Putovati (s) knjigama: Iva Biondić sa svestranim Larryjem Tremblayjem čija djela ostavljaju trag
Neke priče ostave ožiljke na duši. Bude svejedno da li je riječ o istinitoj priči o začudnosti oprosta moje poznanice iz Sarajeva kojoj je tijekom rata jedne hladne noći, kada se s cijelom obitelji stisnula na spavanje, zalutali metak nekog snajperista završio u glavi a onda se godinama kasnije s istim snajperistom sprijateljila. Ili je to potpuna fikcija kanadskog pisca Larrya Tremblaya o braći blizancima u nekoj arapskoj zemlji i okrutnoj dilemi njihovih roditelja i njih samih koga žrtvovati u slavu ideja, uvjerenja i naslijeđene etničke mržnje.
„Pod krošnjom naranče“ Larrya Tremblaya izdanoj u, u ovom slučaju iznimno nomen est omen adekvatnoj ediciji „Knjige koje se pamte“, Hena com-a, knjiga je od koje se zgrči duša i suze dođu na oči. Ali trebaju pročitati jer iz očaja nasilja i bijede života bez pravog izbora Larry svojim liricizmom izvlači i ljubav i svijetlo i neki maleni tračak nade. Ili sam ja taj tračak nade izmislila. A možda je Larry napisao tu knjigu ne bi li svi čitatelji izmišljanjem raznih tračaka nade satkali neki bolji svijet bez uvjerenja i nasljeđa koji rađaju nasilje.
U biografiji Larrya Tremblaya stoji da je nagrađivani kanadski prozaist, pjesnik i dramatičar preveden na desetine jezika, te kazališni redatelj, glumac, i profesor kazališne umjetnosti na Sveučilištu u Montrealu. Kao što sam otkrila tijekom kratkog i plitkog poznanstva tijekom rada na ovom intervjuu Larry je prije svega filozof u smislu da je „ljubitelj mudrosti“ ili još preciznije zato što spretno i poetično sljubljuje nježno i okrutno, nemoguće s tračkom nade, univerzalno i duboko partikularno. Možda zato što svoje rečenice pleše poput borilačke vještine…
“Nikada nisam doživio rat. Ali kao ljudsko biće, osjećam brigu zbog svih ratova, mržnje i terorizma u svijetu”
- Kako jedan Kanađanin uspije prijeći kulture i generacije i mora i uči u srca i umove dva mala Arapska dječaka?
LT: Prije trideset godina pisce iz Quebeck-a su primarno interesirali odnosi između Quebecka i ostatka Kanade. Ali sada su mnogi od nas to ostavili postrance i više su zainteresirani istraživati što se zbiva u drugim zemljama. Nemoguće je ne biti zabrinut za zbivanja u drugim zemljama. Sve je toliko više isprepleteno i povezano nego što je bilo prije nekoliko desetljeća. Pa je prirodno da moje pisanje to reflektira. Na sreću nikada nisam doživio ništa slično onome o čemu pišem u „Pod krošnjom naranče“. Nikada nisam doživio rat. Ali kao ljudsko biće, osjećam brigu zbog svih ratova, mržnje i terorizma u svijetu.
- Stisnulo me oko srca dok sam čitala tvoju knjigu, podsjetilo me, ponovo, još jednom, kao kad čitam bilo što o ratu ili vidim bilo što o ratu, na rat u mojoj zemlji i sve ljudske patnje u svim ratovima za koje nisam ni čula, podsjetilo me na to koliko ljudska bića mogu biti okrutna. Jedna od stvari koju ti propituješ ovom knjigom je i ona o kojoj se ja često pitam – može li umjetnost prenijeti osjećaj ljudske patnje i doživljaj stvarne ljudske okrutnosti?
LT: Umjetnost nam nikada ne može dati osjećaj stvarne ljudske patnje. Ali umjetnost se bazira na laži, stvarnim lažima koje mogu napraviti pukotinu na našoj percepciji realnosti, suspendirati našu osudu i dozvoliti nam da prihvatimo nemogućnost istine, čuti i vidjeti druge kao sebe i obrnuto, još bolje, umnožiti naše uvide. Umjetnost je uvijek o Drugome.
