Ususret koncertu Like Kolorado u Kinoteci razgovarali smo s Filipom Riđičkim

Ususret koncertu Like Kolorado u Kinoteci
razgovarali smo s Filipom Riđičkim

Lika Kolorado na sljedećoj FonoKinoteci

Lika Kolorado stvara glazbu na tragu indie rock i britpop bendova ’90-ih, osvajaju publiku zaraznim i radiofoničnim zvukom, ali i odličnim live nastupima. U kratkom vremenu ostvarili su zapažene uspjehe – okitili su se titulom najboljeg mladog benda Ha|Ge|eF-a, proslavili se energičnim nastupima na svim relevantnim pozornicama u Hrvatskoj i odradili zapaženu regionalnu festivalsku turneju. Ovaj vikend, u subotu 17. studenoga, Lika Kolorado stiže na pozornicu kina Kinoteka. O bendu, Lici, Koloradu, glumi i glazbi razgovarali smo s Filipom Riđičkim, frontmenom benda.

1. U sljedećoj FonoKinoteci čut ćemo i vidjeti nastup Vašeg benda – Lika Kolorado. Zanimljiv naziv za bend – kako je nastao?

Prije dosta vremena, ne mogu se sjetiti točno koje je to godine bilo ali ne tako davno, išao sam na more preko nog car share in servisa, BlaBlaCar, ili nešto. Tražio sam đir od Gorskog Kotara gdje često provodim ljeta u zadnje vrijeme do Zadra. Previše nesigurnosti u ovom odgovoru, ali pola toga je zapravo nebitno, mislim da je krajnja destinacija bila neka djevojka koju nikad nakon tog Zadra nisam više vidio. No, našao sam neke djevojke koje su išle taman do Zadra, ali preko Velebita gdje bi dvije ispale iz auta te planinarile. Dobru su cijenu ponudili i skupili me kod Bosiljeva. I negdje na pola puta, kad smo sišli s autoceste u srcu Like i skrenuli na zaobilazne cestice koje vode do nekog planinrskog doma, ja sam se zabuljio kroz prozore.

Nije lijepa, Lika – mislim, je, svakako je lijepa, ali to nije prvi dojam kojeg bi zaokružio – zastrašujuća, magična, atmosferična, nešto ima, neki je feeling u zraku koji je malo scary, malo opasan, malo avanturističan, ne znam, izgledalo je kao skroz drugo mjesto u skroz drugoj državi, htio sam izaći iz auta i šetati, bauljati po livadama i planinama i selima i gradićima i krševima i šikarama – pogotovo kad smo se popeli na taj vrh da ove djevojke izađu. Htio sam krenuti s njima. Možda i bi, da nisam obećao dolazak tom Zadru, i da nisam na leđima nosio barem deset kila previše za planinarenje. I neke sam šonjave tenisice imao, svakako ne želim biti dio HGSS-ove statistike, niti materijal za još jedan njihov šaljiv, ali opasno istinit tweet. Stoga sam si obećao da ću se vratiti. Ali nisam. I dalje. No, ono što je ostalo sa mnom, svakako, je taj feeling, i negdje daleko nakon Zadra sam nekome o tome govorio, i bubnuo da je to interesantno, da ne moraš ići daleko da otkriješ nešto novo, nešto čarobno, i da “ne moraš ići u Colorado da otkriješ Liku”, ili, još jednostavnije – da je Lika dva sata od Zagreba a zapravo jako, jako daleko. To je bila prva poveznica.

Kada smo smišljali ime za bend, kao nekakav placeholder sam bubnuo Lika Kolorado, s namjerom da smislimo nešto bolje kasnije. Imao sam još par ideja. Jorgan, Potkrovlje, Šećer (Šećer je, btw, za svoj bend uzela frendica kada sam joj rekao da ipak mi nećemo, super joj stoji.) Drugu je poveznicu dofurao Vanja (gitara); da je Nikola Tesla, koji mi je uvijek bio neka sorta avatara nekog božanstva, poslanik nekog Prometeja, putnik neke druge ravni – bio iz Like, a imao laboratorij u Coloradu. Lika i Colorado, brda i planine, slični krajolici, oceanima udaljeni. Poznato u nepoznatom. Ne znam. “K” smo ubacili da jer se tako činilo manje pretencioznim.

