nepoznati teritorij gdje se mogao naći usamljeni primjer iz prošlosti da su takve osobe portretirane na filmu od strane profesionalnih glumaca, ali nije bilo filmova u kojima osobe s posebnim potrebama glume, u pravom smislu te riječi, dakle ne igraju sebe u filmu, već neke druge likove koji su unaprijed zadati.  Jedino na što smo se mogli osloniti je vjera da je moguće premašiti ograničenja koja nam je život nametnuo i da je tako nešto moguće. Ispostavilo se da ne samo da je moguće, nego ni na koji način njihova gluma nije inferiorna u odnosu su na ono što smo navikli da svakodnevno gledamo u drugim filmovima.   

  • Kako su se uspjeli priviknuti na rad pred kamerom i koliko je to bilo eventualno izazovno?  

Bilo je izazovno u smislu da sve što sam dotad znao o tehnici glume na filmu mogao sam odmah zaboraviti. Sve unaprijed poznate tehnike nisu imale previše smisla u konkretnim uvjetima. To je ujedno i bila najdragocjenija stvar u samom procesu jer me postavila u podjednaku situaciju u kojoj su i moji junaci. Oni o glumi ništa nisu znali, a sve to što sam ja znao bilo je neprimjenjivo. Ta egalitarna situacija nas je primorala da polako otkrivamo nepoznati teritorij, pažljivo učeći jedni od drugih.  

  • Smatrate li da filmovi trebaju biti angažirani i podizati svijest o nekoj marginaliziranoj skupini ljudi ili? Je li vam i to bio cilj ‘Oaze’?  

Mislim da je ideja aktivizma kroz film jedna potpuna banalizacija samog filma i njegovo svođenje na simplificirane ideološke teze. Čini mi se da filmovi sve više postaju samo oružje u medijskim ratovima kojim se osvaja srce i duša globalnog javnog mnijenja i kojima se održava status quo. Stvara se privid djelovanja da bi se obesmislila bilo kakva suštinska promjena. Da li itko više vjeruje da će holivudski glumci spasiti kitove, smanjiti globalno zagađenje ili zaustaviti ratove? Moja želja je bila da kroz ovaj film gledatelji makar na dva sata zamjene svoje ulogu s junacima, da iz njihove perspektive prožive zatvoreni u domu za osobe s posebnim potrebama. Nakon toga će sigurno drugačije gledati na život i imat će  mnogo više razumijevanja i empatije za druge, posebno za one koji su drugačiji od njih samih.       

  • Pandemija koronavirusa poljuljala je filmsku industriju do temelja. Je li se I kako to odrazilo na premijeru ‘Oaze’? Smatraš li da će se filmska industrija, a posebice regionalna, uspjeti izboriti s ovakvim udarcem na kulturu?  

Odrazilo se tako što nitko od ljudi koji su radili na filmu dosad nije imao priliku vidjeti film pred publikom. Iako je film imao premijeru u Veneciji pred publikom, granice su ostale zatvorene za nas. Na to se samo nadovezao trend otkazivanja festivala i njihovog prisilnog prelaska na online platforme čime se još više film odvojio od publike. Mislim da će filmska industrija teško preživjeti ovaj udar i da će tek prava kriza nastati nakon ekonomske krize koja nam slijedi nakon ove zdravstvene.  Ne vidim zaista da će to bilo kako mimoići regionalnu filmsku industriju, pogotovu što to što podrazumijevamo kao regiju je neki teritorij, kroz koji se više ne možemo ni slobodno kretati. No, na kraju možda to i nije tako loše. Možda se na razvalinama ovoga svijeta koji tone u autodestrukciju rodi nešto mnogo postojanije i bolje.   

  • Kako ste sami proživjeli ovaj period kad govorimo o kreativnosti I stvaranju? Je li vas motivirao ili baš suprotno?  

Proživio sam ga zauzet postprodukcijom filma tako da je uz sve okolnosti ipak nešto iz njega proizašlo.   

  • Možeš li nam preporučiti barem tri filma ili serije koje bismo svakako trebali pogledati, a posebno sad kad smo više kod kuće? 

Preporučujem vam da pogledate tri filma po svom izboru na Zagreb Film Festivalu. Vjerujem više u vaš odabir, nego u svoju preporuku. 

Foto: Marijana Strajnić, PR

0