Razgovarali smo s Andreom, autoricom genijalnog profila ‘Gospođa’ koji je nedavno prerastao u knjigu
Gospođa kod krojačice, Gospođa u prometu, Gospođa u gotovo svima nam često poznatim svakodnevnim situacijama – u takve kulise Andrea Grgić stavlja svoj fiktivni lik o kojem piše na Facebook profilu ‘Gospođa.’
Bizarne zgode u koje se Gospođa uvaljuje gotovo su nas uvijek uspjele nasmijati, a autorica ovih kronika sad ih je konačno pretočila u divnu knjigu za čiju je naslovnicu zaslužna naša poznata umjetnica Tisja Kljaković Braić.
Tim smo povodom odlučili otkriti kako je Andrea došla do ideje, tko je za nju Gospođa i je li inspirirana njezinim životom.
Tko je uopće Gospođa?
“Gospođa je žena srednjih godina koja živi običnim životom, razvedena je, majka dviju kćeri. Radi u privatnoj tvrtki kao prevoditeljica. Njezin društveni život je sasvim zadovoljavajući, a nije ni zanemariva njezina aktivnost na društvenim mrežama. Moglo bi se reći da je sve u redu, osim one jedne sitnice, a to je, naravno, ljubav. U potrazi za tim šlagom na torti koji bi njezin život učinio savršenim, Gospođa upada u razne situacije u kojima, kao u nekom filmu, čeka sretan kraj.
Gospođa je zapravo kroničarka bizarnih situacija. Kroz njezin život prolaze najnevjerojatniji likovi koji se ni po čemu ne ističu u masi, naizgled sasvim obični ljudi, ali koji svojim sumanutim postupcima dokazuju da je ljudska priroda vrelo vječnog nadahnuća i da, kako ona to zna reći, iznenađenjima nema kraja. Ona govori o stvarima koje se događaju svima nama, ali o njima ne govorimo, jer mislimo da se događaju samo glupim i nesposobnim ljudima. Gospođa se bavi položajem žene i njezinom svakodnevicom u suvremenom društvu koje unatoč tehnološkim i intelektualnim postignućima i dalje počiva na izrazito tradicionalnim temeljima. Unatoč tome, u ubrzanoj tranziciji kroz koje društvo prolazi, muškarac ipak gubi svoju tradicionalnu ulogu, ali ne i tradicionalno ukorijenjena očekivanja koja ima od žene. Tu se negdje i krije taj veliki nesporazum i mislim da su i žene i muškarci zbunjeni.”
Je li Gospođa inspirirana Andreom i stvarnim iskustvima?
“Inspiracija mi je svakodnevica. Od odlaska na posao, traženja parkinga, usputnih susreta, razgovora. Volim promatrati ljude i njihove reakcije, treptaje, promjene raspoloženja. Volim gledati parove kako međusobno komuniciraju, ili ne komuniciraju, što ih povezuje, a što udaljava. Međuljudski odnosi su mi velika inspiracija, možda čak i najveća. Najsretnija sam kad “uhvatim” onaj trenutak, kratki bljesak koji mi poput reflektora rasvijetli ono što se događa između dvoje ljudi. Kao da mi se otvori portal kojim ulazim u glave svojih likova, počinjem ih razumjeti i voljeti, pa im valjda zato i mogu udahnuti život. Bar se nadam.
Što se iskustava tiče, mogla bih reći da su neke od priča bazirane na stvarnim iskustvima, što mojim, što mojih prijateljica (koje su mi dale dozvolu da pišem o tome), ali nikada to nije doslovno prepričavanje, već samo temelj na kojemu gradim neku novu priču. Tako pišem i sve drugo. Meni je zapravo najdraže kad vidim, čitajući komentare pratitelja, da se čak i ono najluđe čemu sam se domislila u mašti, nekome doista dogodilo! To je doista dokaz da život piše sumanute priče i da su scenarist i režiser tog filma zvanog život često pod utjecajem teških opijata. Teško mi je reći što dijelim s likom Gospođe. Sasvim sigurno mi je moja životna situacija bila neki nesvjesni poticaj za lik jer i ja sam razvedena i imam dvije kćeri, no to doista nije ni po čemu jedinstveno, skoro sve moje prijateljice su u toj situaciji, pa možda baš zato.”
Kako Gospođa gleda na međuljudske odnose?
Čini mi se da ona uvijek ima sposobnost odmaka od određene situacije, čak i kad je sama involvirana. Njezin uvid u ljudsko srce omogućava joj da razumije svijet i ljude koji je okružuju te poput nekog drevnog mudraca, ne misli da bi trebala mijenjati svijet. Samo zbog kozmičke nepravde Gospođa se nalazi tu gdje jest, pa kad je već tako, pokušava se prilagoditi. Pokušat ću to ovako ilustrirati: kad je gužva u prometu i kolona se ne pomiče niti milimetar, možete trubiti i psovati i ništa ne postići osim infarkta I maltretiranja drugih, ili pak prihvatiti tu kolonu i slušati u autu neku dobru glazbu. Jednostavno je duboko svjesna toga da je život dnevna borba i da uvijek može biti puno gore. Ništa se ne rješava silom, a ponajmanje međuljudski odnosi.
