Mušketiri ZKM-a: Šest otkačenih glumaca koji su zvijezde jedne sjajne nove predstave

Mušketiri ZKM-a: Šest otkačenih glumaca koji su zvijezde jedne sjajne nove predstave

Kad smo prije nekoliko mjeseci primili vijest o premijeri predstave Braće Karamazovi, znali smo da ćemo stati u dugačak red novinara koji priželjkuju priču. Očekivano s obzirom na kreativnu ekipu čiji potpis predstava nosi i postavu koja kombinira starija lica kazališnog arsenala, kao i mlađe glumce koji su ovoj predstavi u potpunosti preuzeli scenu. U konačnici, Braću Karamazove režirao je Oliver Frljić, hrvatski režiser kojeg ne treba puno predstavljati, dovoljno je, onima koji prate kazalište, spomenuti naslove predstava kao što su Turbo-folk, Otac na službenom putu, Strah u ulici lipa, Kukavičluk, Mrzim istinu, Hamlet u ZKM-u i druge. Za svoj kazališni rad dobio je preko trideset nagrada i priznanja, a njegove predstave gostovale su na najprestižnijim međunarodnim festivalima.

Braća Karamazovi predstava je kojom se vratio u Zagrebačko kazalište mladih i u svom stilu klasik Fjodora Dostojevskog prezentirao kao diptih predstavu. Osim po samom konceptu, predstava je jedinstvena po eklektičnom spoju glumaca koji u njoj igraju; od glumačkih imena koja već desetljećima gledamo na sceni preko onih koji u posljednjih nekoliko godina redaju sve jače uloge pa sve do newcomera kojima će, bez dileme, Braća Karamazovi biti odskočna daska.

Posebno nas je zaintrigirala mlađa muška glumačka ekipa koja paralelno čini novu generaciju glumaca; iako među njima ima iskusnijih, onih koji su već zaredali nekoliko uspješnih predstava, pa i lica koja su relativno svježe diplomirala, upravo u njihovim izvedbama vidimo neke od najzanimljivijih kazališnih projekata u narednim godinama. Dado Ćosić, Ugo Korani, Adrian Pezdirc, Mateo Videk, Ivan Pašalić i Rok Juričić čine dio Braće Karamazovih.

S ovom šestorkom našli smo se u praznom ZKM-u u kojem su nam otkrili detalje rada na predstavi, svoja osobna iskustva u glumačkoj karijeri, a dali i nekoliko specifičnih kulturnih preporuka koje vas očekuju na kraju teksta!

  • Prije svega, čestitke na još jednoj premijeri! Znamo da ste zaista posljednjih tjedana neprestano boravili u kazalištu, kakva je atmosfera bila na probama i je li rad na predstavi bio ono što ste i očekivali? Ugo, možeš li nam malo demistificirati kako je izgledao put nastanka predstave?

Ugo: Bilo je kratko i teško (smijeh). Šalim se, super je bilo raditi na predstavi zbog ljudi koji su na njoj radili, zbog autorskog tima i posebno zbog Olivera koji je čovjek čiju energiju je nemoguće ne pokupiti i jednostavno dolazi toliko željan na probu da se i ti osjećaš malo glupo, ako ne dolaziš s istim entuzijazmom. Audicija je bila u svibnju prošle godine za ljude iz ansambla i zapravo mi nismo znali tko će igrati koju ulogu sve do prve probe na kojoj nas je Oliver podijelio.

Ugo Korani
  • Oliver Frljić napravio je diptih predstavu. Zapravo onda igrate i dvije predstave? Dado, koliko je taj proces ulaska u dva različita rakursa bio izazovan i što možemo očekivati od svakog?

Dado: Tematski su to dvije zasebne predstave koje se mogu gledati odvojeno ali zajedno tvore cjelinu. U prvom dijelu igram Ivana Karamazova koji se bavi religijskim temama kroz pitanje postojanja patnje djece, u drugom dijelu igram dječaka Kalugina koji se će nanijeti patnju drugom djetetu ali i dizati revoluciju. Načelno se čine kao lica koja su suprotstavljena ali takodjer zajedno tvore cjelinu, u smislu istovremenog postojanja dobra i zla, pravog i krivog. To su dva lica iste medalje.

Dado Ćosić
Rok Juričić
  • Mnogi su od vas vrlo mladi surađivali s nekim od najvećih kazališnih režisera u Hrvatskoj. To je slučaj i s predstavom Braća Karamazovi. Rok, ti si zapravo najmlađi u ovoj ekipi: postoji li svojevrsna trema u takvim suradnjama?

