Journal Man: Dalibor Jakus pustio nas je u svijet svoje knjige ‘Kraljev gambit’

Kraljev gambit nije prosječna knjiga. Čim je primite u ruke i prelistate, jasno vam je da je nastala promišljeno, s pažnjom prema svakom detalju. Tek kad uronite u priče na sjajnim stranicama popraćene fotografijama i ilustracijama, shvaćate da one, pak, nisu nastale proračunato, već spontano, kao nekakav intrigantan skup misli na papiru.

Iza takvog književnog paketa stoji Dalibor Jakus, autor kojeg su mnogi poznavali i prije nego što je zadobio i tu ‘titulu.’ PR-ovac i komunikacijski stručnjak koji stoji iza brojnih kulturnih projekata u Hrvatskoj u knjizi Kraljev gambit donosi svoj intimistički pogled na svijet u kojem se miješaju fikcija i stvarnost i koji je uvijek popraćen nevjerojatnom estetikom.

Dalibor nas je pustio da zavirimo u svijet iza knjige, otkrio nam kako je nastajala i što slijedi nakon Kraljevog gambita.

  • U digitalnom svijetu kad se sve svelo na instant, pitke sadržaje i kratke captione, napisao si zbirku koju odlikuje raskošan jezik i stil. U nju se treba uroniti i dati joj vremena da te obuzme, Je li Kraljev gambit svojevrstan antidot prethodno navedenom sadržaju?

Postalo je već prihvatljivo, a i više od toga, razmišljati «u kratko». Odgovor na standardno pitanje kako si? je najbolji pokazatelj da «pih», «ok» ili «fenomenalno» zapravo krije nešto drugo. Često je taj komentar lažan, ili je prikrivanje pravog stanja, želja da ne ispadnemo gnjavatori. Komunikacija mora biti, postalo je danas presudno, brza i ubojita. I baš zato sam Kraljevog gambita razmišljao u izrazito kratkim formama, ali sam vlastiti «pih» ili «ok» zamijenio unutarnjim glasom. Ta vrsta teksta inzistira da nešto učinite, razmislite, kao kad stanete pred znakom STOP – morate pogledati lijevo, pa desno, osluhnuti situaciju oko sebe i tek onda krenuti dalje.  

  • Svaka priča/esej donosi nam nekakav osobni utisak, reakciju na svijet. Cijela zbirka odiše tim vrlo osobnim pristupom, kao da nas puštaš u djeliće svojih vlastitih, intimnih impresija. Međutim, neprestano su to nekakve drugačije verzije tebe, ne bismo rekli razmišljanja različitih ‘likova.’ Kako su one nastale, koliko su bile namjerno fiktivne, a koliko autobiografske?

Podsjetilo me ovo pitanje na stare stripove u kojima ste iz čitateljske pozicije mogli odrediti smjer radnje – na svakom od važnijih poglavlja čitatelju su ponuđene opcije kojima odlučuje o daljnjem pripovjedačkom tonu, a koje ga vodi do neizvjesnog kraja. 

“Preuzimam dogodovštine iz stvarnih situacija, ali u pisanju nadodajem”

Kod pisanja je slično. Preuzimam dogodovštine iz stvarnih situacija, ali u pisanju nadodajem. A, kako me zanimaju stanja i emocija to u mojim pričama više nalikuje prebacivanju nesvjesnog u svjesno. Ipak, riječ je o spontanom pisanju koje ne podliježe kalkulacijama, ali sam zato u priče unio više alter ega kako bih lakše izbrisao granicu između autobiografskog i fiktivnog.

  • Budući da je svaka od priča izuzetno ‘nabijena’ emocijom, interesira nas: kako je uhvatiš? Jesi li jedan od onih koji svoja zapažanja odmah zapisuju, pomalo ‘starinski’ u nekakvu bilježnicu, ili pak kad sjedneš i kreneš pisati prolaziš nekako kumulativno svoje doživljaje i stanja koje si proživio ranije?

Zvučat će automatizirano, ali memoriram stanja. Ona koje me inspiriraju nisu one-shot, jednosmjerna ili fizička. To su procesi koji traju, iako mogu biti i rutinske svakodnevne situacije. Ako su ti procesi završili ili sam ih nesvjesno potisnuo, nešto ih prilikom pisanja trigerira – osjet, miris, dim cigarete, sjećanje, potreba za razbijanje ljušture ili izbacivanja iz sebe. U tim je trenutcima to utrka na sto metara, samo što se u toj utrci natječem sa samim sobom. Zabilješke inače vodim, ali kod pisanja Kraljevog gambita nisam to činio. Htio sam biti neopterećen i lišen natuknica, a da sam krenuo listati po ranije napisanim zapažanjima vjerujem da bih skrenuo u reinterpretaciju.

