Gloria Malin već godinama spašava pseće sudbine – razgovarale smo o radu njene Udruge S-PAS

Udruga “S-PAS” by Gloria Malin službeno je osnovana 2017. godine. Bavi se spašavanjem, socijalizacijom i udomljavanjem napuštenih, traumatiziranih i neželjenih životinja, ponajviše pasa. Neprofitabilna je udruga, što znači da njihov rad ovisi isključivo o volonterima i donacijama.

Predsjednica i osnivačica Udruge, Gloria Malin, već godinama sve svoje vrijeme posvećuje spašavanju životinja. Od kad zna za sebe voli životinje i pomaže im, a osvojila je i časnu nagradu Ponos Hrvatske, čime je proglašena heroinom 2016. godine zbog humanosti, hrabrosti, poštenja i dobrote. Uz vlastitu obitelj i privatne obaveze, Gloria je svakodnevno aktivna na terenu, vodi sve pse kod veterinara, na udomljenja, kod nje su smješteni psi koji se liječe i čekaju udomljenja, a tu je uvijek i za pomoć svim udomljenim psima i udomiteljima ako naiđe bilo kakav problem.

Popričale smo s Gloriom o Udruzi, psima, o izazovnim ali i lijepim trenucima zbog kojih se sav trud isplati.

• Kako je i kada započeo tvoj poziv – pomaganje i spašavanje životinja?

Ja uvijek volim reći da je to ljubav s kojom se rodiš. Naučiti voljeti psa možeš kroz život, ali za posvetiti život njihovom spašavanju i njima trebaš biti rođen s tom ljubavi. Sve je počelo s romskom kujicom koja je ležala polumrtva uz cestu. Tada sam imala 14 godina.

• Kada si osnovala Udrugu S-pas i kako si se na to odlučila?

Udruga, tj. moja druga familija je rođena 17.01.2017. Do tada sam kroz volonterstvo upoznala divne žene koje dijele ljubav uz mene i odlučile smo se okupiti i osnovati udrugu, kako bi sve bilo transparentno i kako bi cijelu priču podigle na višu razinu. Udruga je osnovana godinu dana nakon što sam dobila nagradu za Ponos Hrvatske 2016.

• Kako funkcionira sama Udruga?

Udruga funkcionira na način da nam dojave stižu sa svih strana (društvene mreže, pozivi, naši udomitelji, poruke). Svaki pas koji postane S-PASovac prvo odlazi na pregled veterinaru, provjeravamo ima li čip, radimo detaljnu veterinarsku obradu. Čipiranje, cijepljenje, čišćenje od parazita, sterilizacije, čišćenje od parazita te ih vodimo u salon na sređivanje kod naših cura s kojima surađujemo. Potencijalni udomitelji ispunjavaju upitnik, predstavljaju se nakon čega dogovaramo upoznavanje/udomljenje. Sa svim našim udomiteljima ostajemo u kontaktu i pratimo kako su njuške. Neprofitna smo udruga koja opstaje isključivo uz podršku i donacije dobrih ljudi.

• Vjerujemo da si se nagledala svega, a možda na trenuke i gubila vjeru u ljude. Koji su najveći izazovi s kojima se susrećeš u radu?

Ovo je izuzetno psihički težak poziv. Ponekad je zaista teško gledati sve te sudbine pasa koji dođu. Kao najteže slučajeve pamtimo Dee Dee koja je došla na rubu života, na dijelovima tijela nije imala kože ni mišića. Lisko koji je došao s višestrukim lomom vilice jer ga susjed od vlasnika pretukao. Bio je tu Heroj, Hope, Enzo, Gin i mnogi drugi. Kada dođe tako težak slučaj nemamo vremena razmišljati o sebi i biti sebične već hendlamo njih. Često navečer legnemo u krevet i slomimo se. Jako je teško spasiti psa kojem ne uspiješ pomoći. Ali, nekako nas drži to što ih je toliko sretnih sa svojim obiteljima i to nas gura naprijed. Često nam dođu psi koji danima ne žele jesti, boje se dodira i kada dobijemo njihovo povjerenje to nas drži.

• Imaš vlastitu obitelj, dijete.. Kako oni gledaju na tvoj poziv i ispašta li zbog njega privatan život?

