Martina Tomić je plesačica, koreografkinja i plesna pedagoginja, razgovarali smo s njom uoči predstave Il sonetto

Neke žene vas osvoje na prvu zbog načina na koji se kreću kroz svijet. Takva je Martina Tomić – plesačica, koreografkinja i plesna pedagoginja, žena čiji pokret ima vlastiti ritam i smisao.  Martina njeguje razne kolektive: umjetnička je voditeljica najstarijeg ansambla u Hrvatskoj, Studija za suvremeni ples, jedna je od osnivačica udruge Tras, zatim Studija Ilice i umjetničke organizacije Genijator, kroz koje stvara, pleše i producira projekte koji pomiču granice suvremenog plesa.

Bogata plesna biografija

Martina jednako strastveno pleše i podučava, od djece do profesionalnih plesača, od Hrvatske do Kine, Beograda i Rige. Njena plesna biografija ispisana je suradnjama s brojnim autorima i ansamblima, kao i nizom priznanja – od nagrada strukovnih organizacija UPUH i PULS za najbolju predstavu u cjelini do nagrade istih organizacija za najbolju koreografiju i nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju izvedbu i koreografiju  za predstavu il sonetto koja će se izvesti 11. i 12. studenog u Zagrebačkom plesnom centru te 13. studenog u splitskom Domu mladih u sklopu Male škole suvremenog plesa.

Uoči zagrebačke i splitske izvedbe razgovarali smo s Martinom Tomić – toplom, otvorenom i snažnom umjetnicom koja utjelovljuje ono što Pink Month slavi: žensku energiju koja je u isto vrijeme i moćna i nježna.

• Za početak, možeš li nam reći nešto više o organizaciji Genijator kroz koju djeluješ? Kako je sve počelo?

Ideja je započela kroz duge razgovore i zajednička maštanja o suradnji i budućim projektima mene i moje najbolje prijateljice, slikarice Lene Kramarić. Poticaj za osnivanje i kontinuirani rad organizacije proizašao je iz potrebe za interdisciplinarnim pristupom jer Genijator djeluje kao platforma koja spaja likovnu i plesnu izvedbenu umjetnost te odražava naš zajednički senzibilitet. Djeluje kao produžetak našeg umjetničkog rada i interesa kroz razne interdisciplinarne projekte, izložbe i radionice. Aktivni smo u Zagrebu i Dubrovniku, a u naše projekte redovito uključujemo nama bliske i inspirativne suradnike koji dijele slične vrijednosti i entuzijazam.

• „Il sonetto“ polazi od Shakespeareovih soneta, ali tvoj pristup je daleko od klasične interpretacije. Kako je zapravo izgledao proces „prevođenja“ poezije u pokret?

Proces „prevođenja“ između plesnog medija i drugih umjetničkih formi zanima me već duže vrijeme, a započeo je još na predstavi figure, figure (link). Plesni medij je apstraktan i omogućava različita značenja i tumačenja, što smatram njegovim najvećim bogatstvom. Prijateljica, dramaturginja i stalna suradnica Ivana Đula i ja započele smo s idejom pisanja poetičnih činova temeljenih na pojmovima koje osobno istražujem i čitam, te ih „prevodimo“ u ples kroz vlastitu koreografsku praksu. Pojmovi poput okret, hod, pauza, pad i kraj promišljani su kroz istraživanje opkoračenja s plesačicama Dinom Ekštajn, Anom Mrak i Idom Jolić kroz prizmu pojma ženske figure i onoga što ona može propitivati i predstavljati.

Za predstavu il sonetto odlučile smo se za konkretan tekst, Shakespeareove Sonete. Birale smo različite fragmente, koncentrirale gustoću soneta i prevodile ih u pokret: značenja, pitanja, ritam, sumnje, žudnje i slično. Ovaj put koristile smo i pojedine riječi koje se pripisuju Shakespearu, poput countless, assassination, unreal, frugal, kako bismo obogatile izvedbeni plesni jezik predstave, inspirirane načinom na koji je Shakespeare obogatio engleski jezik. U predstavi il sonetto sudjeluje sedam predivnih žena: Koraljka Begović, Viktoria Bubalo, Ida Jolić, Marta Krešić, Ana Mrak, Ana Novković i Mia Zalukar koje su svaka posebno doprinijele ne samo bogaćenju svojih vokabulara, nego i cjelokupnom tijelu predstave, stvarajući bogatu i višeslojnu izvedbu.

• Za koga je “Il sonetto”?

il sonetto je zaista za svakoga i sve generacije, a posebno mislim da je podatan za srednjoškolce koji se susreću sa Shakespeareom u školi pa im se primjerice tako može približiti plesna umjetnost.

• Suvremeni ples često ostaje izvan „mainstreama“. Zašto misliš da još uvijek nije popularan kao druge umjetničke forme i što bi, po tebi, moglo pomoći da se približi široj publici, a da pritom ne izgubi svoju autentičnost?