“Tražio sam sebe u drugima, promišljao tuđu darovitost i humor, bio inspiriran gestom, uočio greške”

  • Kad primimo ovu knjigu u ruke, doista imamo osjećaj da držimo nešto visoke vrijednosti. Tomu pridonosi i činjenica da si uklopio stotinjak fotografija i ilustracija na sjajni papir. Možeš li nam malo približiti logiku iza odabira svake fotografije uz pojedinu priču?

Budući da su priče nastajale s vremenom, oblikovao sam ih djelomično i na osnovu iskustva s drugim ljudima. Ti odnosi su stvarni, no za pojedine priče mi ni to nije bilo važno – tražio sam sam sebe u drugima, promišljao tuđu darovitost i humor, bio inspiriran gestom, uočio greške. Ljudski odnosi su kompleksni i bez obzira koliko se fokusiramo na vlastito ja, neminovno je da u interakciji poprimamo od drugih. Ono nas mijenja i zbog toga izostanak, iznenadni odlasci ili neodgovaranja na poziv, ostavljaju prazninu. Tako je bilo i meni sa stranicama knjige. Djelovali su me nesuvislo bez vizualnog pečata. Fotografije mogu biti više od riječi, a kako su moje su priče «ulovljeni trenutci» i njihov početak ili kraj se krije baš u tim slikama. 

  • Svakako si već prokomentirao da su ti autori poput Jacka Kerouaca i Alena Ginsberga bili inspiracija za Kraljev gambit. No, što te ‘suvremenog’ inspirira? Postoje li autori, režiseri, kreativci koji stvaraju danas i za njihovim djelima uvijek rado posegneš?

Beat generaciju, kojoj su pripadali Kerouac i Ginsberg, doživljavam literarnim izazovom. No, vrijeme, i na kraju prostor u kojem su oni stvarali, su refleksija nekih potpuno drugačijih kontekstualnih okolnosti od onih u kojima ja živim. Identitetom i iskustvom sam bliži svojoj generaciji ili pojedincima koji još uvijek stvaraju. Poslom sam vezen uz kreativni sektor, pa u autorima iz različitih umjetničkih grana pronalazim svojevrsna nadahnuće – jednostavnost u pripovijedanju emocionalne slojevitosti Pedra Almodovara, otrovna zavodljivost vizija koreografa Ohada Naharina ili grotesknost i kirurški skalp u riječima Jean-Baptistea Del Ama. 

  • Iz entomologije u PR pa u književnost. Kako su se ove tri stvari ispreplitale kod tebe, a posebno u pisanju i predstavljanju knjige?

Povezuje ih to što su sve to moji odabiri. Naočigled nemaju dodirnih točaka, i složit ću se da nemaju, ali su se u mojem životu pojavile u pravom trenutku. Studiranje prirodnih znanosti može biti zastrašujuće za nekog tko nema sklonosti k tome, i u početku sam svoj studij tako i doživljavao. No, svijet insekata je impresivan: od strukture suživota, evolucije pod utjecajem ljudskog tretmana, ekoloških neprilika, sposobnosti insekata na adaptaciju i preživljavanja. Svijet koji je mene ostavio bez daha. Za vrijeme studija već sam se okrenuo pisanju novinskih članaka i ta strana je prevladala i odvela me u odnose s javnošću. Međutim spoznaje iz svijeta entomologije i botanike vidljive su i u Kraljevom gambitu, baš zato što su dio mene. 

  • U jednom si intervjuu otkrio da već pišeš drugu knjigu. Možeš li nam je malo približiti i objasniti kako će se razlikovati od Kraljevog gambita?

Sličnost je samo u odluci da pišem i dalje kratke priče. Sve ostalo; od teme do jezika je dijametralno suprotno. Zaokuplja me strah, iskonski generator ljudskog ponašanja, bilo nametnuti strah ili onaj autosugestivan, u službi odgovara na okruženje. Protagonisti su u pričama različitog podrijetla, no ciljano ih smještam u nedefinirani, gotovo sterilan geografski i vremenski okvir, kako bih čitateljsku pažnju usmjerio na posljedice, više nego na uzroke. Uzrocima često pridajemo mitsko značenje jer se njima više bavimo, dok su posljedice, izuzevši onih stravičnih i kolektivnih, osobne naravi. Okrznu vas, neprimjetno. Ova tema zahtijeva i drukčiji jezični pristup. Nema raskošnosti, ovo je klinička humoreska.  

Foto: Tatjana Bukvić

Veliko hvala baru Drugi program na ustupljenom prostoru za snimanje.

0