Prošlo je tri godine od kada smo posljednji put razgovarali s Anjom Papom i Lukom Vidovićem, talentiranim mladim glazbenicima koji su tada stajali iza dua pocket palma. U međuvremenu im se pridružio i Bruno Žabek, a trio se uspješno prometnuo u jedan od najkvalitetnijih pop bendova cijele regije. Upravo danas, 22. rujna svjetlo je i službeno ugledao njihov novi album III, a njegov izlazak bio je sjajan povod za naš novi susret.
- Za početak, čestitamo na novom albumu. Kako se osjećate povodom njegova izlaska?
Anja: Hvala! Svaki izlazak albuma je poprilično uzbudljiv, ali ovaj put smo u tolikom kaosu jer sviramo u dva benda i radimo na milijun drugih projekata pa se teško fokusirati samo na jednu od tih stvari. Nekako nemam ni osjećaj da nam album izlazi.
Bruno: Jako sam uzbuđen jer sam još više sudjelovao u kreativnom procesu. Smatram da je novi album jako zanimljiv i raznolik, te se drastično razlikuje od prva dva albuma.
- Sukladno njegovom naslovu, kako biste ga za nas opisali u tri riječi?
Luka: Mračniji, brži i slasniji.
- A za one koji se po prvi puta susreću s vašom glazbom, kako biste im se predstavili?
Luka: Zapravo se baš veselim ljudima koji će kao prvu pocket palma fazu doživjeti tek ovu. Opisao bih nas kao alt pop izvodače inspirirane dobrim house beatovima, pop melodijama, zvukovima 80-ih i klasičnim gitarskim solažama.
- Ne bojite se angažirano istupati kroz svoju glazbu. Kojih ste se tema dotaknuli u novim pjesmama?
Anja: Prvi put bez nekakvog maskiranja u tekstovima pričamo o malo ozbiljnijim stvarima, kao što su recimo mentalni poremećaji s kojima se borimo, što je tema kroz cijeli album. Pisali smo o tom i prije, ali kroz metafore, tekstovi su sada dosta direktniji.
Luka: Osjećam se baš kao da sam veliki dio sebe prvi put otkrio kroz tekstove na ovom albumu. To mi na neki način izaziva i olakšanje i strah.
- Kritike i komentari uvelike mogu odrediti smjer nečije karijere. Kako se nosite s njima?
Anja: Nemamo se s čime nositi, radimo glazbu za sebe i sami sebi smo najveći kritičari. Komentari drugih ljudi mogu biti stresni u momentu kad ih čitamo, ali na kraju dana su poprilično nebitni.
Luka: Uvijek smo spremni na sve vrste komentara, mislim da se na to treba istrenirati kad se želiš baviti ovakvim poslom. Iako se to rijetko desi, negativne kritike znaju biti produktivne, a one koje nisu jednostavno idu na jedno uho unutra, a na drugo van.
Bruno: Svatko ima pravo na svoje mišljenje i baš iz tog razloga se ne opterećujem kritikama.
- U izvođenju koje vlastite pjesme posebno uživate?
Anja: Daleki poljupci
Luka: Ovo je Kraj
Bruno: Mene nema
- Koju bi pjesmu, svoju ili tuđu, mogli puštati na repeatu?
Anja: Siouxsie and the Banshees – Candyman
Luka: James Blake – I Am Sold
Bruno: QOTSA – Song for the dead
- Vaše pjesme prati i vizualno vrlo atraktivni spotovi. Odakle crpite inspiraciju za iste?
Anja: Inspiracija nije tako jednostavna za objasniti, nekad vidimo ili čujemo nešto što nam da nove ideje, ali većinom dođe direktno iz naših glava. Stvari se jako spontano događaju i ne obraćamo pretjerano pažnju na proces pa ga je teško prikazati kroz riječi.
Luka: Oko smišljanja i realizacije spotova nam puno pomaže i Benjamin Strike, a jedan od najzanimljivijih spotova je i za singl Četiri Zida koji jedva čekamo da ljudi vide!
- Iza vas je bogata koncertna sezona, a što je pred vama, gdje ćemo vas uskoro imati priliku slušati?
Bruno: Edge Festival u Tvornici kulture 6. listopada.
- Postoji li netko za koga biste voljeli da posjeti vaš koncert?
Luka: Kad smo na stejđu, nekako nam cijela publika bude kao jedna velika osoba, i bude nam baš zabavno ako je ljudima zabavno, tako da neka dođe tko god hoće!!! A ako pričamo o nekoj zvijezdi za koju bih volio da doživi naš koncert, odabrao bih Chestera iz Linkin Parka (i nekog prevoditelja za njega).
Bruno: Axl Rose.
- S druge strane, koji vas je glazbenik osobno u posljednje vrijeme oborio s nogu?
Anja: Ne samo u zadnje vrijeme, već uvijek i stalno mu se vraćam – Peter Murphy.
Luka: Nakon par albuma Jamesa Blakea koje nisam doživio još od Overgrowna, napokon je izbacio nešto što me vratilo u ta vremena kad sam kroz njegovu glazbu shvatio da nema granica u elektronici.
Bruno: Deftones.
Foto: Martina Movrić