Imam sina koji uskoro slavi prvi rođendan, zaručnika i svoje prijatelje i obitelj koji mi daju punu podršku u spašavanju pasa. Definitivno moj privatni život ispašta u smislu da nosi puno odricanja, teških situacija koje znaju utjecati direktno na moje zdravlje i općenito na stanje. Nikada nisam voljela pisati o svojoj obitelji i pokušavam zadržati privatno i poslovno što je vrlo teško. Jednostavno meni bliski ljudi znaju zašto imam potrebu davati ljubavi i pomagati.

• Osim tebe koja sve vodiš, tu su i čuvalice i volonteri, tko je sve u udruzi?

Naše čuvalice su zlatne i bez njih bi ovaj posao bio puno teži pa usudim se reći i nemoguć. One su vrlo bitne i od velikog značaja za pse kojima treba individualan pristup i vrijeme, te bi taj proces kod mene među puno pasa puno duže trajao. Moja druga familija, odnosno članice udruge su Ana, Ivana, Suzana i Zrinka. 

• Koliko si psećih sudbina do sada već uspjela promijeniti?

Ne brojimo to više na način da to gledamo kroz brojke. Do sada u ovih 5 godina udruge kroz udrugu su prošle stotine pasa, a od samo početka i prije udruge mislim da brojka prelazi i dvije tisuće.

• Kako se sve, osim udomljenjem i donacijama, može pomoći?

Dosta smo u deficitu s vozačima, tj. ljudima koji bi prevezli psa do čuvalice, veterinara i slično. Također ljudi se mogu uključiti kroz dijeljenje albuma pasa koji traže dom, kroz šetnje pasa i naravno uvijek su potrebne čuvalice.

• Pronaći dobre udomitelje za psa nije lako kako se čini. Koliko je zapravo teško odabrati prave udomitelje?

Izuzetno izazovan i zahtjevan posao. Trebamo procijeniti ljude kroz upitnik, razgovor i upoznavanje te odlučiti da li je ta osoba adekvatna za tog psa i obrnuto. S obzirom na iskustvo i način kako ljudi ispune upitnik tu već dobijemo neku prividnu sliku. Tu se često susrećemo s reakcijama nezadovoljnih ljudi jer su odbijeni no na prvom mjestu su nam psi i moramo gledati njihove potrebe kao prioritetne. Često znamo ljudima ponuditi psa koji bi se bolje uklopio s njima. Odabrati ljude/obitelj za psa s kojima mora provesti cijeli svoj život izuzetne je velika odgovornost i stres. Nekada te odluke ne budu od prve ispravne pa se manji broj pasa vrati na preudomljenje no do sada zaista većinom dobro spojimo njuške s ljudima. Naravno tu veliku ulogu imaju udomitelji i njihova želja i trud oko prilagodbe.

• Čini nam se kako je pseća zajednica, barem u Zagrebu, dosta jaka i povezana. Imaš li u svakom trenu ljude na koje možeš računati? (veterinari, pet shopovi…)

Drago mi je da se rezultati našega truda i rada vide. Mislim da bez obzira na sve prepreke svojim radom opravdavamo povjerenje i donacije. Bez naše ekipe vetova u Šegoti i još nekoliko ambulanti s kojima surađujemo bilo bi nemoguće spašavati kvalitetno. Oni su tu za nas zaista u bilo koje doba dana i noći, često uz svoje znanje budu nam i podrška. Jer situacije u ambulanti znaju biti jako teške. Meni je osobno važno kada nekog psa moramo zauvijek pustiti da su uz nas ljudi koji toliko srčano prolaze takve situacije uz nas, kada budemo zabrinute i panične uvijek su tu da nas smire i odrade za pse vrhunski, detaljno i stručno. Velika nam je pomoć i popusti u pet shopovima, salonima i firmama s kojima surađujemo jer nam je svaka kuna od velike važnosti.

• Za kraj, pretpostavljamo da iako je naporno i stresno, iz svega dobrog što radiš proizlazi ispunjenost i jedna posebna vrsta sreće. Koji su ti trenuci najveća nagrada za sve što radiš?

Najveća nagrada je vidjeti sretnog i zadovoljnog psa u zauvijek domu. Najveća nagrada je glava pesice koju loviš 6 mjeseci na tvom ramenu. Najveća je nagrada Ginova sreća koji nakon 20 zračenja uživa u životu, sretan. Svaki pas kojeg uspijemo oporaviti, udomiti i isključiti je najveća nagrada i nešto što nitko volonteru ne može platiti.

Udrugu možete pratiti na Instagram i Facebook profilima te na web stranici.

Foto: Gloria Malin