Domagoj Nižić mladi je i perspektivan glumac pred kojim se nalazi velika uloga. Sigurno ste u posljednje vrijeme dosta čitali o novom biografskom filmu o našem legendarnom košarkašu, Draženu Petroviću. Uloga košarkaškog virtuoza upravo je pripala Domagoju. Kako se on u tome snašao, gdje je uopće započeo, tko su mu glumački uzori i još mnogo toga otkrio nam je za našu rubriku Journal Man u kojoj ovaj mjesec pažnju posvećujemo muškarcima s naše scene koji pomiču granice.
- Film o Draženu još nije ni izašao, a već se na veliko o njemu priča, a pogotovo o tebi. Glumiti Dražena Petrovića, jednog od najvećih i najomiljenijih Hrvata nije lako. Kako ti gledaš na taj izazov?
Jako je veliki izazov, ali isto je i velika čast. Kad mi ljudi kažu ‘sigurno je jako veliki pritisak oko toga, sigurno ti nije lako‘, ja kažem da zapravo ne mogu ni doći do tako neke velike stvari bez velikog pritiska. Radi se o jednom od najvećih sportaša u košarci i mislim da je neminovno pričati o tome da je velik pritisak i izazov i slično. Mislim da bi bio svakome pa tako i meni.
- Vratimo se malo na početak. Kako si se počeo baviti glumom?
Počeo sam se baviti glumom tako da sam prvo htio medicinu upisati. Totalno sam neplanirano zalutao u svijet glume, ali je sve krenulo nekim malim koracima. Odlučio sam otići u Sarajevo na Akademiju i onda kad sam došao tamo sam jednostavno osjetio da je to grad u kojem želim studirati i osamostaliti se.
- A je si li oduvijek volio glumu ili?
Ma ne. Zanimljiva priča je da sam ja sebi bio rekao kao klinac, ako se ikad budem bavio glumom da bi volio glumiti Dražena Petrovića. Tako da se sve to tako dogodilo pomalo nestvarno. Ne mogu reći da sam imao neki osjećaj da ću se time baviti, ali sam znao da je to nešto što stvarno želim. A što se tiče Dražena, svatko se može ugledati na njega. Na njegovu požrtvovnost, odricanje, na njegovu toplinu, dobrotu i čisto srce.
- Rođen si i odrastao u Zagrebu, ali roditelji su ti iz Ljubuškog. Tamo se održava Teatar Fest čiji si i osnivač. Možeš li nam reći malo više o tome?
To je super priča koja može potaknuti mlade ljude. Ljubuški je grad koji u mom srcu stvarno zauzima velik prostor. Ne samo zato što su moji roditelji i moji korijeni od tamo, već zato što je to jedan raj na Zemlji s predivnom prirodom. Zaista sam tamo nekako uvijek pronalazio mir. I onda sam imao neki osjećaj da želim nešto dati tom gradu. Razmišljao sam što ja to mogu napraviti i u čemu sam ja to dobar te na koji način mogu pomoći. S time je došla ideja da bih mogao pokrenuti nekakvi festival i povezati ga s onim čime se ja bavim. Tako sam naišao na ljude koji su podržali tu ideju i evo sad je već dvije godine zaredom održan Teatar Fest s gostima koji su u regiji najpoznatiji.
- Prije nego što si dobio ulogu Dražena, imao si manje uloge u kazalištu i na televiziji. Kako su ti mali početci utjecali na tvoj pristup glumi?
Moja prva profesionalna uloga je bila u HNK u Zadru s predstavom Kabanica koja je odmah odjeknula. Dobili smo i nekoliko nagrada u Hrvatskoj i zaista je bilo predivno iskustvo. Počela mi se onda stvarati nekakva mini karijera studenta koji pokušava raditi sve što može i doći do nekih uloga. Kad kažu nema malih uloga, ja kažem da ima, ali je naš posao takav da i kroz te male uloge možeš ostaviti zanimljiv trag.
- A tko su tvoji glumački uzori? I možeš li nam izdvojiti nečiju izvedbu koja te posebno očarala?
Nebojša Glogovac i njegova uloga u Ustavu Republike Hrvatske, kao i u filmu Klopka. Od ženskih uloga definitivno Mirjana Karanović. Gledao sam jedan njezin film Rekvijem za gospođu J. i stvarno mi je bila fenomenalna. Pa tako i Jasna Đuričić s ulogom u filmu Quo Vadis Aida?. Tražim neke uzore tu nama bliske. Volim i Pacina, DeNira, Branda. No, više gledam čiji put ovdje mogu pratiti i tko mi ovdje može pomoći.
- Kako se pripremaš za ulogu Dražena? Što je najlakše, a što najteže?
Bilo je teško postati svjestan da ćemo zaista snimiti film, no kada je snimanje krenulo nisam bio opterećen ničim. Sa sobom sam tako razriješio stvari i svo samopouzdanje koje imam i sigurnost sam pretočio u ulogu. Pokušao sam ne preispitivati stvari i tijekom procesa istražiti sve što me zanimalo. Najteže je možda bilo pronaći točan naglasak. Dražen je iz Šibenika, ali nije govorio šibenskim dijalektom, već je govorio književno. Međutim, imao je melodiju koja je zvučala šibenski. Dječak koji igra mladog Dražena, Tonko je Šibenčanin tako da je u filmu trebalo povezati mene i njega. Bilo je malo tricky da se ja pojavim u jednom trenutku filma i ne pričam šibenskim naglaskom. Tako da je trebalo pronaći točnu mjeru jer na kraju krajeva je Dražen bio iz Šibenika.
- Da možeš odabrati bilo koju ulogu u povijesti koju bi volio glumiti što bih izabrao? Mi te, recimo vidimo kao Jamesa Bonda.
Nemam točnu ulogu, ali volio bih odigrati neku ulogu u nekom akcijskom filmu, nekog tajnog agenta. Možda nekog balkanskog James Bonda, ali možda više nekog kao Jason Stathama, nešto divlje i napeto. Ali koju god ulogu igram, pronađem sebi nešto zanimljivo.
- Još si mlad, uloga Dražena sigurno će ti otvoriti mnoga vrata. Kakvi su planovi za budućnost? Spremaš li nešto uzbudljivo što možeš podijeliti s nama?
Nemam trenutno nikakvih angažmana nakon filma, želio bih malo odmoriti. Nakon toga nastavljam punom parom s nekim svojim idejama i s pripremama za Teatar Fest u Ljubuškom.
Zahvaljujemo Muzejsko-memorijalnom centru Dražen Petrović na ustupanju lokacije za snimanje.
Foto: Sanja Tušek
