Arija Rizvić povela nas je iza kulisa svoje nove kazališne predstave

Arija Rizvić povela nas je iza kulisa
svoje nove kazališne predstave

Ariju Rizvić upoznali smo krajem prošle godine kad je punom parom pripremala predstavu 64, njezin veliki debi u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Ubrzo nakon toga pripremila je predstavu Da sam ptica prožetu vlastitim iskustvom odnosno iskustvom njezinih roditelja. Olga Pakalović, Tarik Filipović, Daria Lorenci Flatz, Igor Kovač, Dragan Despot – iako joj je tek 28 godina, Arija se okružila fantastičnim glumačkim veličinama, a nakon dvije recentnije i društveno angažirane teme, mlada redateljica dobila je poziv da režira novu predstavu u šibenskog HNK-u.

Arija i dramaturginja Mirna Rustemović zajednički su raspisale neobičan mozaik likova, poglavito ženskih. Konkretnije, jedan pravi Ženski orkestar, kakav naziv predstava i nosi. Čine ga upravo fantastične glumice Franka Klarić, Marina Redžepović, Gloria Dubelj, Ana Perković i Iva Šimić koje će zaigrati u duhovitom komadu smještenom u restoran jednog luksuznog lječilišta na obali, a svakako je potrebno spomenuti i glumca Ivana Čuića, jedinog muškarca u jakoj ženskoj postavi. Specifičnost predstave koja joj upravo i daje novu dimenziju je glazba. Ona prožima cijelu predstavu jer je glumci izvode uživo na pozornici, a potpisuje ju Ivan Pešut, dobitnik čak devet Porina.

Arija Rizvić

Ova interesantna kreativna ekipa već nekoliko mjeseci boravi u Šibeniku u kojem svakodnevno rade na probama, ali energična i opuštena atmosfera vlada i nakon klasičnih radnih sati u kazalištu. Kako nam pričaju, dani im počinju kavom, a završavaju dobrim druženjem, zbližili su se i pripremanje Ženskog orkestra postalo je puno više od radnog zadatka. Uoči same premijere porazgovarali smo s Arijom i glumicama i zavirili iza kulisa same predstave. Kako to izgleda kad se okupi jedna skroz eklektična kazališna ekipa, otkrijte u nastavku!

Mirna Rustemović
  • Arija, prije svega, jedva čekamo da predstava dobije prve gledatelje. Možeš li nam približiti samu priču, o čemu se radi i što bi gledatelji mogli dobiti iz nje? 

Arija: Mi radimo suvremenu adaptaciju teksta Jean Anouilh. Adaptaciju je napisala Mirna Rustemović i mi smo zapravo taj tekst osuvremenili. U fokusu je orkestar grotesknih likova koji skupa sviraju u jednom liječilištu u restoranu Globus. U mom režijskom konceptu to je jedan univerzalni prostor, nismo određeni ni vremenski ni po lokalitetu, zapravo je to zamišljeno kao prostor u kojem su svi zatvoreni i puni neostvarenih želja, frustracija, postoje sukobi unutar njih kao u svakom orkestru i svakom umjetničkom kolektivu pa tako i našem glumačkom svijetu. Mi smo kroz adaptaciju te likove na kraju oslobodili i pustili ih u život. Kraj predstave potpuno je autorski, u pitanju je iznenađenje koje će publika vidjeti na samom kraju, a taj je kraj nastao s glumcima.

  • Gledali smo tvoje uistinu angažirane tekstove posljednjih mjeseci, Da sam ptica i 64. U Šibeniku pripremaš komediju i to po klasičnom tekstu. Kako ti se sviđa takav odmak i šalje li i ova predstava, unatoč nešto ‘razigranijem’ karakteru, poruku?

Arija: Predstava se zapravo bavi pozicijom umjetnika u suvremenom društvu i povlačimo paralelu s likovima i njihovim frustracijama jer su oni svi ekonomski prisiljeni raditi u tom orkestru i svirati na terasi tog restorana, a u suštini to ne žele. Tako smo i mi umjetnici primorani raditi neke stvari koje se zapravo možda kose s našim željama i umjetničkim stremljenjima. Prvi put radim klasičniji tekst, dosad sam pripremala ili autorski projekt ili suvremene tekstove koji su napisani u ovom stoljeću. Ovo je definitivno uzbudljiv odmak za mene.

