Daria Lorenci Flatz o životu u Dalmaciji, obiteljskim odnosima i inspiraciji za ulogu u filmu ‘Mater’ koji je obilježio ljeto

Već se dugo nije brujalo o nekom domaćem filmu kao što se već tjednima bruji o filmu ‘Mater.’ Film redatelja Jure Pavlovića prezentira Jasnu, Hrvaticu koja živi u Njemačkoj, a mora se vratiti u rodni kraj kako bi se brinula o svojoj autoritativnoj, bolesnoj majci Anki. U tom intrigantnom odnosu koji vrluda između ljubavi i davnih zamjerki iz prošlosti našle su se Neva Rošić kao ‘mater’ i Daria Lorenci Flatz u glavnoj ulozi Jasne.

Ove subote, 22. kolovoza film ćemo pogledati u sasvim jedinstvenoj kulisi – s brodica u uvali I. Padova u gradu Rabu gdje će se održati drugi Rab Film Festival.

Razgovarali smo zato s Dariom Lorenci Flatz koja je za svoju izvedbu Jasne već ‘pospremila’ prve nagrade.

  • Odrasli ste u Sarajevu, a zatim prisiljeni ratom preselili u Zagreb. Film je, pak, potpuno ‘dalmatinski’ i tim se jedinstvenim mentalitetom i bavi. Osjećate li ipak povezanost s Dalmacijom i možete li povući određene paralele sa Sarajevom?

Snimali smo u jednom malom selu uz Neretvu, koju minutu prije Metkovića. Tamo je niz kućica u prekrasnoj prirodi za razliku od Sarajeva koji je pravi grad. No, ima nešto u tom mentalitetu što mi nije bilo daleko. Ondje su jako srdačni ljudi, glasni, puno se smiju i u tom smislu sam se stvarno osjećala kao doma. Postoji ta prisnost zbog koje se odmah osjećaš kao da si doma.

  • Mater koju glumi Neva Rošić u suštini je gruba i oštra osoba i majka. Kako se film poigrava tezom da je krv krv i pitanjem koliko daleko možemo ići ‘samo’ zato što nam je netko obitelj?

To je pitanje za svakog posebno i vjerojatno i vi i ja znamo ljude koji su povukli crtu i otišli, ali isto tako i ljude koji će ostati bez obzira na sve i tu podjelu uloga odnosno ulogu djeteta koje mora ostati, odigrati do kraja. Jasna je u filmu, recimo, došla iz Njemačke odlučna da će mamu staviti u dom, ali se onda i sama pokoleba. Film se zapravo bavi tim mikrosituacijama u Jasninom odnosu s majkom i kako to sve duže traje tako ona pronalazi jezik s njom.

  • Tijekom filma, Jasna se mijenja, na površinu izlazi onaj dio karaktera koji je ‘utopila’ odlaskom u Njemačku. Koliko se teško bilo uživjeti u lik i koliko dijelite s likom Jasne?

Tako je. Rekla bih da film i je o jednoj vrsti odrastanja. Mi, dokle god smo u poziciji djeteta, čekamo da se naši roditelji promijene i da budu po nekoj našoj slici i prilici, a obično smo mi po njihovoj slici i prilici. U tom odrastanju se zapravo ništa ne promijeni nego mi odustanemo od te ideje. Jednostavno živiš svoj život. Što se tiče Jasne kao lika – nije mi bilo teško uživjeti se. Mi smo se zbog snimanja preselili kod Metkovića, cijela moja obitelj i proveli smo tamo dva i pol mjeseca. Ja sam se osjećala zaista kao da sam iz tog kraja, bila sam tamo s tim ljudima, snimali smo u kontinuitetu pa je i taj tijek života i lika meni išao na ruku.

  • Spomenuli ste i način snimanja. Uočili smo da je puno, puno scena snimljeno u krupnom planu, dakle, samo vaše lice. Kako vam je to palo? Koliko je teško konstantno vladati mimikom?

U početku je bilo malo zahtjevno, ali kasnije nisam ni mislila o tome. Teže mi je bilo uskladiti se s kamerom u smislu ritma i brzine jer su se scene snimale u istom kadru. To je cijelo vrijeme bio ples sa snimateljem, ali uhodali smo se.

  • Film istražuje kompleksan odnos majke i kćeri kao univerzalnu temu. Što čini taj odnos posebno osjetljivim, a dodatno, rekli bismo, i na našim prostorima?

Rekla bih da na našim prostorima i zbog ekonomske situacije češće ostajemo sa svojim roditeljima. Ljudi ne mogu realizirati stambeno pitanje i onda ostaju duže povezani s roditeljima na takav način. To je jedan od razloga zašto su kod nas obiteljski odnosi puno intenzivniji. Ne mislim da su vani ljudi lišeni i kasnije takvih stvari, tko može hoda kod psihoterapeuta, ali postoji barem taj privid da se mogu lakše odvojiti, distancirati i biti ‘svoji.’

  • Jeste li za ovu ulogu crpili inspiraciju iz odnosa s vlastitom majkom?

