Kakvu fotografiju najviše voliš?
Mislim da to ovisi o fazama – nemam jednu vrstu fotografije za koju sam „zakačena“. Fotografija mi je uvijek bila produžetak misli i trenutnih interesa. Na početku svog fotografskog puta najviše sam fotografirala koncerte, jer sam ih i sama često posjećivala, pa je to bio prirodan i logičan slijed. Zatim su me ljudi počeli zvati i za druge projekte, ali opet sam imala sreće – ako se to uopće može nazvati srećom, možda je to samo bio još jedan prirodan slijed – da su angažmani uglavnom dolazili iz područja mojeg interesa.
Tako sam se odjednom našla fotografirajući razne kulturno-umjetničke događaje, poput filmskih festivala kao što su Svjetski festival animiranog filma – Animafest, Zagreb Film Festival, 25fps – Festival eksperimentalnog filma, Subversive Festival i drugi. Već nekoliko godina fotografiram i izvrsne programe Dokukina KIC. Osim toga, četiri sam godine honorarno radila kao fotoreporterka u agenciji Pixsell, gdje sam posebno zavoljela reportažnu fotografiju. Znanja i iskustva stečena u tom razdoblju jako su mi pomogla u daljnjem radu.
Fotoreportersko iskustvo bilo mi je osobito korisno kada sam intenzivnije počela putovati, pa se dokumentarna i reportažna fotografija prirodno nametnula kao veliko područje interesa. Tako je tijekom putovanja autostopom od Zagreba do Alžira nastala i fotografija „Videopoziv u metrou iz Kartage za Tunis“, koja mi je 2024. donijela National Geographic nagradu. Fotografije, priče, anegdote i analize s tog putovanja objavljujem s novinarom i partnerom Janom Vržinom na Instagram profilu Kraj ceste, a iduće godine pripremamo u Zagrebu i izložbu na tu temu.
Kad se vratim na konkretno pitanje, rekla bih da najviše volim fotografiju koja me prati u trenutnim životnim okupacijama. Teško je, zapravo, i odvojiti fotografiju od tih okupacija, jer se sve nekako isprepliće i međusobno podržava. Fotografija mi je samo jedan od alata pomoću kojih izražavam misli, razmišljanja i koncepte.
Najčudniji moment koji si uhvatila kamerom?
Na putovanjima se često dogode čudni i bizarni trenuci, teško ih je sve pobrojati. Ovdje prilažem dvije fotografije iz osobne arhive – nisu najčudnije, ali njih sam uspjela pronaći. Prva prikazuje sušenje robe ispred palače Medici (Palazzo Medici Riccardi) u Firenci, tijekom putovanja od Zagreba do Portugala 2021. godine. Kako smo putovali bez smještaja, spavajući u hammocku i stopirajući, uvijek postoji taj „Dan kad peremo robu“ koji stalno odgađamo jer traje cijeli dan. Budući da praonice često ne osuše dobro veš, na opće čuđenje prolaznika morali smo posegnuti za alternativnim metodama – što ta fotografija i prikazuje.
Druga fotografija s istog putovanja prikazuje prijatelja Marina u perilici rublja. (haha)
Najdraža fotografija ili serija fotografija?
Nemam najdražu fotografiju ni seriju. Najdraže su mi one koje snažno vraćaju emociju i atmosferu uhvaćenog trenutka ili one koje savršeno prenose određeni koncept.
Analogni fotoaparat ili digitalni? Zašto?
Za mene je to zapravo nebitno – bitna je fotografija. Ipak, osobno biram digitalni, jer mi omogućuje lakši i brži rad te brže postizanje željenih rezultata. Smatram, međutim, da je na početku fotografskog puta iskustvo s analognim aparatom iznimno korisno, jer te tjera na promišljanje i razumijevanje funkcioniranja fotoaparata.
Danas na fotoaparat gledam samo kao na alat, jer se vodim izrekom da fotografija ne nastaje u aparatu, nego u glavi. Digitalni aparat mi taj put od misli do fizičkog svijeta čini lakšim, bržim i preciznijim.
Jesu li fotografi svojevrsni voajeri?
Neki sigurno jesu, ovisno o njihovu odnosu prema onome što ih zanima. Sebe ne smatram jednom od njih – više se vidim kao promatračicu.
Čime fotografiraš?
Smatram da su objektivi važniji od samog aparata. Najviše fotografiram s objektivima 35 mm f/1.4, 50 mm f/1.8 i 135 mm f/1.8. Za brze snapshot fotke koristim mali džepni digitalni aparat i, naravno, mobitel.
Kada si znala da je fotografija tvoj poziv?
Dugo sam mislila da ću se baviti dizajnom – upisala sam Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, uvjerena da je to moj poziv. No, na kraju se i moj diplomski rad pretvorio u fotografsku knjigu i seriju „Čitanje grada“, koja je poslije izložena u Laubi. Spontano sam skrenula u fotografiju, ali nisam napustila dizajn – i dalje se bavim i jednim i drugim.
Zašto si odabrala baš ove fotografije?
Ove fotografije predstavljaju nekakav presjek onime čime sam se bavila posljednjih godina.
Koji su ti planovi za idućih nekoliko mjeseci?
Planova uvijek ima puno. Nakon izložbe Koncertne fotografije u Atelieru LM vraćam se projektu Kraj ceste, koji pripremamo za izlaganje iduće godine, a paralelno radim i na nekoliko drugih ideja. Osim toga, uskoro počinje još jedan Zagreb Film Festival, koji je uvijek gušt fotografirati. U planu su i neke putopisne reportaže – ali o tom potom.