  • Gloria, Marina, Franka i Iva, kako biste opisale mozaik likova koje igrate? Kako se razlikuju od uloga koje ste ranije utjelovile u svojoj karijeri i jeste li im nešto ‘svoje’ dodale? 

Marina: Likovi koje interpretiramo čine mi se kao da nose vrlo prepoznatljivu tipizaciju. Uostalom, tako su i napisani, ali mi ih na sceni “tražimo” kroz varijante koje su bliske i zanimljive svakoj od nas pojedinačno. Što se tiče moje uloge konkretno, gospođe Ortanz, menadžerice orkestra, presretna sam što imam priliku igrati lik “u pretjerivanju”; ona maše rukama, egzaltirana je, galami, viče i kuka, svugdje je “rubna”.

“Divno je rasti iz probe u probu kroz lik koji stvaraš s ekipom koju obožavaš”

Gloria: Veliko mi je zadovoljstvo igrati ulogu Patricije. Njezin život je vezan uz život njene majke. Samim time, kako se nije na vrijeme odvojila od jedinog preostalog roditelja, ona je svoj život posvetila upravo svojoj majci i umjetnosti. Bojala se zaroniti u sebe i otkriti neku divlju vatru nasuprot strogog i vjernog odgoja. Upravo se tu lomi njezina senzibilnost i u karakternom obratu ona postaje komična, zaigrana te otkriva novi svijet kojeg nije niti naslućivala. Veselilo me istraživanje slojevitosti ove uloge koja svakako odbija jednodimenzionalnost. Te male nijanse lika postaju pravi paravan za neki tuđi život. U svaku novu ulogu koju stvaram pokušavam udahnuti novi život, zatvorim sve glumačke ladice iza sebe i krenem. To je ono što mladog umjetnika čini živim – da se okuša na nepoznatom terenu. Divno je rasti iz probe u probu kroz lik koji stvaraš s ekipom koju obožavaš.

Iva: Groteskni, šaroliki, zanosni, veseli, izazivaju smijeh ali s gorkim prizvukom, upravo zbog tužnih životnih priča koje iznose. Nastojim svaki lik utjeloviti drugačije, ponekad se omakne neka sličnost, jer svim ulogama pristupam vrlo intuitivno i razlučujem koje su to moje sličnosti s likom i što nas čini različitima. Svom liku Ermelina sam dodala vrckavost, ludost, opčinjenost, a kostimografkinja je učinila čudesan posao koji mi je dodatno razbuktao maštu

Franka: Suzana, mlada žena, ludo zaljubljena u pijanista s kojim svira u orkestru. Međutim, on ima ženu od koje se očito ne namjerava rastati. Posesivna je i ljubomorna, pogotovo na gđu. Ortanz. Suzana je malo naivna, malo arogantna i bahata bas ponekad poput mene osobno.

Ana: Svaka nova uloga je za mene uvijek zanimljiva i izazovna pa tako i ova. Pamela, lik kojeg igram, je provokativna, divlja, drska, dosadno joj je i užasno ju zabavlja cijela ta situacija u orkestru. Ona samo želi biti poznata i pjevati. Drago mi je da sam dobila baš ovakvu ulogu jer odskače od onoga što uglavnom igram, tako da je proces nastanka lika bilo novo istraživanje unutar same sebe. Cijela ekipa je odlična, bilo je produktivno i lijepo raditi s novim ljudima i vjerujemo da će predstava dugo i uspješno igrati.

Kako to izgleda kad se zastori zatvore?

  • Kako je izgledao cijeli ovaj period pripremanja predstave, za neke od vas i dolazak u Šibenik? Ono malo što smo uspjeli uhvatiti na društvenim mrežama izgleda kao da ste doista mala umjetnička obitelj ovih tjedana…

Iva: Proces je bio intenzivan, zahtjevan, ali pošto sam radila s izuzetno sposobnim, talentiranim i pametnim glumicama i glumcem i fenomenalnim autorskim timom, mogu samo reći da je ovo projekt za poželjeti. Osoblje HNK Šibenik nas je ugostilo i prihvatilo na jako lijep način i zbog toga se osjećamo kao doma!

