Pogledali smo: My Oxford Year je upravo onakav film kakav smo očekivali – predvidljiv i površan

Kada je izašla najava za romantični film My Oxford Year samo smo se pitali je li riječ o još jednom Netflixovom klišeju ili će nas iznenaditi i zapravo biti kvalitetan i šarmantan (kao što je to bilo riječ sa serijom Nobody Wants This). Na papiru zvuči kao romantični film kakav volimo gutati: enemies to lovers priča, mladi privlačni likovi i romansa.

My Oxford Year adaptacija je romana Julije Whelan iz 2018. te prati Annu koja iz Amerike stiže u Oxford kako bi ostvarila dječački san. Od desete godine sanja da studira književnost na prestižnom Sveučilištu Oxford. To i ostvaruje i upoznaje Jamieja, profesora na zamjeni i između njih se rodi zaljubljenost. Pogledali smo film i evo što mislimo.

Tekst u nastavku sadrži spoilere.

Igra na sigurno

Željeli smo dobiti kompleksne likove, promišljen razvoj romanse i emocije zbog stvarno duboke priče, no ništa od toga. My Oxford Year igra na sigurno. Scene su klišej za klišejem, upakirane u vizualno lijep Oxford. Na prvu se čini da će likovi biti istraženi i slojeviti, no priča vrlo brzo postane ubrzana. Kao da su shvatili da neće imati dovoljno vremena pa su samo ‘prešli preko bitnog’.

Zbog te ubrzane radnje, teško se povezati s likovima i nemoguće se emotivno investirati. Kada Anna odluči ostati u Oxfordu umjesto da se vrati u Ameriku, jedina reakcija je – zašto? Jer imate osjećaj kao da su ona i Jamie dva dana skupa. Prikazana je toliko površno da vam nije ni jasno zašto su toliko zaljubljeni jedno u drugo. Jedina zajednička stvar im je ljubav prema poeziji, a film kao da pokušava prikazati da je to dovoljno.

Čak i teški momenti, poput Jamiejeve terminalne bolesti i boli njegovih roditelja (koji su već izgubili jednog sina), odrađeni su površno. Pojedine scene, primjerice Annino prigovaranje Jamiejevom ocu jer ‘ne dopušta sinu da sam odluči’ djeluju ne samo plitko nego i bezosjećajno. Kao da zaboravljamo da taj čovjek upravo gubi i drugo dijete, a eto baš Anna zna što je za njega najbolje.

Kemija je nepostojeća

Glavne uloge u filmu tumače Sofia Carson i Corey Mylchreest. Oboje im romantični žanr nije stran. Carson smo upoznali u Netflixovim romansama Purple Hearts i The Life List. Tamo je pokazala da joj gluma i ne leži baš. Ne znamo je li do uloga koje bira, ali izgleda kao da uvijek glumi iste likove. Također imate dojam kao da je previše svjesna kamere i više pokušava dobro izgledati, nego ući u lik. S druge strane, Mylchreest je u Queen Charlotte pokazao da može biti uvjerljiv romantični lead i nismo sigurni da mu je ovo trebalo. U My Oxford Year je sveden na to da bude zgodan i šarmantan Britanac, a kemija između njih je minimalna.

My Oxford Year nije ništa drugačiji od filmova poput A Walk to Remember ili The Fault in Our Stars. Jasno je da je cilj bio rasplakati publiku. No film to pokušava na najjeftiniji način. Umjesto da izgradi emotivnu dubinu, samo baci tešku temu i očekuje da ćete sami popuniti praznine. My Oxford Year zna svoju publiku, a to su oni koji žele tužnu ljubavnu priču, a ne i emocionalnu dubinu.