Posjetili smo novi studio u Zagrebu i razgovarali s Ivonom, tattoo artisticom iza profila @pikanjee

Tetovaže su umjetnost koja priča posebnu priču. Na Journalu nerijetko otkrivamo nova tattoo studija u Zagrebu te donosimo razgovore s njihovim umjetnicima. Tako smo i došli do Ivone, tattoo artistice koja stoji iza Instagram profila @pikanjee na koji ste sigurno naletjeli. Poznata je po suptilnim fine line tetovažama koje odišu elegancijom i promišljenošću, a nedavno se preselila u novi Kunsthaus Tattoo studio u kojem je spojila svoje dvije strasti – tetoviranje, ali i dizajn tepiha. Tako je stvorila prostor koji odiše kreativnošću i toplinom. Ivonu smo morali posjetiti i razgovarati o tome kako je otkrila svijet tetoviranja, što je privlači u minimalizmu fine line estetike te zašto vjeruje da svaka linija, bilo na koži ili na tkanini, nosi osobnu priču.

• Sjećaš li se trenutka kad si se prvi put zainteresirala za tetoviranje? Što te uopće privuklo toj vrsti umjetnosti?

Prvi put sam se susrela s tetoviranjem prije više od deset godina, još na fakultetu. Diplomirala sam tekstilni i modni dizajn, a za jedan seminarski rad istraživala sam temu starohrvatskih tetovaža. Fasciniralo me kako su te tetovaže nekad imale i zaštitno, simboličko značenje, i kako su bile isprepletene s identitetom i pripadanjem.

U sklopu praktičnog dijela odlučila sam tetovirati kožu – više iz znatiželje, kao eksperiment u dizajnu tekstila. Kupila sam neku jeftinu mašinicu i osnovnu opremu preko eBaya, i potpuno se zaljubila u proces. Bila je to ljubav na prvi ubod. Fascinirala me sama kompleksnost te vještine – to kako kombinira tehničku preciznost i umjetničku slobodu, i kako svaki potez ima težinu. U tetoviranju mi je bilo posebno privlačno to što je tijelo postalo platno, živo i promjenjivo, i što je svaki rad zapravo dijalog između mene i osobe koja ga nosi.

• Najviše radiš fine line tetovaže, što je danas jako traženo. Što te najviše privlači u toj estetici i načinu rada?

Privlači me ta suptilnost fine line stila – naizgled jednostavna linija iza koje stoji velika preciznost, strpljenje i kontrola. Taj minimalizam ima nešto vrlo ženstveno, nježno i elegantno. Istina je da je taj stil danas jako tražen, pogotovo među ženama. Mislim da ih privlači ta decentnost, osjećaj da tetovaža ne mora biti “glasna” da bi imala snažnu prisutnost. Većina mojih klijentica upravo zato bira fine line – jer se lako uklapa u njihovu svakodnevicu, a opet ima osobni značaj. Svoj stil često uspoređujem s nakitom – volim kad tetovaža prati linije tijela, naglašava ga, komplementira njegovu prirodnu formu. Uvijek razmišljam o proporciji, o tome kako će crta sjedati na mišić, kost ili zglob. To su nijanse koje čine veliku razliku i čine taj posao tako zanimljivim.

• Ako netko tko čita ovaj intervju razmišlja o prvoj tetovaži, što bi mu/joj savjetovala?

Rekla bih – nemojte se previše opterećivati. Prva tetovaža je uvijek emocionalno velika stvar, ali zapravo ne mora biti toliko ozbiljna koliko ljudi misle. Bitno je da vam se sviđa ideja, da se osjećate ugodno i da vjerujete osobi koja vas tetovira. Preporučila bih da prva tetovaža bude nešto jednostavnije, na vidljivom mjestu – jer većina ljudi nakon prve vrlo brzo poželi još. To iskustvo često otvori neki novi osjećaj povezanosti sa sobom i vlastitim tijelom. I ono najvažnije – to bi trebala biti zabava, a ne stres.

• Nedavno si se preselila u novi studio. Koliko ti je važno da prostor u kojem radiš odražava tvoj stil?

Prostor u kojem radim mi je iznimno važan jer utječe i na moj fokus i na energiju s kojom radim. Novi studio zamišljen kao kreativni hub – mjesto susreta, razmjene ideja i različitih pristupa stvaranju. Željela sam da moj kutak u tom prostoru bude produžetak mog estetskog senzibiliteta – čistih linija, minimalistički, ali s toplim detaljima koji stvaraju ugodnu atmosferu. Volim da klijenti kad uđu osjete mir, ali i kreativnu energiju. Sve je pažljivo birano – od boja zidova do rasvjete i tekstura materijala. Na neki način, taj prostor doživljavam kao tijelo koje ukrašavam detaljima, baš kao što tetovaža nadopunjuje tijelo. To je za mene isti princip ljepote i ravnoteže.

