Putovati (s) knjigama: Iva Biondić s femme terrible austrijske suvremene književnosti Gertraud Klemm
Čitajući “Hippocampus” Gertraud Klemm bila sam malo ljuta zbog njenog bijesa. Skroz mi se svidjelo da piše bezobrazno, ono što bi se reklo – bez dlake na jeziku, ali kao deklarirana-feministica-sa zadrškom, strašno me iritira da se žene moraju protiv patrijarhata primarno buniti i boriti bijesom i agresijom. Možda je to moj patrijarhatom izazvan urođeni poremećaj, ali ja osjećam susramlje kad su žene agresivne i smatraju da će beskompromisnim, okrutnim napadom na muški rod nekako uravnotežiti silnu rodnu neravnotežu.
No, ajmo redom – Gertraud Klemm je nagrađivana suvremena austrijska književnica koja svojom fikcijom istražuje realnosti bivanja ženom u današnjem svijetu. „Hippocampus“ je njen šesti roman koji prati život jedne „ljute stare žene“ Elvire koja umjetničko-aktivističkim buntom uzduž Austrije pokušava posthumno ispraviti nepravde nanesene njenoj netom preminuloj prijateljici, feminističkoj spisateljici Helene. Riječ je o inteligentnom i zabavnom romanu ceste koji prati Elviru i njenog debelo mlađeg asistenta koji i sebi i nama otkrivaju Austriju iz blistavo plavog Mercedes kampera. Osim tog, otkrivaju i licemjerje društva koje povlađuje muškarcima, kulturne i književne borbe s likovima poput „malenog debelog književnog kritičara“ te ostale socijalne i povijesne nepravde nanesene ženskom, a onda i ljudskom rodu.
Opravdani bijes
Nakon intervjua s Gertraud promijenila sam odnos prema njenoj ogorčenost i revoltiranost i post-festum vidjela roman kao iskreno grleni „protest protiv muške dominacije“, između ostalog nelagodnije svjesna da ona podrazumijeva i da spomenici stoljećima i danas puno češće prikazuju muškarce. Volim razgovarati s autorima romana, a onda kroz njih, i njihovim likovima, za što mi je Gertraud dala puno prilika, kao i da se smijem smjelom, dovitljivom plesu vagine u Palazzo Cazzo, složim se s njom oko idiotizma idolatrije muškog umjetnika kao inherentnog enfant terrible s pokrićem, a i jednako idiotskim labeliranjem nekih suvremenih artefakata umjetničkim djelima… Zapravo jedva čekam sjesti s njom opet, ovaj puta uživo, na bijelu kavu sa zobenim i cappuccino s bademovim mlijekom kad u listopadu dođe u Zagreb promovirati „Hippocampus“.
Trebaju li feministički likovi, a i feministice stvarno biti stalno tako ljute?
A što bi trebale biti? Strpljive? Optimistične? Žene nisu bile ljute mnogih godina: i u književnosti i u politici i u svakodnevnom životu. Predugo smo pokušavale biti pune ljubavi i razumijevanja. To je uzrokovalo dosta stagnantnih problema. Vidimo to kod tema jednake plaće, seksizma, nasilja i reproduktivnih prava. Patrijarhat je vrsta rata protiv žena koji puno predugo traje. Ljutnja, očaj, bijes – ja mislim da su to sve razumljive reakcije. Posebno u književnosti.
Zar ne bi, zar ne bismo s nekom drugom emocijom postigli više? Kako očekivati išta pozitivno kao odgovor na napad od klasične ljudske reakcije – borbe ili bijega?
Ljutnja je emocija koja bi mogla dovesti do solidarnosti i jedinstva – ako bi nas ujedinila. Feministica sam od puberteta. Promatram te stvari vrlo pažljivo. Osobito posljednje godine pokazuju obeshrabrujuća nazadovanja – vjerski utjecaj u istočnoj Europi i podrivanje prava na pobačaj – pogledajte što se dogodilo s rodnim ulogama tijekom pandemije. Kad sve to saberem, mislim da trebamo paničariti.
Razumijem paniku kao reakciju. No možda su ta nazadovanja reakcije na sav taj ženski bijes. Osjećam se sve manje ugodno s bijesom kao emocijom. Osjećam da bi pažljivije slušanje s razumijevanjem mogao biti bolji način. Panika i bijes samo pogoršavaju stvari. Možda bi pravi put bio biti istinski empatičan i pokazati muškarcima, patrijarhatu, društvu pozitivan ishod zdravog feminizma?
Razumijem tvoju nelagodu. Ali, hoće li nas dublje slušanje spasiti od nasilja i silovanja? Hoće li razumijevanje promijeniti jaz u plaćama među spolovima i siromaštvo starih žena? Ti problemi su ukorijenjeni u patrijarhatu, a patrijarhat nije ništa s čime se može pregovarati. Koliko je revolucija započelo empatijom prema tlačitelju? Ljutnja i panika neće vas voditi cijelim putem, ali su barem poziv na buđenje da krenemo u akciju, da odučimo da je ono što nam nedostaje normalno da nam nedostaje. Osjećaj da nešto nije u redu je prvi korak ka promjeni stava prema patrijarhatu, kao, lupite nogama i recite: Diskriminacija žena nije bogomdana stvar! To je duboka, opaka nepravda s kojom ne moramo živjeti!
Lukava ironija
Većina kritičara roman „Hippocampus“ opisuje kao smiješan i/ili ironičan, satiričan. Je li to bila namjera ili je to nešto što čitatelji i kritičari učitavaju u roman?
