Journal.hr
House Muller_arhitekt Ivan Van Mossevelde (5)

Elegantan brutalizam: Kuća Muller iz 1974. godine sa staklenim stijenama koje otvaraju pogled na šumu

Arhitektura često služi kao most između ljudskog iskustva i fizičkog prostora. Ona oblikuje ne samo objekte već i odnose između čovjeka, prirode i materije. Kad govorimo o arhitekturi koja odiše suptilnošću i promišljenošću, mislimo na djela u kojima materijal, osim što je gradivni element, on je i temelj koji zaokružuje priču u jednu kompaktnu cjelinu. U takvom kontekstu nastaje i priča o kući kakva je House Muller.

House Muller 

Sagrađena 1974. godine u flandar­skoj zajednici Sint‑Martens‑Latem u Belgiji, iza projekta stoji arhitekt Ivan Van Mossevelde i predstavlja elegantan izraz, gdje brutalistička logika ne guši, nego prozračuje. Masivni betonski zidovi, karakteristični za razdoblje i stil u kojem autor djeluje, ovdje su dopunjeni toplim drvenim površinama i prirodnim svjetlom koje ulazi gotovo kao promišljeni ornament.

Naime, kuća je oblikovana kao dijalog: konkretna struktura kao što su sirovi beton, čiste linije, čvrsti volumeni i priroda izvan nje – drvo, svjetlost, sjena, zelenilo. Ta antagonija se ne guši, već skladno koegzistira.

Kuća kao dijalog s prirodom

Kuća se ne ističe spektakularnim detaljima, već prostorijama koje pozivaju na stanovanje sa smirenošću i promišljanjem. Van Mossevelde u svojim djelima često koristi zatvorene brutalističke zidove, kao u ranijim kućama iz 70-ih, no ovdje ih stavlja u funkciju intimnog doma, ne hladnog monolita. Drvo koje prolazi kroz interijer ublažava betonsku ekspresiju, a svjetlo koje ulazi naglašava teksturu, siluetu i ritam prostora.

Funkcionalnost kuće nije žrtvovana zbog estetike: svaka linija i površina imaju smisla u svakodnevnom životu. No, osim funkcije, prisutan je i umirujući osjećaj postignut promišljanjem o detaljima i skladom.

Prostor, osjećaj i namjena

I danas, gotovo pola stoljeća kasnije, kuća ima snagu i aktualnost. Ona stoji kao podsjetnik na ono važno: trajnost, kvalitetu materijala, povezanost s okolinom. Između betona i drva, između unutrašnjeg i vanjskog, između čovjeka i prirode, stvoren je prostor u kojem se može „živjeti“, ne samo boraviti.