Gluma & Glazba

2. Glazbenik ste i glumac. No, kao da se sve što radite vrti oko glazbe – koliko je glazba “okupirala” glumački posao, a koliko Vaš život općenito?

Ne razmišljam toliko o glazbi, tu je. Tu je dosta dugo. Imam uspomene pisanja pjesama u osnovnoj. Jedne se sjećam. Zvuči kao Pearl Jam. Tada sam negdje krenuo s bubnjevima ulaziti u taj svijet ali u principu mi je žao što jesam – ima puno boljih bubnjara od mene u gradu, trebao sam se odmah koncentrirati na pisanje. Ima i puno boljih pjesnika, ne velim, ali dobre pjesme su uvijek previše “autorove” da bi ih itko drugi mogao reproducirati ili replicirati. No dobro, naučiš gdje ti je mjesto s vremenom, koliko god te riječi imaju negativnu konotaciju – mjesta gdje moramo biti najčešće su dobra mjesta. Kad sam ušao u Zabranjenu ljubav, producenti su sve pitali što još znajmo raditi, koji su nam još hobiji prisutni osim glume, da mogu to dopisati likovima. I jesu. Meni bubanj. I u drugoj sapunici, Sve će biti dobro, lik je bio mladi raspušten tip koji svira gitaru, netko se sjetio mene valjda zbog tog imidža. Crno-bijeli svijet je muzika sam po sebi. Da, zapravo, kad me pitaš sad, tek sad povezujem da me muzika pratila od prvog dana. Sad sam i DJ na Gold FM-u – muzika. U kazalištu sam često pjevao u ulogama – muzika. Da, fakat.

3. Koliko su ta dva umjetnička poziva (ili posla?) različita, a koliko slična? Posebno s obzirom na izražavanje, no i svakodnevan život umjetnika…

Gluma su tuđe riječi, misli, rečenice. Zvuči grozno ali nije, to je priroda posla, upiješ se u tuđe konstrukcije i učiniš ih svojima, gluma koja se meni uvijek svidjela je kada netko iz sebe uđe u tekst, kako bih JA ovo rekao, kako bi se JA osjećao ovdje, primijeniš parametre i kontekst komada i lika, naravno, ali kreneš od sebe – ne znam koliko bi se kolege složili sa mnom. Možda i bi. Ali – tuđe riječi i misli i djela. Krajnji cilj u glazbi i glumi, za mene barem, je isti – biti svoj na sceni i ispričati priču, kakva god ona je. U glazbi pišeš svoje riječi, svoje misli, nešto je lakše jer je odmah izvorno tvoje, ali kada staneš na tu binu ne bi smjelo biti glumatanja, ili, zapravo, glume, nego stojiš ti tamo i govoriš. Koliko si iskren u tome valjda odlučuje koliko si dobar na sceni. Po meni. Sve je po meni, valjda.

Pokušavam već pola godine uhvatiti starog profesora iz scenskog govora s akademije, koji me puno naučio i čije sam sate jako volio – da mu kažem da sam skužio kasnije da nisam volio njegove sate, ni glumu, zapravo, radi glume i scenskog govora samog, već sam ih volio jer je to jedino mjesto i okolnost u životu kada je netko od mene očekivao, dao mi mogućnost, da, čovječe, samo govorim – u svom tempu, u svom vremenu, s pažnjom promatrača koji ne čeka svoj red za upasti u monolog nego te zaista sluša, jer to je ono što ne činimo u životu, u društvu, ne slušamo se, ne govorimo. Ponavljamo fraze i valjamo fore i čekamo svoj red za progovoriti. Ovdje, na bini, zapravo, na tom satu, i kako bi inače trebalo biti, ali je tome bastion još samo pozornica, samo govoriš, uzimaš zrak, ili šutiš, u potpunosti prisutan. A to je nešto čega nemam. Nemamo, usudim se reći. Prisutnosti. U kontroli. Ovdje.

4. Glazbena rock i pop scena u Hrvatskoj kao da se posljednjih godina “probudila”. Mnogo novih, mladih bendova, raznih izraza… “osjećate” li da se nalazite u jednom novom, produktivnom i progresivnom valu?

