Boris Hanžeković memorijal – WA Continental Tour Gold miting ove godine donosi čak tri dana vrhunske atletike. Tako vas uz Zagreb City Challenge koji se održava u petak na Trgu bana Josipa Jelačića, u subotu 10. rujna očekuje Atletski Kids Day u parku Maksimir, Utrka 3 km kao i Memorijal Ivana Ivančića, atraktivno večernje bacanje kugle na gradskim fontanama, a dan nakon, 11. rujna, tradicionalni atletski miting na Stadionu Mladost. Jedna od glavnih zvijezda ovogodišnjeg mitinga je i Filip Mihaljević, hrvatski bacač kugle i prvak Europe. Tim povodom uhvatili smo ga u pauzi između treniranja i pobliže ga upoznali.
Filip Mihaljević je dvadesetosmogodišnji hrvatski atletičar iz Bosne i Hercegovine. Natječe se u bacanju diska i kugle. Član je ASK Split i sedmerostruki hrvatski prvak u bacanju diska i kugle. Prije nekoliko tjedana okrunio se titulom prvaka Europe kada je na natjecanju u Münchenu do zlata stigao rezultatom od 21,88 metra. Perpsektivan, mlad, talentiran i uporan. Upoznajte Filipa Mihaljevića.
U sklopu ovogodišnjeg 72. Boris Hanžeković memorijala, Zagreb City Challenge u petak 9. rujna u 16 sati, na glavni zagrebački trg dovodi atletsku skakačku elitu, odakle će slika vrhunskih muških skokova u dalj, skoka s motkom i troskoka za žene obići više od 130 svjetskih zemalja. Navijačka atmosfera, atraktivni skokovi i zabavni program stavit će kraljicu sportova u centar, pozornosti i Zagreba, a posjetiteljima svih generacija pružiti poseban sportski, turistički, kulturni i društveni doživljaj.
Zagreb City Challenge zasigurno neće propustiti oni koji žele biti dio ovog povijesnog spektakla, kojim glavni zagrebački trg na jedan dan postaje atletska špica. Tako će ovim događajem o kojem će se još dugo pričati, Zagreb ostati zabilježen kao poželjna turistička i sportska destinacija, čime će se pridružiti gradovima domaćinima atletskih atrakcija u samom centru grada, poput natjecanja na glavnom kolodvoru u Zürichu, Golden Roof Challenge u Innsbrucku i gradskom središtu Lausanne. 11. rujna na rasporedu je tradicionalni atletski miting na Stadionu Mladost za koje su ulaznice u prodaji.
- Čestitke na osvojenoj medalji, opišite nam malo kakav je to bio osjećaj?
Hvala lijepo na čestitkama. Osjećaj je neopisiv! Jako sam se dugo pripremamo za ostvarivanje ovako velikih rezultata. Nama sportašima je cijela karijera bazirana na tom cilju. Jako puno sportaša ne doživi uopće taj trenutak, Bogu hvala ja sam ga doživio. Jako puno emocija u tim trenucima navire, sjetiš se svih onih teških trenutaka i svih onih trenutaka kad si htio odustati, ali znao si da će se sve to jednom isplatiti, sva ta odricanja i da će sve postati vrijedno. Osjećaj koji me prati je onaj ispunjenja i ostvarenja, kad shvatiš da je sve zadnjih deset godina koliko se bavim atletikom, imalo smisla.
- Sedmerostruki ste državni prvak, godinama nižete uspjehe i možemo reći da su oni sada okrunjeni zlatom. Koliko to znači vama i vašoj obitelji?
Jako puno se tu radi da se dostignu ovi uspjesi. Bile su tu medalje na prvenstvima i sam sa sobom sam bio sretan, ali nije bilo to TO. Međutim ovo sad, za mene i za moju obitelj, ovaj europski uspjeh, znači jako puno, jer oni su sudjelovali od samih mojih početaka i ništa im nije bilo teško. Roditelji su se puno odricali i pratili me, a sad kad sam se oženio sad je supruga preuzela tu ulogu. Ona mi je kamen oslonac. Tako da ovaj uspjeh je uspjeh svih nas – mojeg trenera, mog fizioterapeuta, moje obitelji, mojih prijatelja koji su tu sa mnom uz mene doslovno od prvog dana.
- Prva je to hrvatska zlatna medalja na europskim prvenstvima u muškoj atletici od 1974. godine, velik je to uspjeh. Stoji li iza njega puno odricanja?
Zbilja je tu puno odricanja i to ne samo za mene, nego i za druge. Međutim kad imate pravu podršku, nekako ide lakše. Odricanja uvijek ima. Posebno kad si mlađi, jer društvo ide van, ide na putovanja, druže se, a ti ne možeš jer su pripreme jer se moraš rano probuditi. Ti spavaš i ujutro vidiš poruke i pozive. Bila je ekipa vani i zabavili su se, a ti nisi bio tu, a i ako jesi popio bi dva soka i otišao rano kući. To su bili neki početni teški trenuci. Sad u ovom trenutku imam suprugu i malo dijete, a od šestog mjeseca sam stalo na pripremama, stalno na putu, možda sam kući bio 15 dana od tad. Teško je otići. Međutim za uspjeh ideš dalje, nekako probaš se izolirati od tih emocija i ideš dalje, naprijed.
- Koji je bio najuzbudljiviji trenutak u vašoj karijeri?
Pa evo bilo je jako, jako teških i teških i jako uzbudljivih. Mogu reći da je jedan od uzbudljivijih bio kad sam prebacio granicu od 20 metara. U tom trenutku meni je to bilo jako, jako značajno. Međutim ova zlatna medalja iz Münchena je definitivno nešto najuzbudljivije i najposebnije što sam doživio.
- Kako je izgledalo vaše djetinjstvo i od kud je krenula ljubav prema atletici?
Odrastao sam u Livnu, gdje sam živio do svoje 18. godine. Imao sam tipično djetinjstvo, prijatelji, društvo, igranje, vožnja biciklima, igranje nogometa. Ono što se možda malo zna je da sam igrao i trenirao nogomet i odigrao preko 100 utakmica, te s klubom i putovao. Tijekom djetinjstva bilo je puno igre i zabave, roditelji su uvijek isticali koliko je bitna edukacija i obrazovanje.
- Gdje trenutno živite i kako izgleda vaša svakodnevica i nekakav uobičajeni dnevni ritam?
Trenutno živim u Solinu sa suprugom i sinom Lovrom. Nakon mijenjanja država i kontinenata, vratio sam se prije dvije godine u Split, a sad smo u Solinu. Kad treniram, rutina započinje buđenjem u 7, zatim slijedi doručak, supruga i ja popijemo kavu i onda se spremim na prvi trening. Nakon toga je ručak i odmaranje, a zatim sijedi i drugi trening, pa terapija, masaža ili ledena kupka, pa večera i u 10 spavanje. Kad se odmaram, onda nema nikakve rutine, provodim vrijeme suprugom i sinčićem.