Zašto prvo Facebook profil?
“Kako sam oduvijek pisala za sebe, tajno, u meni je valjda sazrio “The” trenutak da se okušam i javno. Nikad se nisam bavila velikim temama, više su me privlačile osobne priče u kojima protagonisti nastoje svoj život učiniti u određenoj mjeri ljepšim, da ne kažem podnošljivijim, no to je doista vrlo osobno. Nekome je to slobodan dan na poslu, nekome novi auto, a nekome sunčan dan. Netko je najsretniji kad leži na stijeni i gleda u more i ništa se s time ne može mjeriti. Netko voli biti sam, netko udvoje, netko utroje. Neki su sretni povremeno, a neki nikad. Svakodnevica, male stvari, privatni prostori, intimni svjetovi, intenzivni unutarnji životi za mene su silno uzbudljivi koliko god se to mnogima činilo dosadno i tiho.
Kako sam se spisateljski “outala” tek u zrelim godinama, bila sam prilično nesigurna i facebook mi se učinio kao dobra platforma za početak. No, okidač je bio razgovor s prijateljicom koja mi se požalila kako joj se doista više ne da kuhati ručak u cik zore prije posla da djeca nešto pojedu kad se vrate iz škole. U tom trenutku to se činilo kao nešto što će vječno trajati. Taj osjećaj zarobljenosti u nekoj situaciji (premda posve nerealan, no toga tad nismo svjesni), svakodnevica sazdana od nedogađaja koji nam na neki način određuju život, mašine koje punimo i praznimo sto puta dnevno, sve ono što se događa u našim glavama dok se bavimo repetitivnim radnjama, to je ono što me zapravo zanima. I zato je Gospođin prvi post o kuhanju kelja prije posla. Tako je sve počelo.”
Kako je došla ideja za knjigu?
“U knjizi su priče objavljene kronološki, kao što su objavljivane i na Facebooku. Zapravo je Gospođa izvorno zamišljena kao neka vrsta dnevnika, prvi su postovi kraći, objavljivala sam ih gotovo svakodnevno. U međuvremenu se stvorila i predivna publika, pratitelji s genijalnim komentarima i savjetima u kojima sam beskrajno uživala i koji su me, moram to reći, i poticali da nastavim. I tako je prošlo skoro pet godina. Postovi su u međuvremenu promijenili formu, pretvorili su se u kratke priče i nisam ih više mogla objavljivati tako učestalo. Ono što je ostalo nepromijenjeno, to je Gospođino prihvaćanje života i neizostavno srce na kraju priče. Kad se skupilo dovoljno materijala, pojavio se i interes za knjigu. Na poticaj Martine Petrinjak, urednice i vlasnice Bookare, a u suradnji s izdavačkom kućom Factum iz Beograda, knjiga je nedavno i izašla. Gospođi je lik i život podarila sjajna Tisja Kljaković Braić s predivnom naslovnicom i ilustracijama za priče.”
O pandemiji i kreativnosti
“Usred pandemije, a onda i potresa, postala sam svjesna da smo tako krhki i prolazni, da doista sve može nestati u trenu, a da je sreća istinska samo kad je možemo dijeliti s bližnjima. To najozbiljnije mislim. Otkrila sam utjehu prirode u svakodnevnim šetnjama šumom. Nevjerojatno je kako smo imali divno zeleno proljeće u vrijeme pandemije. Ili je možda to uvijek tako, a ja nisam primjećivala?
Najgori mi je bio osjećaj straha protiv kojeg sam se borila dugim razgovorima, gledanjem serija i pisanjem, tako da su nastale i nove priče. Mislila sam da ću pročitati hrpu novih knjiga, ali jednostavno nisam imala tu vrstu smirene koncentracije. U takvim situacijama preostaje nam jedino raditi ono od čega će nam biti bolje. Nisu to vremena za velike zadatke i ambiciozne planove, barem se meni tako čini. Nekad je dovoljno samo preživjeti da bi se moglo dalje živjeti. Ali kao što sam već rekla, ja sam prošla tako dobro da mi je katkad neugodno to i spominjati.”
Čime se Andrea bavi osim ‘Gospođom’ i što nam novo sprema?
Pisanjem se bavim uz svoj svakodnevni posao u Kulturno informativnom centru. Obitelj, ljubav i prijatelji su neizostavan dio mog života. Inače sam posjetitelj svih mogućih kulturnih događanja, ali sad je to nekako jenjalo zbog poznate nam situacije. Pripremam novu zbirku pomalo nadrealnih priča, a nadam se jednog dana i zbirci poezije. I za kraj, neizostavno <3.
Foto: Andrea Grgić
