Novi roman velike ruske autorice Guzel Jahine – Otkrijte o čemu se radi i pročitajte njezino pismo ‘Ovo nije moj rat’

Novi roman velike ruske autorice Guzel Jahine – Otkrijte o čemu se radi i pročitajte njezino pismo ‘Ovo nije moj rat’

Novi roman proslavljene ruske autorice Guzel Jahine, Ešalon za Samarkand, bavi se još jednom u Rusiji „nepodnošljivom temom“: razdobljem velike gladi. Radnjom smještenom u dvadesete godine 20. stoljeća, dok Sovjetskim Savezom još bukti građanski rat između crvenih i bijelih, a u kojem će, kako utvrđuje jedan od likova, „tek doći“ vrijeme komunizama, Jahina razotkriva dijelove sovjetske prošlosti koji su u posvemašnjem neskladu sa slikom što ju je Sovjetski Savez htio o sebi odaslati u svijet. Naime, oskudica je bila izazvana raskulačivanjem ruskih seljaka i dirigiranim oduzimanjem hrane, kojom se opskrbljivala vojska, dok je stanovništvo, osobito u Povolžju, masovno umiralo od gladi. 

Novi roman hvaljene spisateljice

Kritiku pljačke uime države autorica je spretno umotala u avanturu: pustolovno putovanje vlakom koji evakuira pet stotina djece iz glađu pogođena Kazanja u Samarkand, pod vodstvom zgodna i sposobna oficira Dejeva i naizgled hladne i bezosjećajne komesarke Bijele. No ispod romantična celofana Jahina uvjerljivo prikazuje potresne sudbine ruske siročadi, gladi i posvemašnje bijede. Utemeljen na svjedočanstvima ondašnjih socijalnih radnica, poput „majke čuvaške djece“, Ase Davidovne Kaljinjine, koja je i sama od smrti spasila više stotina djece, te na raznovrsnim povijesnim izvorima, roman je primjer svojevrsne terapijske literature i ogledni primjerak povijesnoga romana, u kakav bi se valjalo ugledati. Putujući kroz sovjetske republike, Jahina  opisuje ono o čemu se u Rusiji nije smjelo – a ni danas nije poželjno – govoriti, i suočava čitatelja s nepreboljenim traumama prošlosti. 

No optimizam koji se provlači kroz cijelu knjigu, neopisivo simpatični likovi djece i njihovih spasilaca, „akcijske“ scene te pasaži opisa krajolika sjajno kontrapunktiraju temi s kojom se autorica uhvatila ukoštac. Na romanu je pečat jasno ostavilo Jahinino scenarističko iskustvo, zbog kojega se roman čita kao što se gleda vizualno impresivan i napet avanturistički film.  Ešalonom za Samarkand hrvatski će se čitatelj usto provozati vremenima i predjelima  Sovjetskoga Saveza za koje možda i nije znao, a od kojih su neki – poput Aralskoga jezera – do danas gotovo nestali. Maestralan prijevod potpisuje Tatjana Radmilo

Pismo Guzel Jahine: Ovo nije moj rat

U nastavku donosimo pismo Guzel Jahine u kojem čvrsto kritizira trenutno stanje i bolnu situaciju rata u Ukrajini.

Pišem ovaj tekst zbog svojih prijatelja i prijateljica, izdavača, prevoditelja i prevoditeljica, čitatelja i čitateljica u drugim državama. Teško mi je pisati jer su za to potrebne jasne misli i smireni osjećaji, a moje emocije trenutno plamte. Još mi je teže shvatiti išta što se događa u Rusiji i Ukrajini. No ovoga je časa šutnja nedopustiva. Stoga ću pokušati reći bar nešto. 

Četrnaest godina mojeg života – sve moje djetinjstvo i mladost – proživjela sam u Sovjetskom Savezu. U to je doba komunistička ideologija već bila na izdisaju. Mi, pioniri i pionirke, vjerovali smo u nju, no nekako na pola snage, ne ozbiljno. Ali ono u što smo istinski vjerovali ‒ bio je mir. Propagandna mašinerija, puštena u pogon tijekom sovjetskog doba, dobro je radila, no sad više nije proizvodila samo komunističku retoriku, već pacifističku. „SSSR – utvrda mira“, „Mir svijetu!“ – te su parole bile ispisane na zidovima svakog dječjeg vrtića i svake škole. Školski sat posvećen miru bio je obavezan prvi sat za svaki razred početkom svake nastavne godine. Pjesme i stihovi o miru bili su u programu svakog pionirskog događanja (a kod nas je takvih bilo i previše). Golubice mira ukrašavale su svaku učionicu, sve zidne novine i sve učeničke bilježnice. Vjerovali smo u te golubice – iskreno, onako kako to samo djeca znaju. Vjera u mir bila je neodvojivi dio sovjetskog djetinjstva, dakle, i identiteta svih nas. Ta se vjera činila neuništivom – za sve vijeke vjekova. 

Bilo mi je jasno i da je rat toliko užasan, da oni koji su ga upoznali o njemu šute. Moj je djed četiri godine ratovao u Drugom svjetskom ratu, no nikada nije prozborio ni riječi o ratištu: svoju je unučad i djecu čuvao šutnjom. 

Danas se ruski tenkovi kreću tuđom zemljom. Ja u to jedva da mogu i povjerovati. Toliko se duboko u sebi s tim ne slažem da samo želim glasno ridati. Teško mi je pronaći riječi jer nijedna nema dovoljno snage. Ogorčenost, gnjev, strah, nemoć – u beskrajnim količinama. Vijesti od 24. veljače 2022. samljele su me. Moj se svijet nije samo preokrenuo, već je jednostavno uništen. Ne razumijem zašto cijepljenje pacifizmom nije pomoglo. 

Pišem u svoje ime, ali sve moje znanice i znanci, prijateljice i prijatelji osjećaju isto. U mom bližem i daljem krugu ljudi nema nikoga tko podržava ovaj rat. Društvene su mreže pune bijesa i preklinjanja, poziva i zahtjeva za zaustavljanjem ratnih djelovanja.

Nastupilo je doba jednostavnih istina, koje treba beskonačno ponavljati. Ne ratu. Mir svijetu. Ljudski je život najviša vrijednost. Ponavljat ćemo ih dok u ovaj mrak ne uđe svjetlost. Opetovano ćemo govoriti o banalnosti dobra ne bismo li spriječili kasniji susret s banalnošću zla. 

Ovo nije moj rat. Odbijam ga smatrati svojim.

Foto: Hena com

Učitati još
Zatvori