Rok: Za mene to nije samo pitanje veličine redatelja nego uopće i ansambla, okolnosti, tima pa onda i redatelja i dramskog predloška koji čine ovaj projekt. Više od treme postoji imperativ poštovanja i poniznosti pred tuđim veličinama, ne znam koliko je to konstruktivno, ali to je svakako moj doživljaj dolaska u ovakvo okruženje. Osobno mi je s njim bilo fenomenalno raditi, ja sam tek izašao sa škole i moja iskustva nisu zvjezdana, ali nadam se da je što više ljudi što sličnije Oliveru.

  • S obzirom na situaciju u Ukrajini koja je eskalirala baš oko premijere predstave, kako ste se snašli? Kako je predstava dobila malo drugačiju dimenziju? Mateo, možeš li se prisjetiti trenutaka na probama kad se situacija rasplela na ovakav način?

Mateo: Bilo je stvarno nevjerojatno. Mislim da se samim činom invazije predstava potpuno značenjski otela kontroli. Ona je sama po sebi bila, rekao bih antiratna, i propitkivala je mnoge stvari, ali tad je to bio nevjerojatan punchline jer se situacija upravo rasplela nama pred očima. Prvo sam bio iznenađen, a onda i jako zabrinut i konstantno smo na probama razgovarali o tome. Okupili smo se na sceni, bilo je nužno iskomunicirati što ćemo i kako dalje, nitko nije očekivao da će se to doista dogoditi. Moglo se pretpostaviti, ali previše smo bili u materijalu, bili smo ovdje po osam sati i onda kad se to zbilja dogodilo – jednostavno ne možeš takva događanja izignorirati kao neku sporadičnu stvar.

Mateo Videk
  • Prisjetite se vremena kad ste tek maštali i radili prve korake u svijetu glume. Sad se vratimo u realnost – kako je izgleda neka klasična vizija glumačke karijere, neke zablude, a kako ona doista funkcionira? Adrian, možeš li nam malo objasniti taj before and after moment?

Adrian: Za mene nema boljeg mjesta u regiji, slobodno ću reći, od ZKM-a. Nekako sam svjestan privilegiranosti, ali i vlastitog rada od studija do danas. Stvari i projekti su mi dolazili kad sam za njih bio spreman i kad su mi trebali. Sretan sam, ispunjen, zadovoljan, miran i stvarno pun podrške sa svih strana. Ja možda nisam pravi sugovornik za tu situaciju za koju me pitate jer sam na Učilištu ZKM-a od svoje 13 godine i kad sam već krenuo na Akademiju znao sam otprilike u što se upuštam. Iskreno, hvala Bogu na tom nekakvom talentu jer da ga nemam ne znam jednostavno što bih radio (smijeh).

Adrian Pezdirc

A sad ima li netko pretpostavku što to je ili nije, mislim da je to vrlo individualno i mislim da ljudi smatraju da možda nema puno rada, a zapravo gluma iziskuje predanost i pripreme i kad nemaš probe, promatranje života, čitanje, vježbanje, međuljudske odnose. Nekako se sve kreće reflektirati na ono što radiš kad si u ovom poslu. Odnos sa starijim kolegama najvrjednija je stvar u ZKM-u jer su tu generacije i generacije koje su se međusobno podupirale i utabale put jedne za druge. Zapravo se baš na Karamazovima dogodilo da smo mi ‘mladi’ nekako preuzeli scenu, a da su stariji kolege tu, gledaju i otvoreno o našem radu razgovaraju. Svi će reći stvarno što misle s nekakvim respektom prema drugoj strani.

Ivan Pašalić
  • Neki od vas imaju više glumačkog iskustva, neki manje, ali svakako ste svi zajedno nova generacija glumaca koja nosi ZKM i našu glumačku scenu. Ivane, koliko je teško na njoj se probiti i dobiti prve angažmane?

Ivan: Što zapravo znači probiti se? Mislim da je to stvar osobnog rada i truda, rada na sebi ne samo kao glumca nego prvenstveno kao osobe. To se onda isprepliće i nekako dođe trenutak kad se konačno i isplati. Sve zavisi kolike su ti ambicije i kakve su ti ambicije. Skromnost, upornost i vjera da to što radiš ima smisla. Važno je izbaciti jednu vrstu nezdrave konkurencije i ne promatrati kolege kao suparnike nego ljude koji ti samo mogu pomoći da napreduješ i budeš bolji. To je nekakav ključ za mlade ljude – da ne gledaju na glumu kao na prestižan posao, već kao na svoj poziv zbog kojeg rade s drugima, napreduju s njima i razvijaju se kao glumci, ali i kao ljudi. No, na ovo bi zbilja mogao dugo odgovarati.

Foto: Tatjana Bukvić

Preporuka

Zatvori