• Osim tetoviranja, svoju kreativnost izražavaš i kroz izradu tepiha. Kako je do toga došlo?

Prije dvije godine moja partnerica Lana i ja otišle smo na dvodnevni tečaj izrade tepiha tufting tehnikom u Amsterdamu. U početku smo to vidjele kao zanimljiv hobi, ali proces nas je potpuno osvojio. Nakon povratka smo nabavile opremu i pokrenule vlastiti brend, The LoopLab, koji se bavi izradom unikatnih tepiha po narudžbi.

Ono što me u toj tehnici oduševilo je taktilnost – činjenica da stvaraš predmet koji ima volumen, mekoću, teksturu. U svijetu tetoviranja sve se događa u milimetrima i na koži, a ovdje imaš slobodu da stvaraš u većim razmjerima. Ali u suštini, i jedno i drugo je – dizajn s osobnim dodirom.

• Vodiš i radionice izrade tepiha, možeš li nam malo objasniti koncept?

Da, radionice održavamo dva puta tjedno i fokusirane su na male grupe, do šest osoba, kako bismo svakoj osobi mogle pristupiti individualno. Radionica traje oko pet sati, što omogućuje da se prođe cijeli proces bez žurbe — od početne skice do gotovog tepiha. Sudionici sami biraju motiv koji žele prenijeti na tepih, a mi ih vodimo kroz sve faze: od tuftanja, lijepljenja pozadine, do završnih obrada poput šišanja i izravnavanja površine. Najljepši dio je vidjeti kako ljudi na kraju dana odlaze s tepihom koji su sami izradili — to je poseban osjećaj. Radionice su vrlo opuštene i terapijske, često postanu mali ritual stvaranja i druženja.

• Izrada tepiha i tetoviranje na prvu izgledaju kao dvije potpuno različite stvari – što ih povezuje u tvom radu?

Na prvu izgledaju potpuno različito, ali zapravo dijele isti kreativni proces. U oba slučaja polaziš od ideje, crteža, pa ga prenosiš na površinu – bilo da je riječ o koži ili platnu. I u jednom i u drugom slučaju sve nastaje “ubod po ubod”, točka po točka, i linija se gradi iz ritma pokreta. Zanimljivo je da i pištolj za tuftanje funkcionira vrlo slično kao i mašinica za tetoviranje. Razlika je u tome što kod tuftinga imaš mogućnost ispravke – možeš izvaditi nit i krenuti ponovno. U tetoviranju toga nema, što stvara potpuno drugačiji osjećaj koncentracije i odgovornosti.

U tuftingu ima više prostora za igru, eksperiment i spontanost. Taj balans između stroge preciznosti tetoviranja i slobode stvaranja u tekstilu meni osobno jako odgovara – jedno me smiruje, drugo me uzemljuje.

• A gdje najčešće pronalaziš inspiraciju za svoj rad?

Najviše me inspiriraju ljudi s kojima radim. Svaki klijent dolazi s nekom svojom pričom, energijom ili idejom, i to je uvijek početna točka. Volim taj trenutak kad iz njihovih riječi i emocija nastaje vizualni oblik koji će nositi na sebi. S vremenom već kroz mail ili razgovor osjetim nečiji “vibe”, i trudim se da svaki dizajn bude u skladu s njihovom osobnošću.

Drugi veliki izvor inspiracije mi je priroda. Otkako živim na selu, sve više primjećujem sitne stvari — oblike lišća, svjetlo, ritam dana. Taj mir i usporenost jako su mi promijenili način rada. Više ne forsiram inspiraciju, nego je puštam da dođe spontano, iz svakodnevnih trenutaka.

• I za kraj, što bi poručila nekome tko tek počinje u svijetu tetoviranja ili želi krenuti u neki svoj kreativni projekt?

Rekla bih: uložite vrijeme i strpljenje. Tetoviranje zahtijeva puno prakse i razumijevanja materijala, ali i samopouzdanja koje dolazi tek s iskustvom. Crtajte što više, učite o tijelu, o pokretu, o kompoziciji. Ako tek počinjete, vježbajte na korama naranče ili grejpa — tekstura je vrlo slična koži i to jako pomaže u razumijevanju pritiska i pokreta. A općenito, kad je riječ o kreativnim projektima — najvažnije je početi. Mnogi ostanu u fazi “još nisam spreman”, ali istina je da spremnost dolazi kroz rad. Nema boljeg osjećaja nego vidjeti kako se ideja, koju si dugo nosio u glavi, pretvara u nešto stvarno. I čak i kad ne ide savršeno – to iskustvo te gradi.

Foto: Anja Kukor