“Mi nismo samo mala trupa koji uživa igrajući se nego smo postali obitelj ili, konkretnije rečeno, pravi bend”

Marina: U Šibeniku nam je prekrasno, fantastično se slažemo i uživam u puno srca i talenata cijele ekipe koju je Arija okupila. Dan nam počinje u Gira na kavi i onda slijedi intenzivan rad. Puno se i smijemo i već znamo da će nam biti žao kad završi naš boravak ovdje.

Gloria: Da, dobro ste rekli, mi nismo samo mala trupa koji uživa igrajući se nego smo postali obitelj ili, konkretnije rečeno, pravi bend. Ne samo da nas je grijalo sunce Šibenika nego nas je energija ovog divnog grada obogatila za još jedno kazališno iskustvo.

Arija: Da, doista smo kao jedna mala familija. Glumice i glumac Ivan Čuić su zapravo moji prijatelji još iz fakultetskih dana. Šibenske glumice sam upoznala tu, Franka i ja se pak znamo još od prije, ali jednostavno smo svi kliknuli. Probe su bile naporne, kao i tempo, u jednom trenutku smo se svi razboljeli od korone pa smo izgubili tri tjedna zbog čega smo kasnije morali ‘stisnuti.’ No, uspjeli smo se i puno družiti, atmosfera na probama je bila fenomenalna i baš sam zahvalna na tome. Šibenik je uz to i prekrasan grad, mogu reći da sam uživala i bit će mi pravi šok kad se vratim u Zagreb.

Mirna: Šibenik nas je prekrasno primio i odmah smo se udomaćili: brzo smo pronašli go-to kafić za prvu jutarnju kavu i dvije konobe za druženja! Kazalište nas je također divno primilo i danas kad je došao zadnji dan i kraj svemu – ne možemo vjerovati. Jednostavno smo se stopile s gradom, kazalištem, glumicama šibenskog kazališta i nadam se da će se naša druženja nastaviti i u Zagrebu.

  • Mirna i Arija, ovo vam nije prvi zajednički projekt. Možete li nam malo približiti kako surađujete, kako izgleda taj proces pripremanja teksta u vašoj suradnji, kako se nadopunjujete? Radite li uvijek u kazalištu ili ideje razmjenjujete i na raznim spontanim susretima, druženjima, kavama?

Arija: Ovo je naša druga suradnja. Nas dvije smo kolegice i prijateljice još iz studentskih dana. Privatno i poslovno se jako dobro slažemo. Do ideja dolazimo i na kavama, a ja Mirnu doslovce znam nazvati u ponoć i reći joj neku skroz novu ideju, pitati je što misli. Tako da volim s njom raditi, jako se dobro razumijemo i imamo dosta sličan interes u smislu kazališne poetike i estetike.

Mirna: Iza nas je suradnja na predstavi 64 i na Ženskom orkestru. Povezuje nas činjenica da obje volimo dobru pripremu, volimo doći spremne na probe. Tako smo se prošlo ljeto zatvorile i radile pripremu za 64, nešto smo manje vremena imale za Ženski orkestar, ali smo se isto trudile što kvalitetnije pripremiti. Slušamo jedna drugu, uvažavamo se, imale smo možda jednu ili dvije razmirice, ali takve situacije vrlo brzo izgladimo i sve dogovorimo.

  • Arija, u jednom si intervjuu ispričala da je cijela priča na pozornici prožeta glazbom. Kako ti je bilo stvarati takvu predstavu u kojoj zapravo glazbene komade izvode glumci na pozornici? Je li to za tebe bilo jedno novo iskustvo?

Arija: Mene inače zanima glazbeni teatar i voljela bih sve svoje predstave u budućnosti režijski oblikovati baš u tom smjeru. Jako me interesira spoj glazbe i dramskog teksta, ali da glazba nije u službi atmosfere nego da ima važnu dramsku ulogu unutar predstave. Posebice me intrigira kad se glazba izvodi uživo u predstavi, a upravo su se u tom segmentu u Ženskom orkestru glumci super snašli.

Foto: Zrinka Magzan / HNK Šibenik, Arija Rizvić

Preporuka

Zatvori