Često sam nailazila na prepreke i nerazumijevanje okoline kada je riječ o suvremenom plesu. Ples je po svojoj formi apstraktan, može, ali i ne mora nuditi jasnu naraciju. Često se bavi procesima, konceptima i istraživanjima različitih pristupa, postupaka. Publika ponekad ne prepoznaje virtuoznost plesača, jer ona ne proizlazi samo iz tehničke preciznosti, već iz raznih alata, izražajnosti, individualnosti, prisutnosti i svjesnosti tijela. Mi plesači kroz procese rada na projektima puno učimo, i o sebi, o drugima, o slušanju i uvažavanju jedni drugih. Kada bi se suvremeni ples kao odgojni predmet uveo u škole (a mogao bi ravnopravno stajati uz likovni i glazbeni odgoj), djeca bi lakše naučila kako gledati i doživjeti ples, razvijala bi svijest o tijelu, koncentraciju, empatiju i kreativnost. Draga publiko, u redu je promišljati, imaginirati, istraživati i osjećati, ne morate sve razumjeti.

• Dobila si nagradu za najbolju koreografiju, a ranije i za najbolju predstavu u cjelini. Što ti znače te strukovne nagrade – potvrda, poticaj, ili možda nešto treće?

Nije lako valorizirati umjetnosti i samim time što radimo i priznati smo od struke je već poticaj. Ali da lijepo je dobiti nagradu naravno, i potvrdu i poticaj za daljnji rad. 

• Radiš i kao plesna pedagoginja, s različitim generacijama. Kako te oblikuje to iskustvo? Učiš li od svojih učenika jednako kao što i oni uče od tebe?

Pedagogija je za mene kao šlag na torti, zaista uživam predavati svim generacijama. To me uvijek najviše ispunjava osim možda trenutka izvedbe pred punim gledalištem:) Taj proces komunikacije dok predajem, a istovremeno dobivam pitanja, sumnje i razmišljanja svojih polaznika, izuzetno je dragocjen. U tom dijalogu često i sama učim, preispitujem vlastiti pristup, a kada sve to krene u proces kreacije  tada nastaje nešto posebno, zajedničko i živo.

• U tvojim radovima osjeća se i velika pažnja prema „slušanju” prostora, tijela, jezika. Kako danas slušaš svijet oko sebe i što te uopće potakne da kreneš u novi projekt? Koje tvoje nove projekte možemo očekivati u skoroj budućnosti?

Ove godine realizirala sam svoj prvi solo don’t carry the world upon your shoulders u  PC Tala, u suradnji s Ivanom Đula i Mateom Bilosnić (Don’t carry the world upon your shoulders | Genijator). Taj rad je nastavak mog istraživanja prevođenja, ali ovaj put vlastitih previranja i pretjeranog razmišljanja. Shakespeareov Hamlet poslužio nam je kao najpoznatiji fikcijski overthinker, dok je rad u biti autoreferencijalan i reflektira neka pitanja i misli koja se već dugo vrte oko mene.

Danas svijet slušam kroz pažljivo promatranje, kroz rad s tijelom i kroz umjetničke procese i suradnje s dragim suradnicima. Nova inspiracija često dolazi iz tih unutarnjih refleksija, susreta s drugima i situacija koje me potaknu da istražim vlastite emocije i ideje. Trenutno osjećam potrebu za odmorom od novih projekata kako bih malo bolje slušala sebe, čitala, istraživala i razgovarala ali vjerujem da će idući radovi nastati upravo iz tih trenutaka introspektivnog slušanja i prikupljanja iskustava.

• Listopad je Pink Month, koji slavi cjelovito žensko zdravlje – od brige za tijelo i um, do samopouzdanja i osjećaja dobrobiti u vlastitoj koži. Kako vidiš ples i pokret kao način da žene brinu o sebi, jačaju svoje tijelo i osjećaju se sigurno i osnaženo?

Ples i pokret su moćni alati kroz koje žene mogu osjetiti i prihvatiti svoje tijelo, ali i svoju snagu i prisutnost. Ples pruža prostor u kojem se možemo osloboditi očekivanja, povezati s vlastitim emocijama i osjećati se sigurno u vlastitoj koži. Za mene je pokret oblik brige o sebi i fizički, emocionalno i mentalno. Mislim da bi si svaka žena trebala priuštiti neku vrstu plesa ili barem brige o tijelu u smislu pokreta i vježbanja koje joj najbolje odgovora.

Ne propustite priliku doživjeti il sonetto uživo! Zagrebačke izvedbe su na rasporedu 11. i 12. studenog u 20:00 sati u Zagrebačkom plesnom centru, a u Splitu 13. studenog u 19:00  sati u Domu mladih. Više informacija i ulaznice potražite na linku.

Foto: Martina Movrić