Mislim da je roman smiješan na vrlo austrijski, ironičan i pesimističan način. Namjera mi je bila pričati iz ženske perspektive, iskreno, bez tabua, razumljivo i, unatoč svemu, pomalo zabavno. Moji se romani često shvaćaju na razne načine. Mislim da to ovisi o odnosu čitatelja prema svijetu. Ironija je, na kraju krajeva, lukav alat.
Meni roman nije primarno smiješan, više sam osjećala nelagodu. Je li to moje čitanje romana ili je (i) to bila namjera? Jesi li ovom knjigom htjela izazvati nelagodu?
Definitivno. To je logična posljedica iznošenja istine o našem društvu koje je toliko naviklo lagati sebi. Osobito su žene dobro istrenirane da ne vide kako nas patrijarhat tlači. To je neugodan dio našeg svakodnevnog života; osjećaj je opravdan.
Smiješ li se ikada svojim likovima?
Ako ispadnu smiješni – da! Zanimljivo je kako ponekad evoluiraju. Elvira je došla na toliko sjajnih ideja. To je jedno od najboljih spisateljskih iskustava: ako likovi uspiju iznenaditi svog tvorca.
Ono na pola si rečenice i samo se smiješ Elvirinim idejama? Je li to kao neko izvantjelesno iskustvo?
Da, da. I ako kaže ili učini nešto pametno, ja sam ponosna na nju i zahvalna. To je duboka povezanost, poput prijateljstva. Djeluje i obrnuto. Tu su i mržnja i gađenje ako protagonisti sve zabrljaju. Zvuči čudno, znam. Ali, dalek je put dok se veza ne uspostavi. I nema jamstva da će se to uvijek dogoditi.
Jesi li utkala nešto od sebe u Helene i/ili Elviru?
Puno. Elvira je nastala iz moje želje za revolucijom i protestom. Ona je moj alat. Ono što ona čini svim tim kipovima i spomenicima je kriminalno i opasno. Mogu je natjerati da radi sve. Ja bih upala u velike probleme zbog takvih stvari. U svim mojim likovima ima puno moje osobnosti. Pretpostavljam da se to odnosi na sve pisce. Na neki način odražava način razmišljanja – bilo odobravanje ili neodobravanje. Vjerujem da je nemoguće u potpunosti potisnuti svoju biografiju i držati svoj um podalje od svog pisanja. Za mene je to umjetan, kukavički pristup književnosti.
A ti, jesi li ikada prosvjedovala na neki drugi način osim „olovkom i papirom“?
Moram priznati ne često. To mi je slaba točka. Kao i sve žene, kada su u pitanju prosvjedi i demonstracije, nalazim izgovore – zauzeta sam poslom, ili djecom, ili sam jednostavno umorna. No ja puno pričam, ako me se pita, i kažem ono što mislim. To je nešto, nadam se.
Nevidljive stare žene
Čitala sam u „Kurieru“ da si očekivala da će knjiga biti skandalozna. Zašto?
Slušati staru, ljutu ženu, gledati je – to nije ono što društvo želi činiti. Pogotovo kad iskoristi mladića i natjera ga da spava s njom. To je nečuveno, čak i za mene. Morala sam prvo napisati cijelu drugu knjigu (op.a. – riječ je o autoričinom prethodnom romanu „Erbsenzählen“ ) radeći to obrnuto – mlada žena, starac – kako bih se uvjerila da u tome nema ništa loše. Morala sam taj dio ispisati vrlo eksplicitno i besramno, pogotovo na fizički način – i pisala sam ga s puno srama i crvenih ušiju.
Taj najskandalozniji Elvirin “performans”, posljednji u romanu – zar je još uvijek u današnje vrijeme toliko nevjerojatno da star(ij)a žena spava s puno mlađim frajerom? Smatram da je to danas prilično uobičajeno – to je pornografska kategorija, stvarnost nekih EU političara i holivudskih zvijezda…
Koliko ima primjera da bismo to mogli nazvati „uobičajenim“? Mislim da su to još uvijek pojedinačni primjeri, dok je obrnuto sasvim uobičajeno. I koliko su te žene na koje se referiraš stvarno stare? Većina ih je umjetno pomlađena. Tražila sam primjere (ne samo u literaturi) gdje starija žena dominira nad mlađim muškarcem – intelektualno, ekonomski i seksualno. Nisam pronašla niti jedan. Ima puno platonskih, majčinskih odnosa, može se pronaći pornografija – što nam pokazuje da postoji čežnja za starijim ženama na mnogo načina. Ali, ako tražite starice na TV-u, u politici, u gospodarstvu, na moćnim položajima, u glavnim medijima, u književnosti – one su posljedično uklonjene iz bilo kakvih vidljivih pozicija. To je ogroman problem.
Nomadske i anti-političke sklonosti
Svidjela mi se neobično jednostavna upotreba žanra romana ceste. Voliš li živjeti na cesti?
Da, ja sam nomad. Obitelj mi onemogućuje da putujem onoliko koliko bih željela. Kad odrastu, neću biti puno kod kuće.
Čini se da dobro poznaješ Austriju i da s njom imaš neki odnos ljubavi i mržnje…
Teško ga je ne imati…. Gotovo svi politički austrijski pisci idu tim putem. Austrija je sjajna zemlja za život, ali imamo puno nacionalizma, mizoginije, katolicizma i patrijarhata, a ima i puno korupcije. Da ne bih pisala o tome, morala bih u politiku. Bože sačuvaj.
Koje bi bilo tvoje putovanje iz snova?
Bilo bi to pješačenje – od Lisabona do Tallinna.
Voliš li romane i/ili filmove ceste? Koji su ti omiljeni?
„Thelma i Louise“, naravno – i „Tschick“ Wolfganga Herrndorfa.
Foto: Bernd Alfanz, Hena
Tekst: Iva Biondić