Nisam jer je moja majka još relativno mlada. Imamo baku koja je generacija tih ‘autoritativnih’ baka i kad pričam s ljudima o filmu često mi kažu da ih jako podsjeća na njihovu baku tih godina. Moja je baka jako topla i daleko je od osobe koja je Jasnina mama u filmu, ali ima elemente koji očito pripadaju toj generaciji. Red, rad i disciplina. Zanimljiv mi je i životni vijek te generacije i njihova razmišljanja, a posebice s obzirom da ni oni nisu imali lak život.

  • Neva Rošić bila vam je profesorica na fakultetu, a sad ste prvi put glumile zajedno. Kako ste se snašli i jeste li osjećali veći pritisak?

Pa, nisam jer je prošlo puno godina otkad sam studirala. Tako da se sad već i ja osjećam kao ‘starija’ žena. Ali da se to dogodilo ranije sigurno bi mi bila frka i pritisak. Više je u pitanju bila neka radost i onako pomisao ‘šta ti je život.’  

  • Interesantno je da živost i posebnu dimenziju filmu daju naturščici odnosno ljudi koji ‘glume sebe.’ Kako je bilo surađivati s njima?

Nama je to izuzetno pomoglo. U početku nas je brinulo da bismo mogli ispasti neautentični jer u cijelom filmu jedino mi glumci nismo iz tog kraja. Postojao opravdani strah da će se prepoznati taj jaz. No, mislim da smo to uspješno premostili i da se sve nekako uklopilo. I privatno smo se družili s tim ljudima, tu je Jure napravio ogroman posao jer ih je on pronašao. Nije ni to lako, ne može svatko stati pred kameru i ‘biti on’, ‘glumiti sebe.’ Tako da su osobe koje je on odabrao za film zaista fenomenalne. Liječnik je zaista liječnik, odvjetnik je zbilja odvjetnik, svećenik je svećenik.

  • Više ste puta naglasili da su vas kao glumicu spremili ‘u ladicu’ za teške uloge, snažne ženske likove. Biste li voljeli isprobati nešto sasvim drugačije – igrati recimo krhki lik i mislite li da bi se u tome snašli?

Da! Zato što se potpuno osjećam kao takva, daleko od ove ‘aždaje’ koja prva probije. Ja uvijek govorim da sam totalno krhka, nježna, za romantične komedije i tako, ali vjerojatno svatko od nas ima te krajnosti u sebe. Kad čovjek samo šuti onda komunicira nekim stavom i energijom pa nas tako i ‘svrstavaju.’ Film ipak komunicira slikom i obično u to u što ‘pašete’, takve ćete uloge i dobivati na kraju. A očito ja djelujem tako, neka teška, zaj****.

  • Film se uskoro prikazuje na Rab Film Festivalu koji će se održati u sasvim drugačijim uvjetima ove godine. Kakve reakcije i odaziv očekujete?

Pretpostavljam da bi mogao biti dobar odaziv jer je to stvarno super i originalna ideja – gledati s brodica. Uz to je lako držati distancu i vjerujem da će to biti lijepi odaziv, onakav kakav treba.

  • Kulturna događanja su zbog pandemije i novih uvjeta definitivno osakaćena, a mnogim je umjetnicima – posebno slobodnim – zaista egzistencija došla u pitanje. Koliko je cijela situacija na vas ostavila trag, kako ste se vi snašli u tim uvjetima i kako gledate na budućnost?

Stvarno mi je teško palo. Članica sam ansambla HNK-a pa mi egzistencija nije bila na taj način ugrožena. Također, mislim da je velika razlika kod ljudi koji imaju ili nemaju djecu. Ja sam navikla igrati tekstove i to mi treba za mentalno zdravlje. To je kao kad se nogometaš ozlijedi i mora biti doma. Teško mi je palo, ne shvatiš to odmah nego nakon nekog vremena kad vidiš da nisi više svoj. Definitivno me brine budućnost. Pogotovo što imam osjećaj da smo svi izgubljeni, nitko ne zna koliko je sve to skupa opasno, ne možeš se osloniti na mjere jer i mjere vrludaju. I shvaćam to jer nitko nema kristalnu kuglu. To je ples s masama koje imaju suprotna mišljenja. Sve postaje apsurdno i brutalan mi je osjećaj da ti netko može zabraniti nešto, reći ‘sad ostani doma, sad ne možeš ovo, sad ne smiješ ovdje.’ Ima mi nešto jako zastrašujuće u svemu tome. Više od same bolesti me brine način kako se mi nosimo s ovom situacijom.

  • Spomenuli ste glumu i mentalno zdravlje. Što vam izvođenje znači na toj razini?

To mi je sve. Jako, jako, jako mi je gluma bitna u tom smislu – kao da ja takva kakva jesam i kakva trebam biti i za svoje klince i za svoju obitelj nisam i ne mogu biti kad ne glumim. Kako si godinama naviknut na tu količinu adrenalina, glasnoće, artikulacije, jednom kad prestaneš to raditi to se apsolutno odražava i na psihu i na tijelo. A ne možeš sam po kući glumiti! Tek sam sad uvidjela koliko to mene čini takvom kakva jesam, koliko je gluma bitan dio mene.

Foto: PR

0