- Da li je nekada lakše razumjeti, osjetiti ljude koji su više Drug(ačij)i – žive dalje od nas, druge su kulture, religije, boje kože… nego one koje pate u našoj blizini? Zašto je to tako?
LT: U pravu si. Nekada je lakše pomoći onima koji su daleko od naše svakodnevice, koji ne diskreditiraju pomoć koja im se da. Vjerujem da je taj fenomen povezan s potrebom da se obranimo od patnje koja je blizu.
“Na čitateljima je da, na neki način, nastave priču”
- Da li si napisao „Pod krošnjom naranče“ poetično s agendom – kao kontrast okrutnostima i neimaštini o kojima pišeš ili je tako „iscurila“ iz tebe?
LT: Da sam ju napisao realističnije, da se događa u određenom vremenu i na određenom mjestu, da je fokusirana na određenu zemlju ili sukob, čitatelj bi bio u iskušenju imati manihejistički stav: ovi ljudi su dobri, ovi ljudi su zli, ovi su u pravu, ovi su u krivu. Nisam to želio postići. Htio sam da se čitatelj fokusira i da promisli o uzrocima rata i mržnji i etničkom nasilju na općenitiji način. Specifičnosti bi tome stale na put. Ono o čemu govorim je nažalost puno univerzalnije. Odlučio sam da svaki čitatelj za sebe zamisli neke specifičnosti priče. Na njima je, na neki način, da nastave priču. Ta dinamika također pokazuje da autor nužno nema sve odgovore i da je čitatelj taj koji kroz refleksiju i propitivanje sudjeluje u razvoju knjige. Ta odlika priče vjerojatno dolazi od toga što sam pisao kazališne komade 40 godina. Kazališni tekst se sastoji od rupa, neizrečenoga, od tišine. Ako tekst sve govori onda tijelo i glas glumca postaju gotovo previše.
- Kada je knjiga izašla 2013. godine mnogi su je pokušavali geografsko smjestiti pa se pretpostavljalo da je smještena u izraelsko-palestinski sukob, a mogla je tada biti i priča iz Sirije ili nešto više od desetljeća ranije smještena u Bosnu… No ti ju kao što kažeš nisi ni geografski ni vremenski htio ograničiti već priču učiniti univerzalnom. Ali najuniverzalnije priče obično su bazirane na posve individualnim iskustvima – da li si ikada upoznao nekoga tko je imao ovakvu ili sličnu priču ili ti ju je netko ispričao?
LT: Ne. sve sam izmislio i nisam za potrebe knjige radio nikakvo posebno istraživanje.
- Nevjerojatno. Bez obzira na to razvio si kod mene akutnu empatiju prema Amedu i Azizu, kao da su ljudi koje sam i ja osobno upoznala. Kada pišeš priče s toliko emotivne finese da li se i ti emotivno angažiraš i/ili reflektiraš emotivna stanja svojih likova?
LT: S obzirom da ne planiram pisanje svojih romana, nekad se iznenadim, dotakne me, potrese, ono kroz što prolaze moji likovi i osjetim vrlo jak emocionalni naboj. Ipak on je uvijek vrlo kratkotrajan jer pisanje je ozbiljan posao koji zahtjeva konstantnu distancu.
- Napisao si i druge knjige, priče – na primjer „War Cantata“, o ratovima i nasilju – kako se netko tko živi u povijesno iznimno mirnom dijelu svijeta, u Kanadi, zainteresira za takve teme?
LT: Želio sam razumjeti zašto roditelji žrtvuju svoju djecu radi ideja, vrijednosti koje su meni vrlo strane. Želio sam razumjeti zašto ljudi preferiraju ubiti više od voljeti. Želio sam razumjeti zašto roditelji uče svoju djecu mržnji. Želio sam razumjeti zašto se čini da za etničke sukobe nema rješenja. Želio sam se staviti u poziciju tih ljudi koji su ograničeni da žive u bezizlaznim situacijama. Želio sam i da se moji čitatelji nađu u toj situaciji, na mjestu tih ljudi. Želio sam napisati priču koja ističe pakleni krug transmisije mržnje i denuncira to. Prije nešto godina napisao sam taj kazališni komad „War Cantata“ o izvoru etničkog sukoba. Bio sam zainteresiran istraživati pitanje zašto se ti tipovi etničkih konflikta stalno ponovo događaju, bez kraja. Nadao sam se da će moj komad ponuditi bar jedan tip odgovora: prikazivao je kako vojnik uči svoje malo dijete mržnji. „Pod krošnjom naranče“ nastavlja tamo gdje se komad završava, istražuje dalje kako se nasilje prenosi, s osobe na osobu, kroz generacije. Bilo mi je esencijalno ne imenovati ni zemlju ni regiju, kao čitatelj ne bi zauzeo stranu, ne bi postao pristalica ili oponent, nego da radije razmišlja o podrijetlu etničkog konflikta i njegovim stravičnim posljedicama.