Brijem da se nije probudila, mislim da se scena prorijedila, da je horda iselila, da su se klinci zaposlili ili porađali svoje klince, da svaki haustor u Zagrebu više nema svoj bend, da su ostali samo očajni i oni koji nemaju drugog izbora, pjesnici su i to moraju raditi. Nema Canade za zatočenike jezika, nemreš u Edinburghu skladati na hrvatskom, tu si di si i tu ti je publika, samo po blagodati razumijevanja kaj govoriš. Ne bih rekao da nas ima više, mislim da autora ima najmanje ikad, ali ostaju oni samo kvalitetni koji imaju nešto za reći, ili čija je spika toliko kvalitetno šarmantna ili kalkulirana da ima efekta i pozornost publike. Nema tu vala jer val je produkt interesa i potražnje, a ne ponude bez pokrića.

Novi val u Jugi nastao je kao rezultat zapadnih trendova i rupe u našim redovima, kad su se klinci dočepali ploča iz Berlina, htjeli su reći nešto svoje, htjeli su biti dio tog đira, i kad je sam Bog Otac Brane Štulić otvorio kanale i pokazao da je moguće, sve je nekako krenulo za njim. Bilo je i drugih bendova ali sve pripisujem njemu, što zbog priča koje potvrđuju tu tezu što zbog vlastitog dojma. No, gdje je Đoni danas, i tko mu cipele puni? Gdje su ploče iz Berlina, gdje je Lap, Kulušić, gdje je tržište od par milijuna više nego što nas ima sada, kada si mogao jedan dan svirati u Splitu drugi u Begešu i gdje god dođeš je publika žedna glazbe jer nisu bombardirani naočigled besplatnom muzikom iz svakog televizora, radijskog vala, interneta, aplikacija gdje ti je dostupna svaka pjesma ikada snimljena, za sedam eura i jedan klik prsta, i pored milijarde zapadnih dolara PR-a i guranja anglo saksonskog đira i leksika i najvažnije, standarda u naše uši svakoga dana, kako da domaći bend konkurira, kada ga bije glas, ponekad zasluženo ponekad ne, da ništa domaće ne valja, od filma do glazbe do države? Kako da, primjerice, snimim spot za đ koji izgleda kao spot od par milijuna na kakve smo navikli na MTV-u? Kako da produciram zvuk oko čije se kvalitete svaki dan puno bogatiji i veći igrači svakodnevno bore do zadnjeg decibela? Niš, ostaje ti da budeš autohton, svoj, iskren, i gol – sve ostalo je posuđeno, kopirano, isfurano. Ne, ne bih rekao da tu ima nekog vala – mislim da je u pitanju samo profinjenija publika, žeđ za nečim izvornim, zasićenje stranih trendova, i ljudi koji su otkrili da im ništa drugo nije potrebno do li vlastitih riječi da se izraze. Tek kad publika počne opet kupovati ploče i puniti dvorane možemo računati na neki “val”, pa ti meni reci kada predviđaš takvo što?

Koncerti

5. Nastupate diljem Hrvatske i regije, u različitim prostorima – koja mjesta i/ili prostori su vam najdraži, u kojima najbolje “sjedate”?

Svi iz benda pamtimo drugi najdraži koncert, meni osobno je bilo najbolje na prošlogodišnjem Ferragostu, kada sam prvi put osjetio da postajemo bend, kada se publika pojavila da pjeva naše refrene, i kada sam prvi put dobio afirmaciju da nešto radimo kako treba. Ponekad sviraš pred sedam ljudi, ponekad pred punom dvoranom, kako se stvari poslože. Sasvim mi je svejedno, zapravo, samo ako skužim da smo doprijeli do barem nekoga kome nešto to znači. Koji možda posluša te stvari i razmisli o njima, natjeraju ga na nešto, ples, misao, odluke, svejedno.

6. Što možemo očekivati od nadolazećeg nastupa u kultnom zagrebačkom kinu Kinoteci?

Imamo dosta novog materijala kojeg smo tesali zadnje mjesece što ćemo po prvi put odsvirati pred publikom. Pet pjesama. Jedna od njih prva nova singlica s drugog albuma. Osim toga, više manje cijeli prvi album. Prvi put smo napravili svoj merch, što će reći majice i torbe i bedževe, ispalo je dosta dobro to, uvijek je fora vidjeti da netko kupi/nosi majicu tvog benda. I ništ, svirati, veseliti se, raditi, voljeti, i nadati se. To je više manje uvijek to.

Preporuka

Zatvori