Kada pišemo i govorimo o najtraženijim domaćim glumicama njeno ime ne može biti izostavljeno. Štoviše, u posljednjih desetak godina prometnula se u istaknuto lice s malih ekrana i kazališnih dasaka. Riječ je o Tari Rosandić, ujedno i novoj gošći naše rubrike S glumicama na kavi.
U zajedničkom razgovoru dotaknuli smo se aktualnih glumačkih projekata, društveno angažiranih akcija te planova za budućnost.
- Od travnja vas možemo gledati u predstavi Legenda, temeljenoj na prvom objavljenom dramskom tekstu Miroslava Krleže. Kako ste ju vi osobno doživjeli? Što nam možete otkriti o njoj?
Na mene je rad na tematici kojom se tekst bavi dosta blagotvorno djelovao. Svjedočimo tome kako se, iako se nalazimo u “budućnosti”, pitanje vjere javno razvlači, ne bi li maskiralo pokušaje nametanja raznih okrutnih ekstremizama. Tako se i prilično prozirno pokušava prikriti namjera, ako hoćete, društvenog inženjeringa, a jedini pravi cilj je akumuliranje moći, svim sredstvima, od strane onih koji su moći nezasitno gladni.
Krleža nas vraća u kolijevku vjere, u traženje osobnog moralnog puta, osobnog odgovora na, kako on to zove, “vječno pitanje”.
- Kazalište Gavella nažalost još uvijek nije otvorilo svoja vrata te je predstava održana u vrlo osobitom ambijentu Tunela Grič. Kakvo je iskustvo za vas bilo sudjelovanje u ovom projektu?
Ogromno olakšanje je moći ponovno raditi predstavu za svoje kazalište. Zadatosti prostora su maksimalno iskorištene i rezultirale su imerzivnim kazališnim iskustvom, ako ga želite doživjeti, ulovite koje mjesto u šestom mjesecu! Popratite, molim, kada će biti potvrđeni termini na Gavellinim stranicama. Spojiti smisleni projekt za Gavellu u ovom razdoblju je bio priličan salto mortale, ali Legenda je neupitno ispala uspjeh, velikim dijelom zahvaljujući “gipkim” snagama iz Kunst-a, predvođenim našim dragim, vještim redateljem Ivanom Planinićem.
Isto tako, nedostajalo mi je biti u društvu mojih krasnih kolegica Ivane Bolanče, Ane Kvrgić i Antonije Stanišić Šperande, s kojima sam za vrijeme ovog procesa provodila najviše vremena. Ovo višegodišnje izgnanstvo iz našeg kazališnog doma je svima već prilično mučno. Nadamo se skoro vratiti na našu scenu, kao i uživati u novoj, maloj dvorani.
- U jednom ste prethodnom razgovoru otkrili kako biste se u mirovini voljeli baviti kiparstvom. Drži li vas ista želja?
Apsolutno! To mi je ponekad i joker za fitness motivaciju. Treba moć olupat taj mramor, kad za to dođe vrijeme! Bez zezancije, razbuđuje me i privlači pomisao da ću svoje doživljaje, u nekom trenu izražavati samo kroz oblik, teksturu… ali, svakako bez pritiska ambicije.
- O budućnosti nije uvijek lako govoriti, no što si priželjkujete u njoj?
Izuzev, ispostavlja se, par blokova mramora, rado bih i da neka bića trčkaraju oko njih. Što ljudska, što ostala, vidjet ćemo što mi još uspije poći za rukom dobaviti. Profesionalno, nadam se da ću moći raditi što raznolikije ludosti! U kontroliranim uvjetima.
- I za kraj, što vas posebno veseli u životu?
Foto: Sanja Tušek