- Ti si pjesnik, romanopisac, kazališni pisac i režiser… Kako odabereš u kojoj će se formi, mediju roditi priča?
LT: „Pod krošnjom naranče“ na primjer je na početku, prvih par stranica, bio neki oratorij sa dva glasa – Ameda i Aziza. Od tuda sam krenuo pisati kazališnu dramu ali nisam uspio. Kasnije sam shvatio da je pravi medij za ovu knjigu roman. I roman je postao iznimno uspješan. A onda sam nekoliko godina kasnije roman adaptirao za kazalište i za operu. I sada radim na adaptaciji priče u strip s jednim ilustratorom. Tako da nisam siguran da samo odabrao u kojem formatu će priča funkcionirati. Prije bi rekao da je bila riječ o nizu pokušaja i pogrešaka.
- Uz sve forme u kojima stvaraš ti si i stručnjak u Kathakaliju, drevnoj klasičnoj formi indijskog plesa – gdje se spajaju pokreti tvog tijela i tvoj um? U kazalištu?
LT: Ja sam pisac i kazališni redatelj i glumac. Mnogo godina sam studirao Kathakali u Indiji, taj klasični oblik plesnog kazališta. Podučavam ga i Montrealu glumcima. Počeo sam pisati vrlo rano, većinom poeziju i drame. Zadnjih 10 godina sam se više fokusirao na romane. Kao pisac dovodim u prvi plan snagu mašte. Pisac je za mene, prije svega, onaj tko zamišlja i ne uzima realnost zdravo za gotovo. Kathakali mi je dao disciplinu i osvijestio mi je važnost tijela u umjetnosti i u procesu pisanja.
- Zašto Kathakali?
LT: Otkrio sam Kathakali na jednoj kazališnoj turneji u Indiji kad sam bio vrlo mlad glumac. Zaljubio sam se u tu sofisticiranu umjetničku formu koja je vrlo slična borbenoj vještini.
- Utječe li ta vještina na to kako pišeš?
LT: Kathakali glumac piše svojim pokretima u prostoru, svojom koreografijom. Njegovo tijelo postaje tekst što omogućuju godine treninga. Vjerujem da mi je to što sam proveo godine po 10 sati dnevno ponavljajući iste vježbe pomoglo da ispoliram svoje rečenice i prije svega smjestim svoje tijelo u protagoniste svojih drama i tragedija i njihova razmišljanja.
- Radiš na adaptaciji „Pod krošnjom naranče“ u strip. Na kojim još projektima sada radiš?
LT: Izdao sam novi roman „Tableau final de l’amour“ („Zadnja slika ljubavi“) koji je slobodno inspiriran životom slikara Francisa Bacona. Sljedeće proljeće izlazi mi dječji strip „Marco Bleu“ („Plavi Marko“) i naravno imam za 2022. planiranih nekoliko kazališnih projekata.
- Da li te pandemija prizemljila i više te vezala za Kanadu? Kako se osjećaš zbog tih novih restrikcija da se slobodno krećemo svijetom?
LT: Dvije godine nisam mogao putovati i nekoliko mojih kazališnih projekata je otkazano ili odgođeno. Ali ovog rujna sam bio na promotivnoj turneji povodom izlaska novog romana „Tableau final de l’amour“ u Francuskoj i Belgiji i proveo sam mjesec dana susrećući brojne prodavače knjiga i čitatelje. Bilo je to divno iskustvo.
Tekst: Iva Biondić
Foto: Instagram, Bernard Préfontaine, PR
