Ilina Cenov: ‘Shuggie Bain’ je bolna i prekrasna priča o odrastanju koja pršti čistom emocijom
Ilina Cenov: ‘Shuggie Bain’ je bolna i prekrasna priča o odrastanju koja pršti čistom emocijom

Ilina Cenov: ‘Shuggie Bain’ je bolna i prekrasna priča o odrastanju koja pršti čistom emocijom

Douglas Stuart, škotsko-američki pisac (rođ. 1976.), pisao je roman Shuggie Bain čak deset godina. Odbilo ge je više od trideset izdavačkih kuća, koje su sada zasigurno otpustile one genijalce koji su donijeli takvu odluku: naime, Stuartov prvijenac je 2020. godine ovjenčan prestižnom književnom nagradom Booker, a (što je važno ovim prethodno spomenutim izdavačima s odbijenicama) upravo obara i sve rekorde prodaje.

Shuggie Bain bolna je, iskrena, prekrasna, velika priča o odrastanju gay dječaka u Glasgowu, osamdesetih godina prošlog stoljeća. Mali Shuggie je toliko očito gay, feminiziran u svijetu gdje sva ostala, musava djeca iz ulice igraju nogomet, dok se on igra lutkom, flambojantan, sam nesvjestan što bi gay uopće bilo jer ima recimo 5 ili 6 godina, ali svjestan da je očito drugačiji. To je i više nego dovoljno da mu se sustavno, temeljito i okrutno rugaju, i zlostavljaju ga na sve moguće načine. Kao, uostalom, sve drugačije ljude, bilo gdje i bilo kada… ‘Drugačijosti’ bilo koje kategorije se ljudi plaše, i rijetki postupaju po maksimi da različitosti vesele i obogaćuju. Pa samim time, okrutna glasgowska djeca nisu iznimka.

Životno iskustvo autora

Tome pridodajte činjenicu da je riječ o radničkom, sirotinjskom kvartu u Glasgowu, da je vrijeme propadanja industrije, radnici ostaju bez posla, dok im bezizgledno, beznando životarenje donekle omogućava (ili, točnije, produljuje muke) socijalna pomoć. Kao da sve to nije dovoljno teško: Shuggijeva je prelijepa majka Agnes destruktivna alkoholičarka.

Ali, niti to nije sve: ovaj roman baziran je na životnom iskustvu samoga autora. Upravo je on odrastao kao siromašni, homoseksualni dječak, uz majku alkoholičarku, gotovo bez ikakvog suvislog formalnog obrazovanja i prepušten sam sebi.  

Usprkos svemu ovome, okosnica ovoga sjajnog romana je ljubav: velika, bezgranična Shuggijeva ljubav prema majci, i njegovo nastojanje da ju ‘spasi’. Upravo je nevjerojatna i neizmjerno naivna njegova vjera da će se ona promijeniti, ako on nešto učini. Što? Ni sam ne zna. Ali, mora postojati nešto, barem  tako misli dječak od 6, 7, 12 godina. Iako je Shuggie, najmlađe od troje djece, praktično mamina sjena, kako bi ju spriječio da se ubije od alkohola, ili guranja glave u pećnicu, naravno, to ne pomaže. Jer kako pomoći onome tko si sam pomoći ne želi? Agnes je prekrasna, otmjena, dotjerana i u najgorem pijanstvu, s naglaskom voditeljice BBC-jevih vijesti među zapuštenim, polupismenim suprugama rashodovanih rudara. Ali, i posve razarajuća. ‘Alkoholni demon’ je uvijek jači. Dvoje starije djece bježe prvom prilikom u neki (navodno normalniji) život, ali Shuggie ostaje do kraja.

Liječenje životne traume

Odnos majke i sina majstorski je opisan: bez sladunjavosti i patetike, iskreno, otvoreno,  brutalno (da ti izbije zrak iz pluća), ponekad čak i suptilno duhovito. Stuart o neraskidivoj vezi majke i sina piše s puno nježnosti i empatije, a čime kontrast između načina pisanja i brutalnosti o kojoj piše postaje tim veći.  

Nije se za čuditi što je Stuart ovo djelo pisao deset godina, jer kako kaže u jednom intervjuu, bio je to ujedno i njegov način da se izliječi, da razriješi svoje traume, ili da to barem pokuša. Dodat ću: isplatilo se, jer su pred nama nezaboravne stranice, nezaboravne rečenice, kojima ćemo se zasigurno vraćati.

Ovaj prvijenac ima nekih nedostataka, ali ovo je veličanstvena priča koja pršti od čiste emocije i uvjerljivosti, zbog čega svaki nedostatak postaje toliko beznačajan, da nije zaslužio niti da ga spomenem. Moram pohvaliti i nadahnuti prijevod Petre Pugar, koja je tako maestralno zadržala tu, toliko dominantnu, emociju, a što je zasigurno pridonijelo dojmu ovog djela.   

Čitajte Shuggieja. Usprkos teškoj, bolnoj i potresnoj tematici, nećete otići s gorkim okusom u ustima dalje u život i svijet, već s oduševljenjem pročitanim. Jer ono nešto što nakon pročitanog ostaje, što nas gura naprijed, a što je i Shuggieja (a vjerojatno i samog Stuarta) pokretalo jest – upravo čudesno nepokolebljiv tračak nade, kojeg nitko i ništa ne može uništiti.

Tekst: Ilina Cenov

Foto: Fraktura, Unsplash

Preporuka

Zatvori